Kliker.info

Svjetlana Nedimović, ratna studentica opšte književnosti koja je iz čiste radoznalosti završila kao doktorica političkih nauka. Neko vrijeme predavala političku teoriju i podučavala pisanje, ali se ostavila svega toga jer joj je prisjelo i privatno školstvo i nevladin sektor. Sarađuje s Univerzitetom u Barseloni na istraživanjima koja se bave odnosom prema prošlosti. Radi (neplaćeno) u neformalnoj društveno-političkoj organizaciji Jedan grad, jedna borba.

U intervju za naš portal,  govori o februarskim protestima 2014., zadnjim protestima, smjeni komesara MUP-a sarajevskog kantona, ljevici  najavljujući da neće odustati!

Kada su u zimu 2014. godine građani izašli na ulice Tuzle, Sarajeva, Mostara – bio sam uvjeren da se dešava doslovno revolucija i da više ništa neće biti isto. Vjerovao sam da će političari od tada početi shvaćati građane kao stvarne vlasnike suvereniteta. Kada ste vi postali svjesni da smo bili previše optimistični? Onog momenta kada je žena predsjednika postala direktorica bolnice?

Biće da smo od silne želje za promjenama svi skloni pretjerivanjima. Otud smo februar 2014. godine prvo doživjeli kao revoluciju a potom ga proglasili potpuno propalim. A februar koliko god nije bio revolucija, nije bio ni običan protest. Stoga što se nešto jest pokrenulo, i svi smo neizmjerno mnogo naučili. Da ne kažem da smo osvježili pamćenje, sistematski gušeno do te mjere da to posmatram kao inžinjering demencije društva. Prisjetili smo se naših praksi samoorganizovanja i otpora iz ne baš tako davne prošlosti. Za početak, naučili smo da promjena – i to radikalna, jer nama ništa manje od toga ne može pomoći – ne dolazi pukim prisustvom mase na ulici. Valja se organizovati, raditi na terenu, tamo gdje se biju pojedinačne bitke, i na udruživanju snaga raditi koliko i na samom dobijanju bitke. Uporedo s razvojem organizacije mora se razvijati vizija.

Primjerice, portal Žurnal na sedmičnoj bazi izbaci ozbiljnu korupcijsku aferu ili, bolje rečeno, nešto što bi bila ozbiljna afera u pristojnoj državi. Na koji način se te afere zataškavaju i šta zapravo jedan svjestan građanin može uraditi protiv tog sistema?

Ponekad mi se čini da je glorifikacija borbe pojedinca protiv sistema, koliko god časna a nerijetko i herojska, opasan produkt holivudskih filmova. Čak i ako dobijete bitku, pa to nekako postane primjer drugima, poraz pojedinačne nepravde ne mijenja poredak koji počiva na nepravdi, te je stalno generiše i reprodukuje. Na stranu što to zna biti i kontraproduktivno jer svi vide koliko ste zbog te bitke izgubili. Gorko se nasmijem svaki put kad vidim one plakate ‘Prijavi korupciju!’, jer to u ovim okolnostima znači  ‘prijavi korupciju i crkni’ – oni koji rade te projektiće neće vam pomoći da nakon te prijave održite vlastitu materijalnu egzistenciju.

Otud je meni cijela priča oko tzv. whistleblowers, uz dužno poštovanje, u neku ruku skretanje ili razvodnjavanje istinske kolektivne borbe za promjenu poretka koji počiva na nepravdi, izrabljivanju, potčinjavanju. Tu dolazimo do problema zataškavanja koji je tek posljedica. Mi smo u ovih 20 i nešto godina naučeni da nam je glavni problem netransparentnost rada vlasti. Kad svi budemo vidjeli šta rade, oni to više neće raditi – to je logika. Bez obzira na to što svi vidimo, ako ne sve a onda dosta toga, oni to i dalje rade. Vide ih i mediji, policija, tužilaštva, sudovi i opet – ništa.

U čemu je problem? U tome da nam je kao društvu oduzeta moć. Ni o čemu ne odlučujemo, džaba nam gledanje. To nam se desilo u tzv. demokratizaciji. Ukinuti su praktično svi mehanizmi direktne demokratije, i to tamo gdje ona znači najviše – na radnom mjestu i na mjestu stanovanja. Ovo što živimo puki je formalizam procedura. Višestranačje, koje nam predstavljaju kao najveću tekovinu devedesetih, u stvari je proizvelo razvlašćivanje društva. To samo znači da jednom u četiri godine imate mogućnost odabrati nešto od bajatih zalogaja s izbornog tanjira. Doduše, možda jednom u četiri godine a možda i nijednom u osam –  primjer Mostara pokazuje kako je u ‘demokratiji’ i to moguće.

A kad izaberete, onda četiri godine nad njima imate moći koliko i nad kretanjem planeta. Spojite ovo otimanje moći s gubitkom materijalnih i socijalnih prava bez kojih su političke slobode tek ljuštura, i eto ga, perpetuum mobile nepravde. Zato treba voditi bitke za okupljanje ljudi, bitke u kojima će se razvijati i mreže solidarnosti kako bi oni koji se bore mogli istrajati, čisto egzistencijalno govoreći, i onda se možemo uhvatiti u koštac s poretkom samim, a ne ohrabrivati samožrtvovanje pojedinaca.

Bili ste pred pozorištem kada je direktor festivala Kreševljaković zabranio ulaz građanima na predstavu Olivera Frljića? Je li ova zabrana ustvari razlog nepostojanja ozbiljne rasprave o sekularnom društvu, nerazumijevanju, kukavičluku vlasti i tzv. kulturnih radnika ili je ipak sve to zajedno?

Ovdje je sekularizam pregažen, a ateizam stigmatiziran. Oko religije i vjerskih institucija postavljena je visoka zaštitna ograda i raspoređeni čuvari, a sve da bi se legitimizirao poredak u kojem se nama diktira da predano brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine. Krenulo se od Djeda Mraza i preimenovanja ulica, umotavanja ili uklanjanja golih kipova, doguralo se do zabranjivanja predstava, pri čemu je i ta zabrana neizravna, nekako kokošarska (kao, ne igra se ali se igra no bez javnosti?!), baš kao i ovo nagrađivanje okupatorskih sluga iz II svjetskog rata (imenovanje škole u Sarajevu po izvjesnom Mustafi B.). A pri tome su i te sluge kokošarski odabrane, nisu baš krvoloci nego nosači skuta, ali dobro posluže kao mučenici jer su ih strijeljali partizani – tek toliko da se ne dosjetimo da su ti partizani u roku od nekoliko godina nakon rata postavili zemlju na noge (pruge, hidroelektrane, tvornice, škole, bolnice, univerziteti) te da sve to ne uporedimo s ovih 90 km slavnog autoputa kojim se ove vlasti mogu podičiti za evo, 20 godina od rata.

Ubistvo dvije djevojke kod Filozofskog fakulteta ponovno je uzbunilo dio javnosti: bili ste prvi pred kantonom, tražili ostavke. Je li smjena komesara građanska pobjeda ili ustvari samo pirova pobjeda? Djeca tranzicijskih dobitnika i “žestoki momci” će sa novim modelom Audija ili Bmw-a ponovno gaziti i ubijati djecu tranzicijskih gubitnika?

Smjene ne rješavaju problem, ali su dobar znak da neke moći imamo bar kao ‘ulica’ – kako nam vlasti ‘tepaju’. Bar je sedam dana vrilo u vladi kantona, inače za sve nenadležnoj, i u inače inertnoj skupštini, te je svašta nešto izašlo na vidjelo. A ‘žestoki momci’ nas gaze na razne načine, neće to stati na ovome. Bitno je shvatiti da ovo nije tek incident ili izolovan problem, ali i poručiti da nas se prođe i vladin i nevladin sektor s famoznim ‘podizanjem građanske svijesti’ (nakaradne li sintagme!). Nije ubistvo posljedica ‘građanske nesvjestice’ ovog ubice. ‘Trkači’, baš kao i kriminalci koji s pravomoćnim presudama šetaju gradom, nisu aberacije nego neoficijelna komponenta struktura, neka vrsta paratrupa kojima se zastrašuje građane da bi vlasti nesmetano raspolagale cijelim jednim gradom.

Viktor Ivančić je jednom prilikom rekao da će još dugo godina na ovim prostorima ljudima biti važnije nacionalno pitanje od klasnog i da bez poraza prvih teško možemo govoriti o klasnim pitanjima. Šta mislite o tome?

Pratimo li medije, čini se da je zaista tako. Viktora Ivančića se mora pažljivo slušati, previše je puta bio u pravu. Bez poraza ovih koji igraju na nacionalnom terenu neće ići, ali da li je na tom terenu njihov poraz moguć? S kakvim to snagama, ako ne klasnim? Koga ujedinjava nekakva građanska ideologija koja počiva na individualizaciji i privatizaciji?

Na koncu, progresivne snage u BiH, okupljene oko radničkog pokreta, još su početkom 20. vijeka pisale o nacionalnim i vjerskim granicama kao ljušturama koje koriste vladajuće klase da bi tako razjedinjen narod držale u potčinjenosti. A danas čitajući npr. Davida Harveya – da se pozovem na nekog ko je popularan u raznim krugovima – nailazite na ono što je neka klasična progresivna misao: da su sve linije tzv. identitarnih podjela veoma korisne za razbijanje fronta koji bi se suprotstavio eksploataciji većine radi bogaćenja manjine. Ili, kao što piše Srećko Pulig, „osnovni uzrok tzv. međunacionalnih suprotnosti leži u nastojanju eksploatatorskih klasa da se koriste vlastitom nacijom…”

Ako dobro pretpostavljam na koga mislite, možda tim strankama treba, ali nama ne. Njima je naime glavna priča za privlačenje glasova: „mi nismo SDA”, s tim što su sad opet aktuelizovali priču o tome da su oni zapravo ljevica. Ne znam koliko sam puta do sada rekla: Ne može se pretendovati na poziciju ljevice a glasati za Reformsku agendu, Zakon o radu, gurati privatizaciju i povremeno koalirati s SDA. To nije ništa drugo do lov u mutnom – zna se da nam ljevica fali, silni su glasovi tu, spavaju, ali ove stranke nisu spremne da kao ljevica rade i zato same sebi lijepe naljepnice, vežu kravate i kače značkice. Oni neka se ujedinjuju, a nama treba hrabra, savremena i politički mudra ljevica. Ljevica koja je uvijek u bitkama i s masama, a takva ne nastaje oko uskog kruga ljudi koji druge okupe na obećanjima privilegija i talova, pa na tome naprave partiju i onda se čude što krene bježanija u druge stranke kad omanu na izborima.

Koji bi po vama trebao biti građanski odgovor npr. na referndum režima Miorada Dodika ili agresivnu politiku nove hrvatske vlade koja podržava politiku Dragana Čovića?

Čisto građanskog odgovora koji bi uspješno parirao takvim politikama niti je ikad bilo niti će biti. Vidjeli smo kako je ‘građanski odgovor’ doveo Trumpa na vlast. Teško da je to efikasan pristup ako znamo da kapitalizam i parlamentarna demokratija, te neizbježne kote građanske ideologije (ako uopšte nečeg takvog ima, biće prije da je to tek liberalizam), kada se nađu u krizi, proizvode fašizam. Zaboravlja se da građanstvo i nacionalizam, istorijski gledano, lijepo stupaju ruku pod ruku.

Kod nas se već osamdesetih vidjelo kako nacionalističke politike vrlo lako zauzimaju prostor upražnjen birokratizacijom i okoštavanjem ljevice, pri čemu tzv. građanske snage, koliko god da je među njima bilo i još uvijek ima veličanstvenih i časnih aktivista koji su platili visoku cijenu otpora nacionalistima, nisu uspjele ponuditi platformu na kojoj bismo se ujedinili. Jeste da su tada okolnosti bile krajnje nepovoljne, ali ni do dana današnjeg platforme nema, ili ima nešto što zapravo koketira s ujedinjenom nacijom kao okvirom koji legitimira socijalne podjele.

Dodika, Čovića, cijelu tu kliku ne možete poraziti na njihovom terenu; morate mijenjati teren – njih se mora raskrinkati, ali ne tek po medijima, već u samim bitkama koje se vode za naša zajednička dobra. Većinom medija oni vrlo lako vladaju i tu se predstavljaju kao glasovi cijelih naroda, na što svi pristaju, izravno ili neizravno, pa ili se rade kojekakvi projekti da se mire narodi ili se lamentira nad, kao, sluđenim ili glupim narodom, a od toga imaju koristi samo ti kojekavi dodici svih boja. Ali ako idete sasvim lokalno, lako se vidi da su to klike koje huškaju jednu mjesnu zajednicu protiv druge, doslovno razarajući tkivo društva svoje koristi radi. E tu je, u ovoj fazi, teren na kojem ih treba dočekati i razotkriti. Govoriti ljudima direktno, bez posrednika, pomoći u borbi, jer ljudi itekako shvataju kad su neposredno dotaknuti.

Sto posto dajete sebe u borbi protiv nacionalizma. Borite se protiv korupcije. Štitite pse lutalice… Tako da zapravo moram da vam postavim ono pitanje koje smrdi na opće mjesto: otkud vam energija za sve to? Vi to radite godinama istim intezitetom faktički na dnevnoj bazi.

Nije to baš tako i nisam ni slučajno sama u tome, samo što sam sticajem okolnosti malo više prisutna u medijima. No moram reći da je (moja) osnovna borba za pravedniji poredak koji bi počivao na slobodi i jednakosti. Društveno-politička organizacija Jedan grad, jedna borba, u kojoj djelujem, trenutno je angažovana oko ugroženog snabdijevanja građana pitkom vodom i to građevinskim poduhvatima nove elite; zatim oko rezova u zdravstvu Kantona Sarajevo koji se predstavljaju kao zdravstvena reforma, te pokušaja da se zatvori jedna sarajevska škola e da bi se prigrabila nekretnina višemilionske vrijednosti, pri čemu je u pozadini preko dvije decenije duga priča o čerupanju društvene svojine u kojoj su svi istureni igrači tek paravan za udruženi zločinački poduhvat u pozadini.

Na moju veliku žalost, priču o psima pratim samo sa strane – mada s osobitim zadovoljstvom povremeno podsjetim vlasti na činjenicu da su upravo vlasti daleko najštetniji oblik života. Za eventualne bakterije na cukećim repovima i njuškama ipak ima lijeka i preventive, baš kao i za napade – ali valjalo bi raditi, a to naše vlasti nikako ne vole.

Za društveno politički rad pak, bar kako ga ja vidim, nije ključno pitanje lične energije jer ako se taj rad pretvori u nekakvu bitku usamljenog jahača, ništa od toga, nema tu političke borbe. Meni lično puno znači što radim u grupi ljudi koji su posvećeni istim principima i ciljevima, i koji su solidarni. A za sam rad je najbitnija jasna procjena stanja, mogućnosti i prioriteta, ali i prihvatanje da je to rad na duge staze u kojem je dobijanje bitaka, bar u ovoj fazi, neizvjesno. Bitke se sad vode da bi se ljudi udruživali, da bismo prevazilazili granice koje su nam iscrtali i da bismo prihvatili da ovo jest politička borba i da u tome nema ništa loše, jer politika nije isto što i stranke ili vlast.

Amer Bahtijar (Tačno)