Kliker.info

O aktuelnom političkom trenutku BiH, odnosu hrvatskih političara prema potrebama građana koje predstavljaju, govori za Oslobođenje biskup banjalučki mons. dr. Franjo Komarica.

Iza nas je u političkom smislu teška i turbulentna godina, no čini se da će se svi problemi koje imamo samo multiplicirati i u ovoj 2017. Prevashodno se to odnosi na rješavanje položaja Hrvata u BiH, u kontekstu nekog novog teritorijalnog preustrojstva BiH. Prema Vašem mišljenju, može li se o tome govoriti a da se ne otvori i pitanje Republike Srpske, prije svega Posavine?

– Etablirala su se neka nova politička “božanstva”, koja sebi uzimaju za pravo gospodariti ljudskim životima – ne samo pojedinaca nego i cijelih zajednica – vjerskih ili etničkih. Ništa ne smeta, niti ta instalirana “božanstva” niti one koji su ih ciljano etablirali – što se takvim antidemokratskim, duboko nehumanim djelima evidentno krši sve međunarodne važeće ugovore, sporazume, konvencije, odnosno međunarodno pravo. Stječe se dojam da se svi oni niti Boga boje, niti se ljudi stide, niti mare za svoju vjerodostojnost, svoj obraz, za poštenje, čestitost i za svoju odgovornost.

Trajna zagonetka

Podsjećam da Crkva, koja je pozvana u zgodno i nezgodno vrijeme naviještati Božju istinu o čovjeku, koja se objavila u Isusu Kristu, ne može drugačije nego – kao što je govorio sveti papa Ivan Pavao II, dokazani prijatelj naše zemlje i svih njenih naroda, da se uporno zalaže za ono dostojanstvo koje je čovjek dobio u Kristu, utjelovljenom Bogu. Ona mora svaku laž i nepravdu, izrabljivanje čovjeka, od čovjeka, države, institucija ili ekonomskih struktura nazvati pravim imenom. Ona mora prokazivati svako nasilje protiv čovjeka, protiv njegova tijela, njegova duha, njegove savjesti ili njegovih uvjerenja.

Za mnoge naše sugrađane, ali i one koji nas izvana promatraju, trajna je zagonetka zašto se veliko mnoštvo naših obespravljenih sunarodnjaka, sugrađana i suvremenika bezvoljno i besciljno ponaša, prepuštajući svoju glavu, svoju budućnost i budućnost svoje djece samovolji aktualnih političkih garnitura koje dijelom ne znaju, a dijelom zbog institucionaliziranog kriminala i korupcije u čemu nerijetko i sami sudjeluju, ne mogu izvući cjelokupno društvo i državu iz nefunkcionalne, političke i gospodarske agonije koja predugo traje.

Dodatno zbunjuje i začuđuje ponašanje odgovornih kreatora našeg zakonodavstva koje skoro ništa ne čini da se na području cijele međunarodno priznate države BiH konačno uspostavi pravna država. Dostojanstvo svake ljudske osobe temelj je svake pravne države. S dostojanstvom čovjeka nužno su povezane vrijednosti: istina, pravednost, ljubav i sloboda. Bez tih vrijednosti nije moguć uređen život ne samo unutar države nego i među državama.

Da nije tako bolna i duboka nehumana situacija u našoj državi, Vaše pitanje – kako ste ga formulirali – ne bi bilo ni opravdano ni potrebno. Ovako, nažalost, ono je opravdano jer pogađa samu srž problema koji se zove kontinuirana, bezočna primjena zakona jačega, nagrađivanje zlodjela, otimačine i ugnjetavanja drugoga, a dodatno kažnjavanje obespravljenih, slabijih pa i obespravljenih. Dakle, ne trebamo se iznenaditi ako se u takvoj praksi ustraje i uz “blagoslov” odlučujućih stranih aktera – i uspije.

U javnosti se mnogo govori i o, u najmanju ruku, kontroverznom stavu člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragana Čovića prema kojem “tamo gdje nije bio organiziran HVO-a Hrvata nema”. Šalje li to zapravo poruku da Hrvati katolici koji su preostali na teritorijama koje nisu etnički čiste ne postoje za politiku koja ih predstavlja?

– Nerijetko se u našoj domaćoj, a onda i međunarodnoj javnosti – ne samo političkoj, zanemaruje, pa i negira neupitna činjenica da katolici u BiH, koji su ogromnom većinom pripadnici hrvatskog naroda, žive već veoma dugo na skoro cijelom prostoru države BiH. Nama mnogima je, također, poznato da su ti isti katolici uglavnom – Hrvati, tamo gdje su relativna manjina – osobito tijekom zadnja dva i pol desetljeća smetnja nerijetkim stranim, ali i domaćim političkim opcijama.

Nije nepoznato, ali nije ni prihvatljivo ponašanje predstavnika nekih utjecajnih stranih zemalja kao i vladajućih domaćih bošnjačkih i srpskih političkih garnitura što nisu voljni prihvatiti činjenicu da i domaći hrvatski narod ima i mora imati pravo na svoju konstitutivnost i na ravnopravnost sa druga dva naroda – i to na području cijelog teritorija BiH. Demokracija bez načela lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam. To nam je uglavnom poznato.

Nepopravljiva šteta

Nama starijima je poznata činjenica da su domaći Hrvati – katolici na povijesnom referendumu za suvremenu neovisnu državu BiH 1992. godine – mahom glasali za njenu neovisnost. Zahvaljujući upravo tim glasovima Hrvata s cijelog područja BiH, a ne samo s onoga gdje se organizirao HVO – naša država postoji kao međunarodno priznati politički čimbenik.

Stoga zbunjuje i žalosti nedosljedno i u biti duboko nehumano ponašanje naših utjecajnih sugrađana koji za sebe tvrde da žive od BiH i za BiH, a u isto vrijeme onemogućuju i svima onima, koji su je također i htjeli i za nju ginuli i stvarali je da u njoj žive bez diskriminacije i nametanja osjećaja manje vrijednosti, odnosno u trajnoj neravnopravnost i nemogućnosti da žive životom dostojnim čovjeka u ovom našem europskom, civiliziranom svijetu.Nepopravljiva je šteta za domaći hrvatski narod što svih ovih proteklih 20-ak godina nije mogao imati svoje vlastite istinske, moralne, humane, principijelne, domoljube i rodoljube, nego tek – više ili manje – puke poslušnike uskogrudnih stranačkih ili interesnih opcija. Da li i koliko će jedan političar držati do moralnih vrijednosti, ovisi prvenstveno od njegove osobne savjesti, ali i od vrijednosti savjesti građana birača.

Političari su u demografskom društvu – na koje želi barem da nalikuje i ovo naše – nažalost često prije odraz nego uzori društva, koji ih je “demokratski” biralo. U tom smislu izgleda da svaki narod ima političare onoliko moralne kakve i zaslužuje i ima onaj oblik demokracije koja odgovara njegovom vrijednosnom sistemu.

Utoliko je važniji kritičko-konstitutivni kolektiv kao što je Crkva, koja se unutar demokracije zalaže za one moralne vrijednosti koje mogu demokraciju bitno stabilizirati. Crkva u naviještanju moralnih vrijednosti vidi jedan bitan dio svoga poslanja. Ali i očekivanja od društva idu u dobroj mjeri u istom pravcu.
Ponašanje mnogih hrvatskih dužnosnika prema članovima naroda kojeg su po službenoj dužnosti predstavljali ili danas predstavljaju, urodilo je gorkim pa i smrtonosnim plodovima za hrvatski narod uglavnom na svim ovim prostorima koji su tijekom rata – protivno međunarodnom pravu – nasilno etnički očišćeni. Dobija se dojam da dotičnim predstavnicima nije nimalo stalo ni do naroda kojem pripadaju i kojega predstavljaju, ni do osobnog dostojanstva i lika kojim će ući u povijest i svoga hrvatskog naroda i ove zemlje. Mnogostruka i za mnoge nepopravljiva šteta!

Da li se iz takvih izjava iščitava i poruka o svojevrsnom dogovoru Dragana Čovića i predsjednika RS-a Milorada Dodika u kojem bi hrvatski narod u RS-u bio kolateralna šteta političkih interesa njih dvojice?

– Nije mi poznato postojanje nekog “dogovora” između njih dvojice. Ali me zbunjuje Vaša tvrdnja da bi njih dvojica mogli biti isključivi gospodari sudbine najstarijeg domicilnog naroda u našoj zemlji najmanje na jednoj njenoj polovici. Kad bi tako doista bilo, onda bi se oni svjesno svrstali među zločince ne samo kod svoga, odnosno kod jednog naroda. Mnogi koji tvrde da su dobro upućeni u aktualna politička previranja u našoj zemlji tvrde kako su njih dvojica – ali ne samo oni, nečije “lutke na koncu“, slično kao i naši domaći političari tijekom rata.

Utjecajne sile međunarodne zajednice, koje su organizirale i vodile svoj međusobni “zastupnički rat“ – kako je svojedobno tvrdio mnogima od nas poznati predstavnik te iste zajednice u našoj zemlji Bodo Hombach – i ne samo on – nametnule su našoj zemlji jedan u biti nepravedan i već odavno nefunkcionalan politički okvir. Njihovo fatalno nejedinstvo, nevjerodostojnost, nehumanost i neodlučnost velikim su dijelom “kumovali“, a i sada doprinose aktualnom ponašanju naših domaćih političkih dužnosnika. Očita je, dakle, kriza morala u politici međunarodnoj, a pogotovo domaćoj.

Vi godinama kao banjolučki biskup ukazujete na katastrofalan položaj Hrvata/katolika u bh. entitetu Republika Srpska. Koliko su uz vlasti ovog entiteta za takvo stanje odgovorni i lideri hrvatskih stranaka u BiH?

– Ne znam koliko je konkretno tko od njih odgovoran, ali da su mnogi – ako ne i svi – više ili manje – odgovorni, to znam djelomično ne samo ja nego vjerujem i mnogi drugi naši sugrađani koji su bili barem indirektno uključeni u ratna i poratna zbivanja u našoj zemlji. Osobno bih mogao nabrojati imena mnogih dosadašnjih “lidera“ koji su se legitimirali kao predstavnici hrvatskog naroda, a ne samo da nisu pomagali ogromnoj obespravljenoj i ugroženoj većini svoga naroda, nego su čak radili i protiv njega.

Mnogi od njih su se na račun svoga tobožnjeg zastupanja hrvatskog naroda materijalno obogatili, a onda otišli s političke scene da se za njih u javnosti više i ne zna. Neki su prošli još daleko dramatičnije, jer su bezočno od svojih “gazda“ zloupotrijebljeni kao “otirač za jednokratnu prljavu upotrebu“, a onda od istih bezdušno odbačeni, dok su od naroda ili prezreni ili sažalijevani. Poznato je našoj javnosti da je prostor sadašnjeg bh. entiteta RS planiran i nasilno ostvarivan – politički i teritorijalno – kao ekskluzivan prostor samo za jedan, srpski narod.

Pusta prostranstva

Zato na tom prostoru, unatoč u nebo vapijućoj nepravdi, u duhu pragmatizma nije poželjno ostvarivati oktroiranom odlukom visokog predstavnika konstitutivnost i ravnopravnost hrvatskog naroda s druga dva naroda i s nacionalnim manjinama. Žalosna je činjenica da se čak ni politički predstavnici – konkretno hrvatskog naroda u BiH – uopće ne pitaju niti se zauzimaju za nasilno nestali veliki dio vlastitog naroda. Kojem je to humanom i ozbiljnom političaru draža pustoš koju danas imamo ne samo u najplodnijem dijelu zemlje – u Bos. Posavini ili sjeverozapadnoj Bosni nego i u drugim donedavno nastanjenim područjima plodne Bosne gdje svoja vjekovna ognjišta imaju domicilni Hrvati?!

Republika Hrvatska je jedna od država garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma. No, iza moralne brige za Hrvate u BiH, postoje li i adekvatna djela koja je potvrđuju?

– Republika Hrvatska je u dosadašnja dva poratna desetljeća imala mnogo i vlastitih problema i briga, prvenstveno oko liječenja brojnih ratnih rana, a onda i oko približavanja članstvu EU. Nažalost, koliko mi je poznato, nije njenim dosadašnjim državnim i političkim vodstvima uspjelo izraditi jednu sveobuhvatnu strategiju ni za svoje žitelje. A o strategiji za učinkovitu pomoć Hrvatima u susjednoj BiH – da i ne govorim. Bilo je za Hrvate u BiH tijekom cijelog poratnog vremena svake godine i određene financijske pomoći od Vlade RH. Ona je – prema službenim podacima – ogromnom većinom bila usmjerena prema Hercegovini, nešto i prema ostalom dijelu entiteta FBiH.

Daleko najmanji dio – i to kontinuirano tako – išao je potpuno satrvenim i opustošenim hrvatskim selima i protjeranim i razbijenim obiteljima po gradovima entiteta RS. Malobrojni preostali Hrvati u RS-u – i oni koji su se htjeli vratiti u svoj rodni kraj – uglavnom su se uzaludno obraćali za pravnu i materijalnu pomoć predstavnicima RH u generalnom konzulatu u Banjoj Luci.

Dragocjena pomoć

Ni oni nisu mogli mnogo promijeniti – i kad su htjeli – generalni kontinuirani stav službenog Zagreba da se i bosanskim Hrvatima učinkovito pomogne. Brojne moje osobne i mojih prvih suradnika intervencije u Zagrebu polučile su određenu, dragocjenu financijsku pomoć u opremanju i uzdržavanju katoličkih školskih centara u Banjoj Luci i Bihaću – a koliko znam, i onima na području Vrhbosanske nadbiskupije, za što je intervenirao vrhbosanski nadbiskup kardinal Puljić i pom. biskup Pero Sudar, promotor katoličkog školstva u BiH – te nekim socijalnim projektima moga biskupijskog Caritasa.

Sadašnje državno vodstvo RH mi je dalo obećanje kako će se više pozabaviti dramatičnom situacijom ovdašnje hrvatske populacije i poticati održivi povratak onih stotina obitelji koje su se zadnjih dana meni javile tražeći pomoć, ali vjerujem i svih drugih koji vape za učinkovitom pomoću za osiguranje života dostojnog čovjeka u domovini njihovih roditelja i predaka i njihovom rodnom kraju, u Bosni i Hercegovini.

Gordana Katana (Oslobođenje)