Kliker.info

Piše :  Vildana Selimbegović (BHDani)

Mustafa ef. Cerić ozbiljno je zabrinut trenutnom političkom pozicijom Bošnjaka, nadugo i naširoko objašnjavajući šta sve zamjera bošnjačkim stranačkim prvacima. U najkraćem: nisu mu ni do koljena. Da bi to i dokazao, efendija je već ovu sedmicu započeo susretom na najvišem državnom nivou s Borisom Tadićem, predsjednikom Srbije. Dijalog je bio konstruktivan, pohvalio se efendija, a nada se da će "nakon dva dana posjete Srbiji međunarodnim institucijama moći dati pozitivnu ocjenu o poštivanju ljudskih i vjerskih prava". Toliko hvale iz efendijinih usta čulo se i nedavno, kad se na najvišem međuentitetskom nivou ispričao s Dodikom. Efendija ne kaže je li Tadić uspio umanjiti njegovu zabrinutost nad Bošnjacima, tim prije što je u Beograd otputovao netom nakon što je u Beču Evropi ubrk skresao nepravednu presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu "koji je nedvojbeno ustanovio da je u Srebrenici počinjen genocid, ali paradoksalno nije mogao utvrditi da je za to odgovoran Beograd". Efendija ne pominje ni je li se u svojoj posjeti tom i takvom Beogradu kod Tadića zainteresirao kada će Srbija ispuniti svoje obaveze iz presude – bit će da je to ostavio bošnjačkim političarima kojima je ionako nezadovoljan. Kada je o državi i policiji riječ, Cerić nije spreman da se tek tako preda. U Beču je bio precizan: "Očito je da jedino bosanski muslimani trebaju da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost sa onima koji su počinili genocid protiv njih. Sada je svima jasno da su sve etničke i nacionalne grupe bivše Jugoslavije – Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i uskoro Albanci – ostvarile ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Očito je da jedino država Bosna i Hercegovina, gdje su muslimani većina, treba da ima tri predsjednika, plemenski, a ne građanski ustav te policiju podijeljenu po etničkim šavovima." Svaka mu rečenica zlata vrijedi u napaćenim srebreničkim ušima, one zvone k'o melem na rane bošnjačkih povratnika, ali efendija nikako da shvati da su bosanski muslimani odabrali da dijele svoju zemlju sa Hrvatima, Srbima i svim onim ostalim koji, ma kako nekonstitutivni bili, imaju prava da žive u BiH i da je upravo on taj koji od bosanskih muslimana pravi pleme. Narode i građane predstavljaju izabrani političari, a plemena predstavljaju njihovi vjerski poglavari. Onako kako to on radi. "Govorim u ime naroda Bosne", predstavit će se efendija u Davosu, pogurat će vlastitu promociju u Londonu, Washingtonu ili Berlinu biranim rečenicama sućuti za žrtve terorizma, prošetat će sa ahmedijom na glavi sjedištem NATO pakta u Bruxellesu. Njegove državničke posjete redovno će pratiti domaći mediji, i sami silno zabrinuti za sudbinu Bošnjaka ostavljenih na milost i nemilost lokalnih političara koji neće propustiti niti jednu priliku, bilo da je riječ o poziciji ili opoziciji, da se posavjetuju s efendijom Cerićem i poslušaju njegove mudre, ekspertne analize presude Suda pravde u Haagu. Efendija je, uostalom, osobno nazočio izricanju presude. No, upravo zarad svojih svjetskih egzibicija, reis biva i nagrađen. Jednom je to priznanje koje primi iz krvavih ruku nekadašnjeg državnog sekretara SAD-a Henryja Kissingera, drugi put će slavodobitno ponijeti nagradu zadužbine koja nosi ime prvog poslijeratnog njemačkog predsjednika ne zabrinuvši se ni trena što nije nagrađen ni kao autor-teolog niti kao islamski učenjak nego baš kao politička ličnost?! A i što bi se brinuo kad je politika njegov izbor? Neskrivenom ambicijom da upravo on predstavlja bosanske muslimane, i nimalo skrivenom željom da između bosanskih muslimana i Bošnjaka stavi znak jednakosti, svojim nametanjem da bude aktivni sudionik i policijske i vojne i reforme sudstva u BiH (kada je sud u pitanju, reis ne preza ni da autoritet lidera vjerske zajednice založi kod sudija da bi obustavio primjenu zakona: vidjeti pod uknjižba nacionaliziranih stanova u Općinskom sudu Sarajevo), efendija Cerić jednako opstruira upravo bošnjačke političare. I, što je još pogubnije, postaje nepremostiva prepreka u konstituiranju bošnjačkog političkog bića. Njegova potreba da bude i vjerski i nacionalni lider, da kreira bošnjačku političku scenu i odlučuje o njezinim akterima, njegovo miješanje u predizborne kampanje jednako je porazno za domaću političku scenu kao i za imidž Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine u svijetu. Paradoksalno ali istinito: efendija ima i rješenje ovog problema. "Ko traži vlast, ne daj mu je!", recept je koji je ponudio bošnjačkim političarima. Taman tako, no pošto se efendija pozvao na islamsko pravilo, bio bi red da ga primijeni na sebi: i Bog i ljudi mogu posvjedočiti koliko je tražio svoj treći mandat. Ili islamska pravila važe samo za bošnjačke političare, a ne i za njihova reisa?