Kliker.info

 Sedam prethodnih Garzantijevih izdanja imalo je ukupnu nakladu od 310.000 – i ona je sva rasprodana. A isto tako i naklada prethodnih dvaju koje su izdale Hefti Edizioni. Svejedno Garzanti sada nalazi za shodno da nakon niza izdanja s mekim koricama ponudi i jedno tvrdo ukoričeno, suprotno angloameričkim običajima (da “paperback” uslijedi nakon rasprodanoga “hardcovera”). Otprilike kao u onoj paraboli gdje se bolje vino nudi nakon dobroga. A to pokazuje da Mediteranski brevijar, u Italiji i u svijetu, još nije otišao na kvasinu, nego da, s godinama, stječe dodatnu kvalitetu. Tako barem presuđuje publika.Mediteranski brevijar je i inače knjiga rekorda: s nedavnim egipatskim izdanjem, to je Matvejevićevo djelo dosad objavljeno na 21 jeziku, u 24 države, u ukupno 39 izdanja. Pored engleskoga, španjolskoga, francuskoga, njemačkoga i sličnih, ima ga i na jezicima na kojima rijetko objavljuju naše knjige, kao što su arapski, hebrejski, japanski, turski, finski.Djelo je, na neki način, i samo sazrijevalo kroz godine, otkako su prvi njegovi dijelovi pročitani na Zagrebačkim književnim razgovorima 1973., te otkako je prvo hrvatsko izdanje izišlo 1987. Ulazila su nova poglavlja, neka su se širila, neka su se stezala, poneka i otpala. Posljednje talijansko izdanje po sadržaju je istovjetno s hrvatskim izdanjem koje je izišlo lani u nakladi VBZ, za dobru trećinu različito od prethodnoga hrvatskoga, objavljenoga lijepih 15 godina ranije. U međuvremenu Matvejević nije bio baš dobrodošao doma. Hrvatsko i talijansko izdanje je zapravo definitivno, ako je vjerovati onome što je sam pisac naveo u njemu: da je to definitivan oblik, koji ne kani proširivati. I navodi savjet koji su stari mudraci upućivali autorima takvih spisa: izbjeći kušnju da se od brevijara pravi evanđelje.Ipak je u hrvatskom izdanju stotinjak novih stranica, pošto su neke teme proširene, a neke dodane. Uspoređujući knjigu na hrvatskome iz 2006. s onom iz 1991., uočit ćemo tako dodatke dijelovima o mediteranskim tržnicama (str. 171) ili psovkama (175), o dupinima i njihovim igrama (166) ili o lovu na tunu (167), o otočkoj “samoći i tišini” (19), o starom polisu i politici (140), o mirisima uvezenim s Istoka (169). Posve nova poglavlja i fragmenti napisani su o odnosima karte i krajolika (89), o vrstama kamena, napose mramora (115-118), gdje je riječ i o našim kamenolomima na Braču i Korčuli, o vinu i Kur'anu (str. 159), o starim alfabetima (79), o brodogradnji u starom Izraelu (136) i arapskom brodovlju u doba Al Andalusa (147), o Petrarcinu „portulanu“ (121), o rogaču (161), indigu (162), agavi (79), purpuru i njegovu vađenju (163), o jedrima (37), o “identitetima bića i činjenja” i njihovu odnosu na Mediteranu (79), o razlikama i sličnostima mediteranskih kultura (7-9). Na samu kraju je najduži dodatak o magarcu (192-194) kao graditelju mediteranskih putova i vinograda, posvećen Braudelu čijoj su velikoj knjizi o Mediteranu neki stručnjaci zamjerili što nije ni spomenula tovara ili osla. S naše strane možemo se sjetiti da je o tovaru neke krasne stihove napisao Cettineo u Magarčićevim eklogama, da se nekoliko gorkih stranica nalazi u Libru Marka Uvodića Splićanina – ali da je trebalo čekati Matvejevića da taj strpljivi i prezreni suradnik Istrana odnosno Dalmatinaca zasluži esej. Inoslav  Bešker (Jutarnji list)