Kliker.info

Iako je hiljadama kilometara daleko od rodnog Počitelja, prof. dr. Esad Boškailo, jedan od najuglednijih predstavnika bosanskohercegovačke intelektualne scene u Sjedinjenim Američkim Državama, s mnogo pažnje prati dešavanja u matičnoj domovini. Govoreći o situaciji u našoj zemlji, u intervjuu za naš list priznaje da je situacija veoma komplicirana te da ju je nemoguće objasniti na jednostavan način.

Teško breme 

Boškailo, koji je i sam preživio ratne strahote, među njima i šest koncentracionih logora, danas živi u Feniksu, gdje je ugledni psihijatar. Zamjenik je direktora za specijalizaciju, direktor za nastavak edukacije u najvećoj psihijatrijskoj bolnici “Associate professor The University Arizona”. Prije toga bio je ljekar u Čikagu, a završio je i specijalizaciju u Njujorku. Kao gostujući profesor o svom iskustvu u Dretelju te drugim hercegovačkim logorima predavao je na čuvenom Harvardu.

Dr. Boškailu 1999. je uručena nagrada “Peter Lisagor Award for Exemplary Journalism” u Čikagu. Koautor je knjige “Wounded I Am More Awake” (“Ranjen sam, pa više budan”), koju je izdao Vanderbilt University Press u aprilu 2012. Te godine mu je uručeno i veliko međunarodno priznanje “The Robert H. Kirshner Award for Global Activism”. Uz sve to, nije prekinuo veze s matičnom domovinom, kojoj najviše pomaže kroz Bosanskohercegovačko-američku akademiju za nauku i umjetnost (BHAAAS), čiji je bio i predsjednik.

Prof. Boškailo u našu zemlju dolazi povodom manifestacije “Dani BHAAAS u BiH”, koja upravo danas počinje u Neumu. Kako objašnjava, ovo je jedan od najvećih naučnih skupova u regiji, sa više od 250 prezentacija.

Pratite li situaciju u BiH i kako je trenutno ocjenjujete sa stanovišta nekoga ko je u dijaspori, ko to posmatra s određene distance? 

– Ne bavim se politikom, ali znam da mnogi faktori kompliciraju stanje u Bosni. Svaka zemlja u poslijeratnom periodu mora proći kroz teške faze obnove i to je proces koji se ne može izbjeći. Međutim, postoje procesi u Bosni koji se mogu i moraju ubrzati. Normalno je da je najlakše kritizirati sadašnju vlast, jer oni jesu djelimično krivi. Živimo u jednom apsurdnom i poremećenom sistemu vrijednosti i moramo poći i od sebe, jer i mi to odobravamo svojim ponašanjima, jer ne radimo ništa da se to promijeni. Teško je našeg čovjeka natjerati na promjene kad mu se nameće filozofija “dobro je, samo da nema granata”. Jednostavnim jezikom rečeno – čovjek ne zna za bolje. On jednostavno izabere patnju, jer misli da je izgubio kontrolu nad datom situacijom. Kako drugačije objasniti glasanje za iste stranke koje su nas dovele u ovu tešku situaciju?

Prosječan čovjek u Bosni je frustriran i ljut, a da nije ni svjestan tog teškog bremena, jer su svi oko njega ljuti i frustrirani, pa mu to dođe kao “normalno”. U takvom stanju naš čovjek je nezadovoljan, ne vidi budućnost, a to je jedno teško stanje, mora se priznati. S takvim emocijama teško je ići u budućnost, teško je živjeti normalno. Hiljade mladih ljudi su nezaposlene. Uskraćena su im osnovna prava: da rade, da formiraju porodice, da odgajaju djecu. Kad je čovjek ljut i nezadovoljan i kada nema mogućnost da radi, da se bavi naukom, da uživa u životu, jedan od “najlakših načina” da malo “popravi” sliku o sebi je da počne kritizirati druge oko sebe. Na taj način se ljudi počinju mrziti, kriviti druge za njihove neuspjehe, vlada zavist. U ionako podijeljenoj zajednici počinju bespotrebne rasprave i sukobi, nova neprijateljstva. Često pročitam totalno neosnovane i nenaučne procjene stanja u dijaspori koje dolaze iz domovine. Upravo sam objasnio dio geneze tih procesa. To je sve bespotrebno. Istovremeno, dijaspora ima nerealna očekivanja od domovine, jer se navikla na normalan život.

Prof. dr. Boškailo: Prosječan čovjek u Bosni je frustriran i ljut, svi oko njega su ljuti i frustrirani, pa mu to dođe kao “normalno”

Mislim da se u Bosni trebaju dogoditi neophodni procesi kako bi putevi razvoja krenuli u pravom smjeru. Moraju se priznati zločini koji su organizirani, moraju se priznati etničko čišćenje i destrukcija historijskih, vjerskih i kulturnih objekata na cijelom teritoriju BiH. Svima je poznato gdje su počinjeni najveći genocidi, ali se moraju priznati i poštovati i manji zločini. Ovim procesima i priznanjima skinut će se teški okovi koji su nametnuti narodima. Trenutno vlast drži narode kao taoce, zarobljenike i dijele s njima odgovornost za zločine. Narod se mora osloboditi tih teških i nametnutih okova! Kad se pravda zadovolji, procesi pomirenja počinju. Bojim se da ovakvo stanje, puno podjela i mržnje, trenutno odgovara samo onima koji su na vlasti i uživaju materijalne i društvene privilegije.

Veliki novac

Jesu li potencijali bh. dijaspore iskorišteni na pravi način, šta je prepreka na putu da se BiH čvršće poveže sa svojim uspješnim ljudima u inozemstvu?

– Ne vjerujem da su iskorišteni, ali radimo intenzivno na poboljšanju komunikacije s naučnim institucijama, kao i s institucijama vlasti. To ide sporo, što iz objektivnih razloga, a nešto i zbog neobično organizirane vlasti, koja funkcionira na puno nepotrebnih nivoa. Teško je to sve uskladiti s kantonalnim, entitetskim i državnim institucijama. Lakše bi bilo da imamo jednog partnera za saradnju. Imamo takve potencijale u dijaspori da smo u mogućnosti unaprijediti skoro svaki element života u BiH. Vi znate da dijaspora unosi više novca u BiH svake godine nego sve države i institucije zajedno. Mi možemo povezati najveće naučne institucije iz SAD sa sličnim u domovini.

Kada su u pitanju intelektualni potencijali, diljem planete živi mnoštvo izuzetno uspješnih, obrazovanih, sposobnih Bosanaca, poput Vas. Je li, naprimjer, Vas ikada neko iz BiH angažirao za bilo što?

– Ja imam odličnu saradnju s mojim profesorima s Medicinskog fakulteta u Sarajevu, profesorima Slobodanom Logom i Ismetom Cerićem. Zajedno s njima i prof. Abdulahom Kučukalićem ove godine smo organizirali veliki psihijatrijski seminar u sklopu „BHAAAS dana“ u Neumu. Imamo dobru saradnju s Ministarstvom za raseljena lica i izbjeglice, potpisali smo saradnju s Ministarstvom za civilne poslove. Dakle, saradnja s naučnim institucijama je odlična i radimo na poboljšanju saradnje sa sadašnjom vlasti. Možemo pomoći, samo nam treba omogućiti prostor i uvjete. Možemo raditi na unapređenju zdravstva, da ga približimo svjetskim standardima. Kad bi našoj akademiji bilo omogućeno da pomognemo uvođenje preventivnih pregleda za sve građane BiH, a prema svjetskim standardima, mnogi nepotrebno izgubljeni životi u BiH bili bi spašeni.

S obzirom na to da ste profesor, a i da ste tokom predsjedavanja BHAAAS-om nastojali ojačati saradnju s univerzitetima u BiH, kako ocjenjujete bh. obrazovni sistem, kakav je on kada ga uporedite s američkim?

– Ogromna je razlika u načinu školovanja u SAD i BiH. Govorim samo o onome čime se ja bavim. Studenti u BiH dobiju ogromno teoretsko znanje, koje nekad zna biti i jače od onog stečenog u SAD. Nažalost, većina tog znanja je beskorisna, pogotovo kad se ne  nauči kako se to primjenjuje. Dok sam se školovao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, ponekad je bilo nas 20-ak studenata s jednim asistentom. U Americi je jedan student i jedan asistent. Studenti medicine koji trenutno pohađaju nastavu iz psihijatrije rade sa mnom puno radno vrijeme, od četiri do šest sedmica. Studenti ovdje aktivno učestvuju u evaluaciji i liječenju pacijenata i moraju uraditi određeni broj zahvata na pacijentima, što našim studentima nikada nije omogućeno.

Najveća trauma 

Kakav je trenutni položaj bh. zajednice u Americi, kakav položaj i status danas imaju oni koji su u SAD kao izbjeglice dolazili u prethodne dvije i po decenije?

– Dolaskom u Ameriku, donijeli smo i svoje breme ratnih trauma koje su bile različitog intenziteta za svakog od nas. Sigurno najveća trauma je bila trauma usljed gubitka. Svi smo bili na gubitku, jer smo izgubili domovinu, izgubili smo državu, protjerani smo iz nje, izgubili smo svoje mjesto u njoj. Izgubili smo jezik, jer većina nas nije govorila engleski, izgubili smo zanimanje, jer nismo mogli raditi svoje poslove. Izgubili smo ulogu u porodici i u društvu, raju, čaršiju, kafiće u kojima smo se sastajali, naša druženja. Izgubili smo sve što smo gradili cijeli život te je naš dolazak u Ameriku bio obilježen tim gubitkom. Imali smo, međutim, svoje živote i većina nas je imala neobično snažnu motivaciju da uspijemo u Americi. Vjerovatno je ta motivacija uzrokovana tim velikim i brojnim gubicima i željom da se barem nešto nadoknadi, ali i onim čuvenim bosanskim inatom. Uglavnom, prosječan Bosanac i Hercegovac u Americi živi solidno, živi fino. BHAAAS ima jaku saradnju s mnogim vrhunskim univerzitetima širom SAD i Kanade. Mnogi naši članovi su profesori ili dekani na tim univerzitetima. U skoro svakoj američkoj državi postoji član naše akademije koji predaje na nekom od univerziteta.

Nedavno su me američki političari i naučnici na jednom predavanju na Tufts univerzitetu u Bostonu pitali da im objasnim čudesne uspjehe bh. prognanika u Americi u oblastima nauke, kulture, umjetnosti, književnosti. Pitali su otkud toliko univerzitetskih profesora, hirurga, umjetnika, istraživača, pisaca, naučnika iz tako male zemlje i zašto su samo sposobni došli u Ameriku. Objasnio sam im da su isti takvi Bosanci i Hercegovci ostali u BiH te da bi iste uspjehe napravili u BiH da im se omogući da imaju normalnu sredinu koja promovira nauku, a ne podjele i mržnju. Kritizirao sam Dejton i međunarodnu zajednicu, koja nije ništa uradila da pomogne da Bosna krene u procese koji vode u prosperitet. Naprotiv, iscrtali su nam nove podjele, vlast koja je ogromna, sa stotine ministara i vlada. Nije im bilo drago, ali nije ni meni drago kakav su nam državni sistem nametnuli.

A kako Amerikanci danas gledaju na Bosance, na Bosnu, zna li se za našu zemlju samo po ratu ili…?

– Susreo sam se s mnogim predstavnicima iz bivše i sadašnje američke vlasti prilikom mojih prezentacija na univerzitetima. Svi oni neupitno podržavaju nezavisnost i integritet Bosne i Hercegovine. Moram reći da, kad kritiziram Dejton, većina njih me uvjerava da im je poznato da se Dejton mora adaptirati, ali i da se korupcija u bh. vlasti mora rješavati što prije.

Ne vjeruju mi koliko sam pozitivan poslije svega što sam proživio 

Kakav odjek su imali dokumentarni film “Od Aušvica do Dretelja”, u kome ste učestvovali, te posebno Vaša knjiga “Wounded I Am More Awake”?

– Knjiga “Wounded I Am More Awake” se već izučava na desetine univerziteta u svijetu i prodata je u više od 20 hiljada primjeraka. Dokumentarni film “Od Aušvica do Dretelja” s  novinarom Mugdimom Karabegom, koji je snimio i režirao Timur Boškailo, a prikazan je na Sarajevo Film Festivalu, imao je nevjerovatno dobru kritiku u bh. zajednici u SAD. Prikazan je na više univerziteta u Americi prilikom mojih predavanja o traumi i liječenju od njenih posljedica. Najčešća rečenica koju mi Amerikanci upute poslije gledanja filma ili čitanja moje knjige glasi: ”Ne mogu da vjerujem da se sve to dogodilo u Evropi i ne mogu da vjerujem da takav pozitivan stav o životu nosiš poslije svega”. I knjiga i film šalju poruku kako je moguće poslije teških trauma živjeti normalno, kako se od prošlosti živjeti ne može i kako sve ono kroz što smo prošli u ratu u BiH moramo procesuirati, staviti na pravo mjesto, odnosno ne zaboraviti, pa krenuti bez mržnje u jedan normalan život.

Razmjena znanja u Neumu 

Govoreći o “Danima BHAAAS u BiH”, prof. dr. Boškailo kaže da ih organiziraju kao naučnu konferenciju s više različitih seminara iz tehnoloških, društvenih i medicinskih nauka. Ove godine manifestacija se održava u Neumu od 26. do 29. maja.

– Kolege iz cijele regije će imati jedinstvenu priliku da čuju i podijele znanje iz neurohirurgije, onkologije, psihijatrije, intenzivnog rasta i razvoja, porodične medicine, ortopedije, intenzivne medicine, savremenih tehnoloških i društvenih nauka. Impresivno je imati predavače iz cijelog svijeta na jednom mjestu. Zadovoljstvo je dijeliti iskustva s kolegama iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banje Luke, Bihaća, Foče, Brčkog, Zenice, Osijeka, Beograda, Zagreba, Rijeke, Novog Sada… Bit će održan i koncert  Sarajevske filharmonije – objašnjava prof. Boškailo.

B.Turković (Avaz)