Kliker.info

Mnogima je i danas potrebna duhovna vatra književnosti, kaže pisac Marko Tomaš u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.Rođen je u Ljubljani, gimnaziju završio u Somboru, živi u Mostaru, a danas je u Beogradu. Njegova poezija čita se širom regiona, pjesme su mu prevedene na engleski, njemački, italijanski, francuski…

Za RSE kaže da mladi na Balkanu, uprkos okolnostima u kojima žive, i danas čitaju.

Tomaš: Najviše me brine površnost kojom se pristupa stvarima, ali nekako to vidim kao rezultat ove sulude trke, u koju smo pušteni da jurcamo okolo, samo da bismo mogli da preživimo. U tom smislu se ne može ni kriviti mlade ljude. Treba poći od kuće, gdje su roditelji, radnici, koji zanemaruju dijete u duhovnom smislu i svakom ostalom. To dijete samo mora da traži vlastite uzore, načine kako da se pozicionira u društvu.

Škole su nam svedene na to da je premalo pozitivnih uzora oko djece, da bismo mogli da im prikažemo svijetlu sliku toga. U određenom postotku, uvijek će biti onih koji će, sami za sebe, bez obzira u kojem kontekstu izrastaju i žive, izboriti se i doći do nekakvih pravih vrijednosti. To je sve tapkanje u mraku. Vjerujem da će uvijek postojati jedna jezgra ljudi koji će, u svakoj generaciji mladih, koji dolaze, prenositi onu vatru koju spomenusmo.

Čovjek ne može bez duhovnog sadržaja. I u ovakvom vremenu i društvima, mislim da ljudi to traže i da su to stvari koje definitivno još uvijek mogu da okupe ljude oko nekakve vatre, oko koje bi mogli da razmijene i energije i ideje, na koncu konca, da se zabave.

RSE: Da li im je teže nego starijim generacijama, u traganju za uzorima?

Tomaš: Možda im je lakše, zbog toga što ih se ne stavlja u situacije da moraju nešto da istražuju, u nešto da vjeruju jer živimo u svijetu politike koja je očišćena od ideologije. Oni nemaju ni ideoloških potki a to je još jedna duhovna komponenta. Čovjek je sastavljen od ideja, a oni idejama nisu opterećeni. Žive u stilu – Trla baba lan, da joj prođe dan. Možda im je život lakši dok se hihoću i šalju selfije, bez opterećenosti razmišljanjem i ozbiljnom pričom o nekim bitnim temama, i za društvo, i za nas kao pojedince.

RSE: Kakvo je njihovo interesovanje za književnost?

Tomaš: Ono postoji i kao retro trend, obzirom na tehnologiju kojom su mladi zasuti. Taj trend ih vraća knjigama, kao nečemu što je romantično, iz nekog prošlog vremena i što ih grije na drugi način. Podsjeća ih na neka vremena koja se možda njima čine romantičnija ili sretnija, bježeći od tehnologije, htijući da unesu nešto humanosti u vlastiti život. Često se susrećem sa svojim čitateljima i tu je veliki broj mladih ljudi.

RSE: Živite u Mostaru. Kažete da ste tamo kod kuće. Sada ste u Beogradu. Da li vam je za pisanje i inspiraciju važno mjesto ili su ljudi ono oko čega se sve okreće?

Tomaš: To stvarno ovisi. Objavio sam nekih šest zbirki i one su nastale u raznim fazama. Jedna zbirka je nastala za vrijeme moga života u Sarajevu, jedna u Zagrebu i jedna u Splitu. Očito mi nije pretjerano bitno gdje sam. Bitno je da imam svoj mir i da u toj sredini nalazim nekakve stvari koje mogu da iskomuniciram sam sa sobom i da ih prenesem. Vjerujem da svaka sredina, to što radim, oboji na nekakav drugi način. Sredina su ljudi. Ljudi čine grad, kao i građevine i klimatske prilike. Na koncu ipak ljudi taj grad pune nekim duhom.

RSE: Isti ili sličan jezik je na EX YU prostorima, kako god ga zvali. Ako se izađe van lokalnih granica, na prvi pogled, veliki je prostor za djelovanje. Ide li glas pisca u širinu? Ima li mogućnosti da utiče na stvarnost, da je oplemeni?

Tomaš: Mislim da može oplemeniti nečiji mikrokozmos. Ne mislim da može da djeluje na nekakve političke procese. Po meni je to velika boljka mnogih naših pisaca. Mnogi od njih su nas uvalili u razne probleme, u nekoj našoj prošloj bližoj povijesti. Ne znam otkuda takve ambicije kod ljudi koji se bave pisanjem. Dovoljno je nečiji mikrokozmos promijeniti, biti prijatelj, koji nije prisutan, ali da ga netko drugi doživi kao prijatelja i čovjeka koji mu oblikuje intimni svijet i život. Te promjene intimnog svijeta, tog mikrokozmosa jesu najbitnije promjene u čovjekovom životu.

RSE: Često se priča o angažovanosti umjetnika u kulturi. Da li su subverzivni ili se drže daleko od stvarnosti?

Tomaš: Što je angažiranost? Kao novinar jesam angažiran, dok pišem novinske tekstove. Na drugačiji način se obraćam judima i samim tim ulazim u prostor politike i pokušavam da polemiziram. Poeziji pristupam iz neke intimne pozicije, bez obzira koliko i u njoj pisao o politici i nekim procesima. Kada se sve to skupi, može se mene smatrati angažiranim piscem, obzirom da sam angažiran i kao novinar koji polemizira vrlo često o nekim političkim procesima.

Koliko je to subverzivno i koji je domet toga – to je sve pitanje. Mislim da ljudi traže onakvu vrstu novinarstva, ili bilo čega drugog, što definira njihovo vlastito mišljenje. Grupa koja razmišlja na sličan način je uvijek okupljena oko istog načina razmišljanja. Mislim da je problem što se različita mišljenja ne razmjenjuju između ljudi koji razmišljaju na različite načine. Malo se polemizira, više se traži utjeha.

RSE: U Srbiji se iz budžeta za kulturu izdvaja manje od jedan odsto. Da li vlast ovde pomaže kulturi ili se možda plaši pisaca i knjige?

Tomaš: Mislim da ne. Teško da će se pojaviti u današnje vrijeme novi Pablo Neruda koji će napuniti Marakanu. Prije je kultura bila bitna i smatrala se bitnom za politiku i za društveni sustav, zbog toga što se kultura smatrala nekakvim stupom u društvu. U jednom trenutku su političari skužili da im je lakše, kroz neki konglomerat sa medijima, vladati masama i preko medija prenositi poruke, nego tražiti od kulture da ona bude duhovni stup društva.

Tu je i naš tranzicijski problem, u kojem pokušavamo sve da prepustimo tržištu, pa i kulturu. Sada svi tvrde da i kultura mora biti prepuštena tržištu, pa neka tržište regulira što hoće, a što neće. Mislim da je to malo sumanut pristup. Pogotovo veliki kulturni sustavi, poput nacionalnih kazališta, ne mogu da funkcioniraju bez državnih potpora. Priča o tome da se stavi ključ u bravu nacionalnim kazalištima, je vrlo opaka stvar, koja bi mogla koštati ljude mandata. Ne znam ko se toga plaši.

RSE: Da li postoji jugoslovenski kulturni prostor? Kakav je vaš osjećaj prema nekadašnjoj Jugoslaviji?

Tomaš: Kao kulturni prostor mislim da postoji, obzirom da smo jezično povezani. Uvijek tvrdim da se koristimo istim jezikom. Koristim u pisanju hrvatsku varijantu štokavskog jezika. Nazivam to hrvatskim pravopisom. Ako to neko hoće da zove hrvatskim jezikom – u redu. Meni je to sve OK. Ako smo jezično povezani, neminovno smo povezani kulturno. Netko će to nazvati jugosfera, netko regija, netko Jugoslavija.

U tom smislu, mogu biti nostalgičan spram vlastitog djetinjstva, pa će se tu uplesti u jednom trenutku i nostalgija spram Jugoslavije. Mene državni okviri, kao takvi, ne interesiraju. Često govorim ljudima da je država promjenjiva kategorija. Ona ovisi samo o političkom dogovoru i o tome koja teritorija će biti nazvana kako i u kojem smjeru će ići. Volim misliti da nisam jugonostalgičar jer bi trebali da ovo vlastito vrijeme, koje živimo, oplemenimo i gurnemo dalje, naravno, susrećući se i razmjenjujući stvari, sada već, iz nekih zatvorenijih i manjih sredina. Kao kulturni prostor, definitivno postoji jugosfera.

Čak se i Slovenija, koja je već jako dugo vremena u EU, u kulturnom smislu, ponovno okreće prema jugu, shvativši koliko je, obzirom na mali narod i mali jezik, izolirana. Kome se okrenuti, ako ne onima s kim su dijelili toliko zajedničke povijesti.

RSE: U vašoj nedavnoj kolumni pisali ste da dolazi „navodno Nova godina“, o izbjeglicama i nekadašnjoj svijetloj budućnosti. Ima li je ili je umrla, u nekim skorim davnim vremenima?

Tomaš: Budućnost ne postoji. Budućnost je nestala kao ideološka kategorija, iz politike, iz svakodnevnog života. Postoji samo danas. U jednom trenutku su rekli – Budućnost je nastupila. Ona je jednostavno prestala da postoji i da se prenosi dalje kroz vrijeme. Ne znam što bih mislio o tome. Čovjeku je potrebno da se budućnost vrati kao ideološka kategorija, i u politiku i u svakodnevni život.

RSE: Kada su izbjeglice u pitanju, kako vam izgledaju te slike? Da li je to apokalipsa ili nužnost?

Tomaš: Gledam na to iz iskustva koje smo mi imali, obzirom da se u vlastitom gradu osjećam kao izbjeglica. Pokušavam da nađem taj grad u kojem sam živio. Nisam tu izbjeglica u pravom smislu te riječi, imam svoju kuću, to je ostalo. Nikako ne mogu da nađem taj grad iz moje mašte, iz mog imaginarija jer je svijet promijenio strukturu, pa samim tim i taj grad, koji se zove tako kako se zove, je promijenio vlastitu strukturu.

Ne znam šta je Zapad očekivao da će se dogoditi, obzirom na ono što je Zapad zakuhao tamo gdje zadnjih godina ključa. Mislim da je to jedan licemjeran odnos. Evropa treba da razmisli. Ukoliko stavljamo zidove, žice, i ostalo, nije fora u tome da na taj način sprječavamo nekoga da tu uđe, ali istovremeno moramo da shvatimo da sprječavamo sebe da izađemo. Pokušavamo da napravimo prepreku, koja se ne stavlja pred te ljude koji bježe od užasa i horora, koji se događa tamo otkuda su oni, nego je to prepreka i za nas, koji živimo u nekakvim kao funkcionalnim normalnim društvima.

RSE: Kao smo slobodni?

Tomaš: Kao smo slobodni, upravo tako.

RSE: Ponekada se čini da na ovim prostorima rat još uvek nije završen. Da li vjerujete da su američki helikopteri i ruski avioni gestovi dobre volje prema balkanskim narodima, čije vlasti ove darove objeručke prihvataju? Da li je to zveckanje oružjem u ime mira?

Tomaš: Baš sinoć sam krenuo pisati tekst povodom Dana Republike Srpske . Pratio sam vijesti, šta se dešava u mojoj domovini BiH. Tekst sam započeo rečenicom – Završite rat već jednom jer ljudi moraju da shvate da BiH, zadnjih dvadeset godina, egzistira na osnovu mirovnog sporazuma. Znači, mi smo već dvadeset godina u primirju. Znači, rat nije završen. To što se pričaju budalaštine o nekakvim evropskim budućnostima, to je magla. Jednostavno se mora početi pričati o tim stvarima na praktičan način i razgovarati.

Na moju veliku žalost, mislim da je jedino rješenje da svi potpišu rezultate rata. Ja to ne bih volio. Ne volim nikakve entitete, nikakva razdvajanja po nacionalnim osnovama, ali je očito da nema druge. Tapkanje u mjestu, već dvadeset godina, ne može biti dobro ni za koga.

RSE: Danas imamo vatrene nacionaliste, neki su na prvi pogled, na oko, uglađeniji nego oni tokom rata. Da li je to čudni dežavi ili upozoravajuća konstanta?

Tomaš: Interesantno je šta se u svijetu događa. Dok Evropa na neki način srlja naprijed u XIX stoljeće, negdje daleko, na drugom kontinentu, se stvara neka vrsta prve postnacionalne države. Govorim naravno o Kanadi, koja je potpuno drugačije pristupila svim globalnim problemima, od bilo koje druge zapadne zemlje, a mi možemo reći da pripadamo zemljama zapadnog kruga. Nekako, Kanada prosperira, a ovamo se urušava. Zar nam to ne govori nešto? Možda bi se potpuno trebao preokrenuti pristup stvarima?!

RSE: Većini političkih lidera Srbije, BiH, Hrvatske puna su usta suživota, saradnje, a onda se desi da se zakrve oko čokoladice ,ćirilice i latinice, udžbenika, da ne govorimo o prebrojavanju žrtava, optužbama čiji su zločini veći. Jesu li ti političari iskreni?

Tomaš: Da ti budem iskren – kada vidim političara, za kojeg mi se čini da vjeruje u ono što govori, ja se prepadnem. Ti političari su opasni. Ovi što muljaju, to im je posao. To tako ide. To neprestano vraćanje je, svi mi znamo, jedan politički instrument, kojim se, u datom političkom trenutku, ima manipulirati masom, da bi se neki kratkoročni politički ciljevi ostvarili. Sve su ovo Miki Maus države, u globalnom smislu krajnje nebitne. Pa se onda, na ovom regionalnom planu, mi pokušavamo igrati nekih silnica, koji nešto mijenjaju i doprinose.

Smeta mi, što vrlo često, BiH, između Hrvatske i Srbije, dođe kao nekakav kusur, odnosno moneta za potkusurivanje. S druge strane, ako ćemo pristupiti legalistički, Srbija i Hrvatska su potpisnice Dejtonskog sporazuma i imaju svako pravo da se miješaju u unutarnje stvari BiH. To mnogi ljudi ne shvaćaju.

To je po meni sve sumanuto. Ti mali, sitni nacionalizmi, što je govorio Danilo Kiš, to je sukob oko porijekla licitarskog srca, potpuno kičasto i krajnje nebitno.

RSE: Da li danas nedostaje nekakva ideologija, nešto u šta ljudi vjeruju, ili se sasvim lagodno može živjeti u trci za novcem, za više i bolje, i na kraju za odlazak negdje gde je bogatije?

Tomaš: Baš sam u svojoj posljednjoj zbirci, Regata papirnih brodova, koju je objavio beogradski LOM prije nekoliko mjeseci, pisao poeziju u kojoj sam pokušao da odgonetnem gdje je, u današnjem društvu, i u kontekstu u kojem živimo, mjesto tim velikim idejama, koje čine osnovicu ideologije, znači – Bog, ljubav i sloboda? Tri osnovne velike ideje koje zaokupljuju čovjeka tijekom cijele povijesti, od kada je pisane povijesti i pamćenja.

Mi živimo, davno je to rečeno, u nekakvo postideološko doba. Događa se slijedeća stvar – demokracija je nestala onoga trenutka kada je sa lica zemlje izbrisan komunizam jer svijet, u kojem imamo samo jedan ekonomski sustav, nije demokratični svijet. Bez komunizma, nema demokracije, gledano globalno. Kada je on izbrisan, nestalo je demokracije.

I šta se onda dogodilo? Došli smo u postideološko doba. Politika postaje servis kapitalu, koji treba da oblikuje svijet u kojem živimo. Ideološka komponenta, čovjek, se vraća u krilo religijskih zajednica. I to je to. Pošto čovjeku treba duhovni sadržaj, politika mu ga neće davati nikako, on će se vratiti u okrilje katoličke ili pravoslavne crkve, ili islamskoj zajednici.

RSE: Baš u vezi sa tim, od anketiranih na ulici uoči praznika, dakle Nove godine, Božića, preko crkve do političara, svima su puna usta ljubavi prema čovjeku. Ima li danas solidarnosti među ljudima, u doba ovog neoliberalnog kapitalizma ili kako se već zove?

Tomaš: Solidarnost među ljudima se može stvoriti jedino u velikim industrijskim sustavima. Ona vrsta radničke solidarnosti. Znači u tvornicama koje zapošljavaju preko tisuću ljudi. Jedino u tome. Obzirom da se to rasparčalo, nestalo, jako je teško u političkom smislu očekivati solidarnost među ljudima. Trebamo ponovno da stvorimo radničku klasu, da bismo mogli pričati o solidarnosti, pa i o nekakvim eventualnim socijalističkim nastojanjima.

RSE: Sa strane, čitaocima, izgleda kao da provejava neki mrak u vašem izrazu, jednostavno da mogu, kažu da bi vas pitali zašto ste tako mračni?

Tomaš: Mislim da kroz taj mrak probija, tu i tamo, nekakva zraka svijetlosti. Pišem o kontekstu, ali ipak pišem u kontekstu sa nadom da možemo da se izborimo sa tim mrakom.

RSE: Pišete o ljubavi. Jeste li dokučili njenu tajnu? Da li je to uopšte moguće? Šta vam ona izaziva, da li vas goni ili smiruje?

Tomaš: Sada citiram sam sebe: ljubav je težak posao. I to nisu samo leptirići u trbuhu i maco – kuco, nego su to i svađe i odlasci, suze i sve skupa. To je jedan cijeli komplot. Sve to zajedno je ljubav. Neprestano ju se uči. Tijekom ljudskog života čovjek se uči raznim formama ljubavi. Moraju je kao takvu prihvatiti. O njoj neprestano kontempliram, ne bih li je punio novim značenjima, ne bih li je ponovno, kao ideju, vratio među ljude jer je u ovom svijetu, svijetu velike samoće, ona jedino rješenje.

RSE: Može li ona uopšte da se opiše? Da li je to neko stanje nemira?

Tomaš: Stanje nemira koje je pokretač, koje je motor ljudskog opstanka. Kao što je napisao Leonard Cohen – Love is the only engine of survival, znači motor pokretač ljudskog opstanka. Ono nas toliko uznemirava, da nas pokreće, da traži od nas da se mijenjamo, da se oblikujemo, da idemo za onim za čime žudimo, a žudnja je opet jedan drugi oblik za koji smo okačeni kao lutke u kazalištu lutaka.

RSE: Da li ljubav stvarno može spasiti svijet u ovo neko neljudsko vrijeme?

Tomaš: Mogla bi, kada bi ljubav postala zvanična svjetska religija, kad bi se ona propovijedala, učila, izučavala. Mogla bi. Opet se vraćamo onom mikrokozmosu i onome da smo trenutačno u takvom političkom i ostalom kontekstu da je bitno izgraditi vlastiti mikrokozmos u kojem vrijede tvoja vlastita pravila, a toliko slobode i u ovakvom svijetu svi još uvijek imamo.

RSE: Da možete da birate, od svih živih i onih na drugom svijetu, sa kim bi voljeli da se vidite na piću i porazgovarate?

Tomaš: Sa Leonardom Cohenom. To je moj jedini svećenik kojeg sam imao u životu. Pošto nisam duboko religiozna osoba, on je svećenik te religije predivnih gubitnika. Ima jako puno razloga i mogli bismo pričati o tome satima.

Zapravo nemam pojma kako bi to izgledalo, volio bih da to ne bude intervju gdje ja pitam za savjet ili mišljenje, nego da razgovaramo kao nekakvi stari prijatelji. Znam da je djeda volio da popije i znam da je volio da pije vino. Obzirom na njegovu duhovitost, mislim da bi to bio jedan zabavan razgovor.

RSE: Pisanje je vaš život. Pišete i novinske članke. Čini se da živite od toga. Da li je to moguće u BiH ili u Srbiji danas?

Tomaš: Moguće je. Da bih zaradio mjesečnu prosječnu bosanskohercegovačku platu, pišem svakog mjeseca deset tekstova, što mislim da je vrlo ozbiljna brojka. Živim od pisanja. Deset tekstova mjesečno je vrlo ozbiljna brojka. Pišem za magazine i portale, kako bih imao osnovni prihod. Puno se putuje i ide po festivalima. I od toga se katkad štogod zaradi. Postoji program Rezidencija za pisce po cijeloj Evropi. Tu se katkad nešto zaradi. Nekada kapne štogod i od prodaje knjiga. Može se, ali vrlo disperzirano i vrlo je naporno sklapati tu financijsku konstrukciju. Niti vrijeme u životu ima strukturu, radi toga što se lovi sa raznih strana. Živi se nekako.

RSE: Svojevremeno ste napisali biografiju Ivice Osima, legendarnog Štrausa sa Grbavice, knjigu Utakmice života. Da li vam je objasnio zašto u jugoslovenskoj reprezentaciji nije bilo mjesta za virtuoze iz mostarskog Veleža, kao što su Kajtaz i Tuce?

Tomaš: Jeste, objasnio mi je. Kaže: „Doveo me Jole Musa u Mostar. Kaže, imam jednog malog za reprezentaciju. Odemo mi na stadion Pod Bijelim Brijegom, u ložu. Gledam ja da mali igra izvrsno, ali ispuhao u pedesetoj minuti i ne može više trčati“. To su bili njegovi razlozi, koje je on meni rekao. Kaže da je sa Miljanom Miljanićem imao ideju da pravi reprezentaciju i igru onakvu kakva će se igrati u devedesetim godinama.

RSE: Znači, bio je vizionar?

Tomaš: Rekao je: „Konačno je došlo vrijeme i morao sam te naše umorne driblere da ignoriram u velikoj mjeri i da dam mjesto nekakvim igračima“. Malo sam prezrivo na to gledao, ali sam razumio ideju. Onda sam pogledao par snimaka utakmica koje je Jugoslavija igrala pod Ivicom Osimom. Kada sam vidio kako Piksi Stojković uklizava na vlastitoj polovici nekim igračima, kako se bacaju na glavu, počeo sam da shvaćam na koji način je razmišljao, iako kao dijete to nisam mogao da mu oprostim, niti da shvatim.

Na žalost, pravi razlog sam čuo u Mostaru, nakon što je knjiga već izašla. Nakon te utakmice, koju je Osim gledao sa Jolom Musom, navečer je pozvao Semira Tucu u hotel Bristol u Mostaru i rekao mu: „Hajde sjedi“. Zovnuo je konobara i rekao da će viski. Pitao je Semira Tucu šta će on. On je rekao da će onda i on viski. Ujutro su Semira Tucu pitali kako je prošlo sa Švabom. On kaže: „Ma super. Sprijateljili smo se. Popili smo dvije boce viskija zajedno“. Svi se uhvatili za glavu uz riječi – Budalo, nikada te neće zvati u reprezentaciju. A on upita zašto? Pa vidio je koliko piješ.

RSE: Jeste li oprostili Osimu?

Tomaš: Ma jesam. Davno sam mu oprostio. Prošla su vremena. Kada sam pričao sa njim, shvatio sam kako i zašto je to bilo.

RSE: Šta vas dovodi u Beograd? Čini se da vas ima svuda u regionu. Od rođenja vas prate putovanja i promjene prebivališta.

Tomaš: Na intimnom planu, potreba da se neko vrijeme odmaknem iz konteksta u kojem boravim već nekoliko godina. Malo su mi postale teške zime na Mediteranu. Malo su mi južine i kiše postale teške. Ne prestaju po 20 dana, tople, mračne, dosadnjikave, koje čovjeka kao da rastopljavljaju, kao da ga pretvaraju u tekućinu.

Nešto sam se ove godine prepao još jedne takve zime u životu, pa sam odlučio da odem u neki veći grad, u kojem nije bitno koje je godišnje doba, već grad živi i funkcionira. Izabrao sam Beograd, kao jedno od meni dragih mjesta, gdje sam uvijek volio dolaziti. Imam puno prijatelja, a vezan sam i poslom za njega.

RSE: Šta trenutno čitate?

Tomaš: Čitam jedan sjajan roman, po meni možda najbolji, napisan u regiji u prošloj godini, iako nisam pročitao cijelu produkciju jer to ne mogu stići ni svi žiriji ovoga svijeta. To je roman moje drage prijateljice Olje Savičević Ivančević iz Splita, a zove se Pjevač u noći. Ljudima, koji traže nešto posebno, atmosferski, dok je vrijeme ovakvo kakvo jeste, toplo preporučam, ako imaju prigodu, da uzmu taj roman i pročitaju.

Zoran Glavonjić (RSE)