Kliker.info

Ako se mi u Srebrenici možemo oteti nacionalnim podjelama, ako smo mi uspjeli da izgradimo multietničku zajednicu nakon genocida, onda nijedna druga opština u BiH nema izgovora da ne uradi isto, kaže načelnik koji ne voli kad njegovu opštinu zovu „grad mrtvih“ jer ona jeste „grad nade“

– Možete li Vi, gospodine Durakoviću, sastaviti tri mjeseca a da Vas neko ne napadne? Još nisu zaboravljeni napadi iz SDA, a sad ste, čini se, na udaru cijele Srbije?

Takva mi nafaka, valjda mi i nije dato da u bezbrižnosti i u miru realizujem svoje planove, privatne, a i profesionalne. Možda je ‘95 i to odredila, ne znam, ali ono što znam da sam, vođen svojim razumom i srcem, češće nego što mi svi savjetuju, glasan i direktan. Nije nimalo jednostavno biti načelnik opštine u kojoj se desio genocid. Niti ja provociram napade, niti ih želim. Nas ne vide ni Sarajevo, ni Beograd  do 11. jula.  Morate shvatiti da Srebrenica nije jedan dan u godini i razumjeti šta mi ovdje branimo. Ovdje se brani sjećanje na sve žrtve genocida, brani se pravo Srebrenčanima da žale, pa i da pričaju o svom bolu. A, to nije jedan dan. Za majke, sestre, žene, to je cijela godina žaljenja za 8.372 osobe koji su pobijene za samo nekoliko dana.

Sa SDA sam imao određenih neslaganja oko funkcioniranja opštine. SDA kao stranka naravno da ima svoja rješenja i percepciju problema, kao što rekoh, ja sam načelnik koji je dobio podršku i drugih probosanskih stranaka na izborima 2012. godine, predlažem svoja i ponekad se nađemo na različitim stranama.

Što se pak tiče Srbije, i Srbija i mi moramo shvatiti da je pomirenje proces. To nije rukovanje naših zvaničnika jedanput, jedna konferencija i okrugli sto koji će završiti proces pomirenja. Proces traje, u njemu će biti uspona i zastoja, ali je najvažnije da na tom putu ne stanemo. U konkretnom slučaju radi o suštinskim razlikama o kojim je u ovom vremenu jednostavno nemoguće postići kompromis. Mi tražimo i uvijek ćemo tražiti da srpski zvaničnici nazovu stvari pravim imenom i da konačno, nakon 21 godinu, priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Ne zločin, ne tragedija, već upravo genocid. O tome su se već očitovali međunarodni sudovi tako da mi zaista nije jasno zašto Srbija još uvijek nema hrabrosti da izgovori tu jednu jedinu riječ. Ja sam apsolutno uvjeren da bi priznanje genocida bio prelomna tačka za region, da bi to zauvijek normalizovalo odnose između Bošnjaka i Srba.
– Prošle godine u ovo vrijeme slušali smo priču Vučić će doći – Vučić neće doći. Danas je sve drugačije… Zašto?

Prošle godine sam imao možda i naivno vjerovanje da je dolazak g-dina Vučića iniciranje suštinskog regionalnog pomirenja, međutim, vrijeme me je demantiralo vrlo brzo, Vučić je možda imao dobre namjere, ali nikad nije pokrenuo ozbiljan razgovor o ratu i prošlosti. A s obzirom na njegov kapacitet, mogao je to uraditi.

Prošla godina je pokazala da naši ustupci nikuda ne vode. Aleksandar Vučić je došao u Potočare, ali nemojmo zaboraviti da je šest mjeseci kasnije, 9. januara, bio i u Banjaluci na obilježavanju Dana Republike Srpske koji je Ustavni sud BiH su proglasio nelegalnim, što su tada oštro osudile i majke Srebrenice. Ovo je bio jedan od razloga zbog kojih je ove godine, na njihov zahtjev, Organizacioni odbor odlučio da se negatorima genocida zabrani ulazak u Potočare 11. jula. Da budem iskren, majke su to od mene tražile još 2015. Ja sam se tada, nakon brojnih pomirljivih poruka iz Beograda, nadao da možda 20. godišnjica konačno donese priznanje genocida i insistirao sam da ipak pružimo ruku Srbiji. Nažalost, srpski državni vrh nije promijenio svoj stav, a zbog napada na Vučića je čitava komemoracija pala u drugi plan. Ove godine smo se jednostavno složili da moramo spriječiti dolazak bilo koga ko bi mogao izazvati tenzije i nepotrebno skrenuti pažnju sa onoga što je toga dana najbitnije.

– Vi ste objavili odluku Organizacionog odbora, a Majke Srebrenice su, nakon početka napada na Vas lično, saopštile da su one tražile da se Potočari ovog 11. jula “zatvore” za one koji negiraju genocid. Napadi na Vas, međutim, nisu prestali: zašto?

Mogu da shvatim da su Majke Srebrenice revoltirane izjavama iz Srbije i Vučićevom prošlogodišnjom posjetom. Da, bio je pozvan, jer smo očekivali zaokret u srbijanskoj vanjskoj politici i da je možda upravo Vučić ta spona. Na kraju se sve pretvorilo u jedan cirkus „ko je gađao Vučića kamenom“, a onih 175 tabuta, posmrtnih ostataka koji su taj dan trebali biti ukopani, ostali su zaboravljeni. Ne znam je li ih par medija onako usput spomenulo.

Nažalost, svake godine prije 11. jula nađe se u Srbiji neko ko diže tenzije oko komemoracije. Kad usporedite situaciju sad sa onom od prošle godine, vidjet ćete da možda ovih dana tih tenzija ima čak i manje. Neću sad ulaziti u razloge zbog kojih Srebrenica izaziva toliko emocija u susjednoj državi. Odluka je donesena i mislim da nakon događaja iz 2015. ne bi nikome trebala biti sporna. A oni neka napadaju, bolje ovako nego tenkovima kao nekad.

– Nisam siguran kako da formulišem ovo pitanje: zločin u Srebrenici u julu 1995. pravosudno je okarakterisan kao genocid, ljudski za to nema drugog imena sa svim onom zlom i onom tragikom koju taj pravni pojam nosi u sebi. To, međutim, čujemo od jako malo srpskih i srbijanskih političara koje su Srebrenčani do sada pozivali da im se pridruže u bolu i političara koji bi to zlo morali kazniti. Većina šuti jer ne mora govoriti, među onim “dobrohotnim” političarima koji moraju progovoriti vrhunac je ublažavanje “tragedija”, “zločin, ali…”, “okrenimo se budućnosti (da ne bi govorili istinu)”…, puno je onih koji i dalje ustrajavaju na “zločinu kao podmetanju Srbima” ili “zločinu kao laži”. Naprosto, previše je i dalje onih koji genocid negiraju: kako ih danas, 21 godinu kasnije, uopšte uvjeriti da to jeste genocid? I treba li, uopšte?

Ovo je posao koji su već uradili sudovi. Dakle, mi danas imamo presude Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala u slučajevima Krstić, Popović i ostali, a nedavno i u slučaju Karadžić, koje detaljno objašnjavaju zašto je ono što se dogodilo u Srebrenici genocid. Ja tu kao pojedinac nemam šta da dodam. Ako nekome presude sudova koje su osnovale Ujedinjene nacije nisu dovoljne, onda za mene to znači da se taj neko svjesno isključuje iz civilizovanog svijeta. S druge strane, bijeli nišani u Potočarima govore mnogo glasnije, nego svi mi živi. Presude su pravosnažne. Slike ubijanja Srebrenčana možete vidjeti na You Tube. Tragedija je kada grad i nevrijeme unište sjetvu i žetvu. Nema se ovdje više ko u šta ubjeđivati. Svako ko sumnja u pojam „genocid“ neka dođe Potočare i vidi svojim očima bijele nišane.

Tu priču oko „podmetanja Srbima“ ili „zločinu kao laži“, nemam potrebe da komentiram ispod svakog nivoa je. Mi imamo i Srba koji redovno dolaze na dženaze. Naših komšija.

– Znate li Vi koliko je vremena dovoljno da istinu o genocidu u Srebrenici konačno svi prihvatimo kao činjenicu, pa da se onda “okrenemo budućnosti”?

S obzirom da je sve ovo stvar politike, možda puno manje nego što se čini. Ja lično znam brojne naše sugrađane srpske nacionalnosti koji se ne boje riječi genocid. Svake godine na komemoraciji vidim sve više ljudi iz Srbije. Kad popratite medije u Srbiji, vidjetćete koliko je ovih dana osuda stiglo na adresu Marka Đurića ili Aleksandra Vulina zbog njihovih izjava. Na tom nivou dakle sve ide naprijed, sad čekamo da naprijed krene i vlast.

– Pitam Vas ovo zato što mi je posebno upečatljiva ona Vaša rečenica da se Beograd, ili vlast tamo, prevario ako je mislio da će sa onih pet miliona eura kupiti pranje savjesti. Naravno da bez čiste savjesti nema ni okretanja budućnosti i naravno da, bar iz mog ugla, ni Vučić ni njegova svita nemaju čistu savjest. Ali, budućnost ne čeka…

Budućnost samo čeka dvije rečenice. „Da, bio je genocid“ i „Oprostite, ako možete“.

Vezati sredstva vlade Srbije data Srebrenici i dolazak u Potočare 11. jula je monstruozno.  Ne vidim apsolutno ništa sporno u tome da gradimo jake ekonomske odnose između naše opštine i susjedne Srbije a da se pri tome ne odričemo istine o ratu. Uostalom, Aleksandar Vučić je ovih dana rekao da to od nas i ne traži. Da li je iko tražio od Muamera Zukorlića da prije ulaska u skupštinsku većinu počne negirati genocid?  Nije.  Da li će naprednjaci izbaciti LDP iz većine u opštini Vračar samo zato što ćeČedomir Jovanović ove godine doći u Potočare? Neće.

Mi smo saradnjom s Vladom Srbije pokrenuli proces koji bi nam u konačnici trebao pomoći da otvoreno razgovaramo i o genocidu.

– Lako se složiti sa Majkama Srebrenice da im je prošli 11. juli “ukrao Vučić”. Teško se složiti sa tim da krivci za napad na srbijanskog premijera još nisu odgovarali. Ne zbog njega, nego zbog Srebrenčana i njihovog “ukradenog” 11. jula 1015. Imate li Vi nekih informacija dokle je stiglo sa istragom o tom danu?

Ovo je još jedan u nizu srbijanskih medijskih spinova. Svi kao da su zaboravili da istraga o napadu na Aleksandra Vučića nije u nadležnosti Opštine. Ja sam sa svoje strane uradio sve da istražnim organima olakšam istragu, izašli smo u susret istražiteljima svaki put kad su to od nas tražili i vjerujte da mene kao domaćina više od bilo koga drugog zanima ko i zašto je narušio mir na ovom svetom mjestu i onemogućio da se u tišini oprostimo od naših najmilijih.

– Plašite li se nekog novog belaja ovog 11. jula?

Ne. Saradnja policijskih agencija je ove godine na najvišem nivou. Uveli smo još nekoliko dodatnih pojačanja u sistemu sigurnosti i uvjeren sam da će za nekoliko dana naše žrtve biti ispraćene s dostojanstvom koje zaslužuju.

– Kako je Organizacioni odbor tačno zamislio obilježavanje 21. godišnjice genocida nad Srebrenčanima? Plašite li se zloupotrebe u predizborne svrhe?

Ne više nego svake druge godine. Nažalost, 11. juli pojedini političari pokušavaju iskoristiti za svoju ličnu promociju i staviti sebe u prvi plan. Mi kao Organizacioni odbor zabranili smo da se u mezarju drže politički govori, no teško da možemo kontrolisati one koji dolaze u Memorijalni centar samo sa željom da se uslikaju i pokažu lažnu brigu za Srebrenicu. Dok ima i onih što dolaskom u Potočare ne pokazuju pijetet prema žrtvama već to rade zbog sebe i puta svoje zemlje ka EU. Ipak, vjerujem da je građanima Bosne i Hercegovine jasno da oni kojima je zaista stalo do Srebrenice dolaze ovdje tokom čitave godine a ne samo ovog jednog dana.

– Ni za ovo pitanje nisam siguran kako ga formulisati: koliko je opasno svojevrsno “brendiranje” genocida u Srebrenici? Odnosno, koliko su u pravu oni koji pokušavaju povući paralele između straha Udruženja Majke Srebrenice da će im neki Vučić i ove godine “oduzeti” Potočare i onih majica Fikreta Hodžića koje podsjećaju na genocid u Srebrenici? Danas to rade cinici, sutra će svi…

Ja sam prije nekoliko dana izrazio svoj stav: svaki pokušaj iskorištavanja Srebrenice i prodaje predmeta povezanih sa genocidom treba biti zabranjen, dok se ne uvede u sistem.  Mi ćemo se tog pravila strogo pridržavati. Vrijeme je pokazalo da konačno srebrenički cvijet moramo zaštiti i zakonski, kako ne bi bili izloženi raznim zloupotrebama genocida i Srebrenice. Ovo se odnosi na sve a ne samo na nekog pojedinca.

– Vi niste “skočili za vrat” Hodžiću i Hifa Grupi zbog ovih majica. Šta mislite zašto su one izazvale toliko reakcija, da su povučene iz prodaje? Zbog straha od “brendiranja” ili…?

Nisam nikome „skočio za vrat“ jer dok je čitavo Sarajevo brujalo o majicama, ja sam bio na udaru srbijanskih medija i političara. Žao mi je da su zbog majica neke zaista degutantne izjave iz Srbije prošle maltene neprimjetno.

No, s druge strane čitava ova uzbuna je pokazala da su Potočari sveto mjesto za sve Bosance i Hercegovce i da je ogroman broj ljudi spreman da iskreno brani sjećanje na genocid. Nemam ništa protiv i hvala svima koji kroz svoje projekte i aktivnosti žele održati sjećanje na genocid, ali je krajnje vrijeme da se te aktivnosti sistemski stave u red i da budu u interesu Srebrenice, ubijenih i preživjelih žrtava genocida.

– Srebrenica je definitivno kompleksna priča. Kako Srebrenčani koji su u Srebrenici stalno i stvarno, uspjevaju živjeti u toj kompleksnosti, u tom preplitanju tragične prošlosti, teške sadašnjosti, neizvjesne budućnosti?

Možda će to mnoge od vaših citatelja iznenaditi, no život u Srebrenici danas izgleda kao život u svakoj drugoj opštini. Imamo iste probleme, razgovaramo na iste teme, živimo sasvim normalan život. Živimo u sjeni naših nišana, ali s druge strane uspjeli smo da nađemo formulu zajedničkog života s našim komšijama Srbima. Često novinari vole u odnosu na Srebrenicu upotrijebiti sintagmu „grad mrtvih“. Ja bih prije rekao „grad nade“. Zato što ako se mi u Srebrenici možemo oteti nacionalnim podjelama, ako smo mi uspjeli da izgradimo multietničku zajednicu nakon genocida, onda nijedna druga opština u BiH nema izgovora da ne uradi isto. Srebrenčani žive normalno. Rade skupa, obilaze se, viđaju se za slave i Bajrame. Mi ovdje znamo šta se desilo i kao i ranije, možemo da poštujemo jedni druge. Čini mi se da svi zaboravljaju jednu stvar – u Srebrenici, gradu genocida, nikada nije bio nijedan incident od kraja rata naovamo.

– Ovi će Dani u kisocima biti 8. jula, desetak dana prije isteka roka za prijavu birača za oktobarske izbore. Znate li kako teče taj proces?

Postoji veliki interes dijaspore za glasanje na izborima u Srebrenici i znam iz CIK-a da su oni „zatrpani“ prijavama. Nažalost, nedovoljno se pažnje posvećuje tome da pored Srebrenčana protjeranih odavde 1995. uveliko se za izbore prijavljuju i državljani Srbije, koji su iz Srebrenice otišli još ‘70-ih godina u potrazi za poslom. To su uglavnom glasači srpskih stranaka koji će na dan izbora doći u Srebrenicu autobusima iz Užica, Ljubovije, Bajine Bašte, Čačka, Sremske Mitrovice i Šapca i koji naredne četiri godine neće ovdje ni kafu popiti.

Istu je stvar SNSD uradio 2012. godine. Tada su na našu adresu krenule i optužbe o navodni izborni inženjering što je bio poprilično proziran pokušaj skretanje pažnje iz izbornog inženjeringa kojim se bavi upravo SNSD. 2016. imamo isti problem, što opet dokazuje kako se u Bosni i Hercegovini neke stvari ne rješavaju sistemski. Mislim da nas nakon 2. oktobra čeka puno posla vezanog za Izborni zakon jer ne smijemo dopustiti da na rezultate lokalnih izbora 2020. opet utiču de facto strani državljani iz Srbije.

– Ne pitam Vas to kao kandidata Bošnjaka za načelnika, nego kao Srebrenčana kojem realno prijeti opasnost da neko ko negira genocid, sutra bude na Vašem današnjem mjestu. Šta treba uraditi da se to spriječi?

Trebaju se animirati Bošnjaci da se prijave i da glasaju u Srebrenici! Ako mogu Srbi iz Ljubovije, Bajine Bašte, Sremske Mitrovice, Šapca, Čačka, Bratunca i Bijeljine dolaziti da glasaju za mog protukandidata, ne znam zašto svoje zakonsko pravo ne bi iskoristili Bošnjaci?
Drugog oktobra mi ćemo biti direktno stavljeni pred izbor. I ne radi se samo o tome da li ćemo izabrati načelnika koji priznaje genocid, već i onoga koji je u stanju da postavi solidne temelje prije svega zajedničkog života.   Strašno je  što  se SNSD odlučio da svede izbore na biranje između Srbina i Bošnjaka. Sigurno bi za sve Srebrenčane bilo bolje da su srpske stranke ponudile kvalitetnog i sposobnog kandidata, da možemo tokom kampanje razmjenjivati mišljenja, sučeljavati ekonomske programe, pronalaziti rješenja za probleme koji svakodnevno muče naše građane.
Moramo dakle izabrati načelnika koji zna razvijati lokalnu zajednicu. Sa solidnim ekonomskim temeljima, kao što sam već objasnio na primjeru saradnje sa Srbijom, mi ćemo ubuduće biti spremni da otvorimo i neka bolna pitanja i da iskreno i otvoreno razgovaramo o genocidu. Samo na taj način možemo zauvijek otkloniti opasnost da Srebrenicu vodi neko ko nema hrabrosti da progovori o sudbini 8.372 bošnjaka ubijena u genocidu.

– A šta treba uraditi da u Srebrenicu dođe živjeti još neko od njenih živih predratnih stanovnika? Jer, pročitah negdje ovih dana da je tu danas tek sedam od nekadašnjih blizu 37.000 stanovnika…

Poražavajući je podatak da se broj stanovnika Srebrenice od 1991. godine smanjio za više od 23 hiljade. Za ovu brojku kriv je naravno rat ali ni poslije rata nije postojala sistemska državna strategija prema Srebrenici i povratku generalno. Federacija BiH kao da se pomirila s tim da se naša opština nalazi u entitetu Republika Srpska i nije pretjerano podsticala povratak tako da danas imamo ogromnu zajednicu Srebrenčana u Tuzlanskom, Sarajevskom i Ze-Do kantonu. Još goru politiku vodio je entitet Republika Srpska. Brojni Srbi koji rade u Srebrenici žive u Bratuncu, Ljuboviji i Bajinoj Bašti. Ako pogledamo samo strukturu odbornika u Skupštini Opštine i vidjet ćemo da veliki broj njih ne živi u opštini kojom bi da upravlja.

Ja sam postavio sebi upravo ovaj cilj: vratiti u Srebrenicu što više prijeratnog stanovništva. I pokazalo se da uz jasnu ekonomsku strategiju i rad na razvijanju privrede, Srebrenica postaje privlačno mjesto za život. Srebrenčanima je njihova čaršija uvijek bila najljepša, oni su samo čekali bolje ekonomske i društvene prilike da se vrate.

Jer u Srebrenicu treba ulagati, graditi nova radna mjesta. Srebrenica jeste grad genocida, ali je također grad sa nebrojenim mogućnostima za investitore. Tih 37 hiljada stanovnika, o kojim govorite, radili su u banji, rudnicima. Sada kada nemamo podršku entiteta Republika Srpska, kada se ni država BiH mnogo ne ističe da nam pomogne, trebamo dovoditi investicije i to mi je jedan od mojih prioriteta u narednom mandatu.

Saša Rukavina (BH Dani )