Bosanka Emina Bajraktarević u dalekom Kuvajtu: Nekad poželim da se ukrcam na prvi avion, ali…
Emina Bajraktarević u Kuvajt je otišla davne 2005. godine. Svoju adresu u Hrasnici hrabro je odlučila zamijeniti onom u Kuvajt Cityju.
Na oglas objavljen u dnevnim novinama prijavila se iz znatiželje, a na kraju se ispostavilo da joj je to najbolja odluka koju je donijela u životu.
– Rahmetli prof. Dr. Naim Kadić je bio spona između kuvajtske klinike i nas kandidata. Od prijavljenih 700, klinika je zapošljavala dva muškarca i dvije žene. Iako sam bila ubijeđena da me bez “štele” niko neće zaposliti, nakon nekoliko razgovora prof. dr. Kadić me jedan dan nazvao i obavijestio da ujutro dođem i ponesem pasoš, jer imam finalni razgovor sa Kuvajćanima – ispričala je Emina.
Porodicu nije ni obavijestila o svojoj odluci jer je bila ubijeđena da neće dobiti posao.
– Mrzila sam tada samu sebe jer sam potrošila nekoliko stotina KM na razne dokumente i prevode. Bila sam ubijeđena da sam uzalud potrošila teško zarađeni novac. Ali, nakon što sam aplicirala za posao u septembru, već u novembru sam stajala na pisti Sarajevskog aerodroma – prisjetila se Emina.
Šok na aerodromu
Prije jedanaest godina nije bilo lako doći do informacija o destinaciji koju želite posjetiti. Da bi doznala što više o Kuvajtu Emina je sate provodila u internet caffeu, ali to je nije najbolje pripremilo za ono što ju je na aerodromu dočekalo.
– Prvo što me dočekalo na kuvajtskom aerodromu su podijeljeni muškarci i žene. Muškarci u bijelim haljinama s jedne, a žene zamotane od glave do pete s druge strane. Istog trenutka poželjela sam pobjeći nazad prvim avionom, jer na to nisam bila pripremljena. Prisjetila sam se priče da ne smiješ izaći ni ispred vrata bez muške pratnje koju ja nisam imala. Međutim, to je bio splet sučajnih okolnosti. Naime, hodočasnici su se vraćali iz Meke i njihova odjeća je bila potpuno opravdana – ispričala je Emina.
Veoma brzo je uvidjela da je Kuvajt zemlja u koju su dobrodošli svi ljudi. Iako arapski nije govorila, lako se sporazumijevala na engleskom jer većina Kuvajćana govori bar jedan strani jezik. Međutim, danas joj zbog njenoog tečnog arapskog Kuvajćani kažu da ga priča “kao da je njihova”, što smatra velikim komplimentom.
Emina svih jedanaest godina radi u rehabilitacionom centru za fizikalnu terapiju koji je u privatnom vlasništvu.
– Zaista volim svoj posao i zahvalna sam na prilici da radim na najmodernijim aparatima, da učim od eminentnih stručnjaka koji dolaze iz cijelog svijeta. Svaki dan se usavršavam, a pri tome radim sa ljudima koji dolaze iz Indije, Egipta, Srbije, Sirije, Jordana, Amerike, Šrilanke i Filipina. Iako je riječ o različitim običajima i kulturama, zajedno odlično sarađujemo – ispričala je Emina, te dodala da u Kuvajtu živi i radi mnogo ljudi porijeklom iz BiH.
U Kuvajtu postoji ambasada BiH, ali zvaničnih bosanskih udruženja nema. Državljani BiH koji su se preselili u Kuvajt većinom su zdravstveni radnici, sportski radnici, arhitekti, osobe sa višom i visokom stručnom spremom.
Ima mnogo ljudi s područja biše Jugoslavije. Zaposleni su u sličnim sferama kao i državlljani BiH. Četo se susreću i druže, ovisno o tome koliko im obaveze dozvoljavaju.
Pješčane oluje i 60 stepeni celzijusa
Emini je nakon toliko godina i danas teško pronaći sličnosti između BiH i Kuvajta. Kuvajćani imaju drugačije poglede na život, drugačija shvatanja, drugačije odgajaju djecu, ali Emina to vidi kao prednost jer je dobila priliku da upozna nešto novo i vidi život iz perspektive druge nacije.
U Kuvajtu nema noćnih klubova, a alkohol je zabranjen. Ljeti temperature dostižu i 60 stepeni celzijusa što boravak na ulici čini nezamislivim. Zbog toga je u Kuvajtu sagrađeno mnogo trgovačkih centara. Oni izgledaju poput malih gradova i protežu se kilometrima, sa svim mogućim sadržajima. Krov je zastakljen tako da se čini kao da ste pod otvorenim nebom, a ustvari ste u zatvorenom i klimatozovanom prostoru.
Pustinjske oluje su iznenadni fenomen. Mogu se pojaviti bilo kada i nikad se ne zna koliko će dugo trajati i kako guste će biti.
Okusi Kuvajta
Emina se na početku teško navikavala na promjene, pogotovo na okuse Kuvajta.
-Prvih godina mi je sve nedostajalo iz BiH. Kasnije sam se polako navikla na ono što sam imala oko sebe. Suočiš se sa novim okusima i začinima i počenes eksperimentisati, a na kraju to sve zavoliš. Arapska kuhinja se potpuno razlikuje od bosanske. Ako pokušaš kuhati budi spreman da ćeš čitav dan provesti pored šporeta da bi napravio rižu sa piletinom, a kod nas je to začas gotovo. Ovdje se to jelo priprema od ranog jutra i smatra se najboljim jelom za dobrodošlicu gostima – ispričala je Emina.
Kuvajćani su veliki gurmani i istinski uživaju u hrani. Vole odmarati i spavati, a rado priređuju izabave. Na okupljanjima žene i muškarci su odvojeni, a muškarci obično sjede na tzv. duwanijama.
– Kuvajćani su ziasta specifični. Jedino ovdje ćete pored velikog fitnes centra naći lanac fast food restorana – kaže Emina.
Ona se vremenom potpuno navikla na novo okruženje i Kuvajt je počela prihvatati kao svoj drugi dom.
– Naravno da mi se sviđa Kuvajt, da nije tako davno bih se vratila u BiH ili preselila u neku drugu zemlju. Smatram da je Kuvajt više za porodični život. Samac veoma teško može opstati, samoća je naporna. Ali, nigdje na svijetu nije sjajno. Svuda se moraš boriti, a pogotovo ovdje kao strankinja i neudata, sve moram duplo raditi – rekla je Emina za Faktor i pojasnila ima li istine u često spominjanoj frazi da „Arapi vole plavuše“.
– Ja sam još uvijek neudata. To je dovoljan dokaz da je riječ samo o stereotipu – kaže Emina i dodaje da je poseban doživljaj prisustvovati kuvajtskom vjenčanju. Običaji nalažu da muškarci i žene budu u odvojenim salama, a takav glamur teško da se igdje drugdje može vidjeti.
Povratak u BiH
Emina se u budućnosti može zamisliti u Kuvajtu, ali ne isključuje ni mogućnost povratka u BiH.
– Nekad poželim da spakujem kofer i ukrcam se na prvi avion, ali svaki put kad pokušam napraviti nešto tako prvi koji me odgovore od toga su moja porodica i prijatelji. Teško to prihvatam, ali kad moji najmiliji kojima najviše nedostajem ne žele da se vratim nazad, onda imaju razlog – kaže Emina.
Njoj je odlazak u Kuvajt otvorio toliko mogućnosti da se ne uduđuje ni na šta požaliti čak i kad joj je teško.
– Dobila sam priliku da proputujem toliko zemalja da se ne mogu ni sjetiti gdje sam sve bila. Otvorila sam vidike, čula i upoznala toliko toga novog i zanimljivog da ću se imati čega sjećati jednog dana kad budem stara i u penziji. Mada, poznavajući samu sebe, i tad ću lunjati po svijetu trazeći nešto novo – kazala je Emina na kraju.
N. Delić-Hamzabegović (Faktor)
Jedan komentar