Kliker.info

Prekjučer je Evropska filmska akademija objavila listu filmova na kojoj se našao i Tanovićev film „Smrt u Sarajevu“ nominiran za nagradu Evropske filmske akademije.Oskarovac i dobitnik „Srca Sarajeva“ za „Dnevni avaz“ osvrnuo se na SFF te situaciju u bh. kinematografiji.

Pametni ljudi

– Sarajevo Film Festival ima cijeli segment industrije i ljudi koji se bave filmom, koja ovdje dolazi, a koji su nevidljivi publici. Filmovi se dogovaraju, kupuju i prave, na CineLink dolaze ljudi iz cijele regije da pronađu producente. Sve su to stvari koje su mi kao reditelju mnogo važnije nego sve ostalo. Drugi segment, onaj koji se vidi, također odlično funkcionira. SFF je dugi niz godina presjek najboljih stvari koje se dešavaju u cijelom filmskom svijetu. Selektori dovode najbolje filmove iz regije, pa onda prikazuju sve najbolje filmove iz Kana, Berlinalea, Venecije, tu je i vrlo važan segment dokumentarnih filmova. To je taj kvalitet koji Festival održava i razlog zbog kojeg profesionalci ovdje rado dolaze. Nesrazmjerna je količina novca koju SFF ima i stvari koje uradi ovaj festival za reditelje, glumce, filmske profesionalce i ovaj grad – kazao je Tanović na početku našeg razgovora.

Osim projekcija filmova, ovo je odlična prilika da se filmski radnici druže i razmijene iskustva?

– Čini mi se da niko nije svjestan da će se o ovom vremenu u gradu za 30 godina pričati kao o zlatnim vremenima SFF-a. Mi sada živimo zlatna vremena, a da mnogi ljudi nisu ni svjesni. Sve se to dešava zahvaljujući ljudima koji danonoćno rade da naprave ovaj festival. Pogledajte posljednjih 10 godina kakva su imena doveli, toliko zanimljivih i pametnih ljudi nije dolazilo kao u posljednjih deset godina i to ne samo u segmentu filma. Imate tu Aleksandra Hemona, koji je nedavno napravio odličan festival književnosti. Imate Jazz festival, na kojem sviraju svjetski muzičari, MESS, gdje gledamo najbolje svjetske predstave. Ljudi ovdje uopće nisu svjesni koju sreću imaju da u ovom gradu žive takvi entuzijasti, poput Dine Mustafića, Mire Purivatre, Ibrahima Spahića, koji pokreću stvari, a sve to uprkos ljudima na vlasti, koji kulturu potcjenjuju i na sve načine pokušavaju da unište.

Sarajevo je proteklih dana odisalo posebnim duhom i imalo drugu dimenziju. 

– Pogledajte Sarajevo tokom tih dana, to je skroz drugi grad. To je Sarajevo moje mladosti. Koncerti, izložbe, književne večeri, čovjek naprosto ne zna gdje će prije da ode, toliko se stvari dešava. Sarajevo Film Festival treba da se zove: „Ovo je grad“. Ovako grad treba da živi stalno, kao ovih devet dana. Možete pričati svašta o komunistima i partizanima, ali oni su shvatali važnost umjetnosti. Da uporedimo u kulturi šta su uradili oni, a šta ovi demokrati. Koliko je pozorišta otvoreno otkako je došla demokratska vlast, koliko je kina obnovljeno, koliko je novih otvoreno.

Uprkos svemu, naši umjetnici su najbolji ambasadori BiH u svijetu.

– Jesu, ali ponavljam, usprkos ljudima na vlasti. A najgore je što nam prolazi ogroman novac ispred nosa, jer neće da donesu dva zakona da bi se ovdje mogli snimati filmovi kao, naprimjer, u Hrvatskoj. Zar nije sramotno da Anđelina Đoli (Angelina Jolie) ode snimati film o Sarajevu negdje drugo, potrošiti novac negdje tamo. Zar nije sramota da naši glumci ne glume u njihovim ostvarenjima, naši restorani ne spremaju jela za njih, da ne pune naše hotele. A ljudi će opet glasati za iste neradnike.

Nebitna pitanja

“Smrt u Sarajevu” prikazan je na ovogodišnjem SFF-u. Ranije je već dobio nagradu „Srebreni medvjed“, no strepite li kada su u pitanju reakcije domaće publike?

– Ne, nije mi više 25 godina da strepim od publike. Kad napravim nešto, znam šta sam napravio. Nekako to dolazi s godinama, znanjem i iskustvom koje se stječe. Drago mi je da ljudi dođu u kino za festival, ali žao mi je što publika ne posjećuje više kina van festivala. Dva dana festivala ne može se doći do karte, a film je tri sedmice išao u kinima u polupraznim salama. Nekako, ljudi ne idu u kino, ne znam da li im je previše skupo, nemaju naviku, ili gledaju na internetu.

Nijedan film u toku ove godine nije snimljen u BiH. To je porazna činjenica.

– Ako se neko ozbiljno ne pozabavi strategijom kulture, imat ćemo šoping molove i to će nam biti sav kulturni život.

Nedavno je održan sastanak Udruženja reditelja i rediteljica BiH, je li to bilo poslovno ili opušteno druženje?

– Našli smo se za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Naše konkretne teme razgovora su kako da se riješimo ljudi koji su na vlasti i koji nas uništavaju. Uz to smo odlučili da od ove godine počnemo dodjeljivati nagradu „Zlatni odron“ ljudima koji uništavaju kulturu. Ove godine su to premijer Fadil Novalić i ministrica kulture Zora Dujmović.

Politička složenost se odražava na ostale društvene segmente.

– Nije ona složena, da ne kompliciramo stvari kada nisu komplicirane. Imate bandite i neradnike na vlasti koji malo prije izbora potegnu neka zaista nebitna pitanja koja prestraše ljude i povise temperaturu. Danonoćno smo bombardirani prepucavanjem oko dana RS. Je li to najvažnija tema? Hoćemo li malo pričati o ekonomiji i o tome da nam je otišlo 80.000 ljudi jer ne mogu ostvariti svoja prava. Od čega ćemo živjeti? Šta je pravac u kojem treba razvijati našu ekonomiju? Zašto gradimo samo pet ili manje kilometara autoputa godišnje? Zašto se čeka 20 godina da se oporezuju kockarnice? Šta ćemo uraditi da poboljšamo život građana, da povećamo penzije? Meni su to sve mnogo važnija pitanja od dana RS. Ali ne, pošto ne mogu dati odgovore na ova pitanja, oni svaki put pred izbore počnu udarati u ratne bubnjeve i plašiti narod. Samo neka ne puca, i tako svake dvije godine. To što živimo u zemlji koju istraživanja stavljaju u najnerazvijeniju na svijetu, to nikome, izgleda, nije bitno. Ali da ne bude da samo napadam ljude na vlasti. Dino Konaković je primjer čovjeka koji se u vlastitoj stranci bori protiv ovakvih neradnika i svojim radom pokazuje da se za malo vremena može puno toga uraditi. Ali, on je jedan, a dželata koje su ove stranke postavile na ključna mjesta je stotine.

Obrazovani, talentirani pojedinci, stidljivo se povlače u sjenu?

– Zato što su dovedeni do ruba egzistencije. Kako će vam ijedan umjetnik ili intelektualac reći šta misli ako mu ne date da radi. Ako on može da radi samo ako mu vlast dodijeli neku sadaku, onda će uplašeno šutjeti i trpjeti. Ne možete imati slobodne intelektualce ako društvo ne čini ništa da ih zaštiti. Nije normalno da Purivatra ima svake godine sve manji budžet za festival. Nenormalno je da dio turističke takse ne ide MESS-u, Jazz festivalu. Umjesto da širimo uspješne priče, vlast ih urušava. Najstrašnije mi je što znam da se stvari ovdje mogu promijeniti preko noći, samo da se hoće. Ali, isto tako ove važne institucije mogu nestati. Na nama je da se izborimo da postoje.

Zašto nam ljudi odlaze iz zemlje?

– Uvijek sam govorio, neka odu, ali neka se vrate. Ali, ovdje se, za sada, nemaju gdje vratiti. Kad se vrate i žele da ulože u neki biznis, onda imaju problem s administracijom s kojom se treba izboriti. „Fali vam ovaj papir“ – najčešća je rečenica. Neke stvari su mi smiješne. U Belgiji, kad dođete s rodnim listom iz 1969. godine, on je važeći. Nisam se ja u međuvremenu nigdje drugo rodio, a ovdje svako pola godine rodni list prestane da važi. Ili smrtovnica ne smije biti starija od šest mjeseci, kao da je neko u međuvremenu oživio. Sve je napravljeno da zakomplicira život do besvijesti, da se plaćaju takse i puni kasa. Država bi trebala biti servis građanima, ne breme i teret. A nama je država odavno samo teret.

Sve više se rade koprodukcije?

– Koprodukcije se rade od prvog filma koji je snimljen poslije rata. Ne možemo raditi bez njih. I to je dobro, ali u tome je i problem, jer naša vlastita država neće da stane iza toga, da donese potrebne zakone, a pri tome bi ona imala najviše dobiti. Fadil Novalić je obećao još u februaru da će pokrenuti tu priču, ali od tada više niko nije čuo ni riječ od njega. Kada se snima jedan ozbiljan film u Sarajevu, kao što je Anđelinin, to je ozbiljna finansijska injekcija koja se ubrizga u grad. Govorim o milionima koji se potroše. Nema nijedne industrijske grane koja toliko donosi kao film, glumci su vam zaposleni, šoferi, restorani, hoteli, statisti, to su stotine ljudi koji rade. To je zakon koji nam svima treba. Hrvatska je to odavno shvatila i zato se tamo snima mnogo internacionalnih produkcija.

Možemo li uskoro očekivati nešto novo iz Vaše majstorske radionice?

– Uvijek se nešto kuha, ali u Sarajevu ne. Konkurs za film nije ni najavljen.

Tijana Đević (Avaz)