Kliker.info

IGK pozdravlja hapšenje osumnjičenih ratnih zločinaca: Slobodan Taranjac, Miodraga Glušac, Ranko Babić, Marinko Praštalo, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo Vukić i Milan Vukić. Dvadeset i četiri godine nakon zločina u Ljubiji kod Prijedora, nekadašnji policajci tadašnjeg MUP-a RS-a osumnjičeni su za zarobljavanje i ubistva 117 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata.

Riječ je o uhapšenim civilima iz šest sela smještenih na lijevoj obali Sane. Njihova ubistva samo su djelić genocida iz ljeta 1992. godine, kada je na ovom području u svega nekoliko dana ubijeno oko 1.800 ljudi.

I ako je ovo hapšenje osumnjičenih ratnih zločinaca korak ka istini o davno naučno utemeljenom zločinu genocida u Prijedoru i pravdi za žrtve tog zločina, još jednom upozoravamo zajednicu svijetskih aktivista za istinu i pravdu i zajednicu istraživača genocida da se idejni tvorci i nalogodavci genocida u Prijedoru i dalje slobodno šetaju.

Komandanti 43. brigade VRS-a Vladimir Arsić i Radmilo Zeljaja nikada nisu odgovarali za zločine svojih potčinjenih. Obojica uživaju u penzionerskim danima u Srbiji. Isto tako, osim Milomira Stakića, niko od članova prijedorskog Kriznog štaba nije priveden pravdi. A većina ih i danas živi u Prijedoru. Predaju na fakultetima, rade u općini. U Prijedoru su danas čak i šefovi općinskih odsjeka nekadašnji članovi Kriznog štaba, isljeditelji iz logora Keraterm, kojima se žrtve genocida moraju obratiti kada trebaju izvaditi kakav dokument ili potvrdu.

Agresor je u Prijedoru kao području srpskih strateških prioriteta nad civilima, nenaoružanim ljudskim bićima, muškarcima, ženama, djecom, starijim i mlađim, bolesnim i invalidima izvršio planski, organizovano, sistematski i u kontinuitetu, pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, brojna masovna i pojedinačna ubistva. Bošnjaci i Hrvati su, zbog svoje nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, s namjerom sistematski birani i određeni kao cilj za fizičko ili biološko uništavanje. 3.

Nauka o genocidu posjeduje autentične izvore saznanja i potpuno nepobitne dokaze o genocidu u Prijedoru koje pored ostalog, čine sljedeće bitne odredbe: 1. Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuđoj teritoriji. 2.

Agresor je u Prijedoru u realizaciji općeg deklariranog političkog cilja formiranja jedinstvene države srpskog naroda nad djecom, vitalnom skupinom od koje zavisi razvoj populacije, izvršio zločin genocida i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ubijajući ih i ranjavajući, sakateći i prekidajući im djetinjstvo, ostavljajući im teške fizičke posljedice i psihičke poremećaje kojih se neće moći osloboditi do kraja života. 4. Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom „svi Srbi u jednoj državi“, osvajačkog i genocidnog karaktera, u Prijedoru na desetine hiljada civila, Bošnjaka i Hrvata i drugih, planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski izdvajao, hapsio, zatvarao i zatočavao u brojnim koncentracionim logorima smrti (najpoznatiji Omarska, Keraterm i Trnopolje).

Masovne grobnice žrtava genocida, posebno Tomašica, ključni su i objektivni indikator izvršenog genocida i nesporni i neoborivi materijalni dokazi njegovog izvršenja. 5. Agresor je u prijedorskim koncentracionim logorima pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, vršio masovna sistematska silovanja i druge mnogobrojne oblike barbarskih djela seksualnog nasilja, mučenja i ponižavanja žena, djevojaka i djevojčica, kao i starica. 6.

Agresor je planski, organizovano, sistematski i ciljano, u skladu sa genocidnom namjerom o istrebljenju rukovodstva bošnjačkog i hrvatskog naroda u Prijedoru, ubijao, ranjavao i uništavao bošnjačku i hrvatsku političku i intelektualnu elitu čime je izvršio genocid. 7. Agresor je prisilno prevodio Bošnjake i Hrvate u pravoslavlje, što potvrđuje raspoloživa dokumentacija, a posebno preživjele žrtve genocida. 8. Agresor je planski, organizovano, masovno i sistematski uništavao i njihovu kulturu Prijedora. Riječ je o stravičnim razmjerama uništavanja materijalne kulture grada Prijedora.

Tako je agresor ciljno i s namjerom bezobzirno razarao i uništavao arhitektonske spomenike i urbane cjeline Prijedora od značaja za kulturu Bošnjaka i Hrvata, njihovo kulturno naslijeđe metodično je spaljivano i dizano u zrak dinamitom. 9. Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješcenja i katarze, za koga treba još biti nagrađen.

Idejni tvorci i kreatori genocida se još uvijek suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o genocidu, pokajanju za genocid, materjalnoj nadoknadi za žrtve genocida i hapšenju idejnih tvoraca i realizatora genocida koji su još na slobodi. Kontinuirano se zabranjuje obilježavanja godišnjica agresije i genocida zbog korištenja riječi ‘genocid’, te nalaže prijedorskoj policiji da podnese krivične prijave protiv organizatora.

To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvima. Ponižavaju se organizacije koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah među porodicama ubijenih i nestalih prijedorčana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Dozvoljavaju se skupovi fašističkih grupa protiv kojih su se Prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu.

Ignorišu se zahtjevi svijetskih pravnih i moralnih autoriteta koji su jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Posebno se kontinuirano ignoriše zahtijev roditelja ubijene djece Prijedora za izgradnjom spomen obilježja ubijenoj djeci.

Niko nema pravo da žrtvama i svjedocima genocida zabranjuje sjećanje na zločin, pravo na istinu i pravdu. Dok se ne ispoštuje pravedna borba žrtava i svjedoka agresije i genocida nema pomirenja i sretnije zajedničke budućnosti građana Prijedora. Žrtve date za slobodu se ne smiju i neće ponižavati. Obaveza je da gradimo nove mostove, ali na istini i pravdi. Istina i pravda su ključ sučeljavanja s prošlošću, pomirenja i normalizacije međuljudskih odnosa, KAŽE SE u saopštenju  Instituta za istraživanje genocida, Kanada.