Kliker.info

Narod je nemoćan, građani su izmanipulisani, a ovi koji nam sve to rade s prešutnim odobravanjem vanjskog svijeta isuviše su jaki, u ekonomskom, medijskom i svakom drugom smislu. Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Zemlja bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo.

Interview: Šta je, u moru nedaća, najveći problem današnje BiH?

BAJTAL: Poniženost čovjeka, kako god pogledate: ekonomski, individualno, sa stanovišta uskraćenih sloboda, koje su zaista ograničene, u smislu etničkog rizika pojavljivanja na teritorijama gdje je onaj drugi dominantan, do hiljadu drugih stvari koje pripadaju svakodnevnici. Kad nemate posla, vi niste slobodan čovjek, vaša sloboda je ugrožena. To su različite nijanse i vidovi ugroženosti ljudskih sloboda u BiH danas.

Interview: I nema jednostavnog rješenja?

BAJTAL: Čak i kad bi se pojavilo rješenje, i kad bi bilo idealno i izvodivo, tražilo bi dosta vremena, jer je naša propast, nimalo slučajna, ušla u takve oblike dubioze da je teško izaći iz onoga u čemu se nalazimo. Kako zaposliti stotine hiljada nezaposlenih? Kako popraviti te neredovne, male, u Evropi najmanje, plaće? Kako odjedanput presjeći tu stalnu, sistematski dizanu unutaretničku i kleroetničku tenziju? Imate hiljadu “kako”, a još nijednog odgovora. Kad bismo ga imali, ovo “kako” tražilo bi vremena da se izađe na nešto bolje.

Interview: Činjenica je da stalno biramo iste ljude. Znači li to da nema novih pojedinaca, da naivno vjerujemo obećanjima i tome da će od narednih izbora biti bolje?

BAJTAL: Najrealniji i najbolji odgovor treba tražiti u ogromnoj izbornoj apstinenciji. Kad imate apstinenciju od 40 do 60 posto, kao što imamo posljednjih godina, odnosno posljednja dva-tri izborna kruga, to govori sljedeće: u toj političkoj utakmici ljudi nisu našli svoje ekipe, svoje igrače, svog Ferhatovića, Osima, Pelea, nemaju za koga da navijaju i onda kažu mene ta utakmica ne zanima, ostajem kod kuće. Apstinencija nam govori da ljudi nisu opredijeljeni za ove koji su na sceni. Njih bira onaj aktivni dio glasača, ne birača, jer birača nemamo – oni biraju, a glasači slijede upute koje im se daju preko crkava, džamija…

Interview: I glasači nam kroje sudbinu?

BAJTAL: Ta manjina odlučuje o nama i to je bitan aspekt takozvanih izbornih rezultata, u koje ne vjerujem kao stvarne rezultate. Imamo pola miliona nezaposlenih, 1,3 radnika “nosi” na sebi jednog penzionera, standard nam je najmanji u Evropi, spadamo u 13 najjadnijih zemalja svijeta. Amsterdam je jeftiniji grad od Sarajeva, to su statistički podaci. U isto vrijeme imamo 90 građana BiH čije je bogatstvo vrijedno devet milijardi dolara, prema podacima WELT-X-a iz decembra 2012.

Interview: Ko su oni?

BAJTAL: Nikad nismo saznali ko su oni, kako su došli do tog bogatstva. Devet milijardi su ogromne pare, s kojima se mogu dobiti izbori u Americi. Narednih pet izbornih krugova će dobijati oni koji raspolažu tim parama. One nisu pale s neba, pokradene su s naših leđa, s leđa tri i po miliona bh. građana zguljeno je devet milijardi. To rješava izborne rezultate. Imate 50 posto bh. građana koji žive na granici siromaštva, narednih 25 procenata je ispod granice siromaštva. Dakle, ukupno 75 posto građana živi u neljudskim uslovima u izbornom trenutku. Kako je moguće da se dobije 54-procentna izlaznost na izborima iz te depresije, apatije? A drugo, kako ste mogli pobijediti ako imate 75 posto nezadovoljnih? Kako da pobijede oni isti koji su ih uvalili u to nezadovoljstvo? Statistički gledano, ovi su izbori lažirani. Statistika je nauka, statistika nije seoska priča, ovo nije moj privatni stav, govorim jezikom statistike koja u ovoj zemlji, kao i svakoj drugoj, važi kao nauka.

Interview: Kako vidite građane koji apstiniraju?

BAJTAL: Narod je nemoćan, građani su izmanipulisani, a ovi koji nam sve to rade s prešutnim odobravanjem vanjskog svijeta isuviše su jaki, u ekonomskom, medijskom i svakom drugom smislu. Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Zemlja bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo. Naše siromaštvo je proizvedeno pljačkom devet milijardi i devedeset prebogatih ljudi. U demokratskom društvu morali bismo znati ko su oni i kako su došli do bogatstva. I u takvom društvu imate moralno poraznu činjenicu da sve vjerske zajednice šute! I da u svakom izbornom ciklusu pristaju uz one koji su društvo doveli ovdje gdje su ga doveli. Vjerske zajednice šute, što znači da ne vjeruju u ono što sami propovijedaju, a to je da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Okrenule su leđa Bogu, a pronašle su svoje zemaljske bogove, partije, stranke i vođe kojima se klanjaju. Zašto? Zato što s njima dijele ono što se podijeliti da i što je skinuto s naših leđa…. Ovdje su religije izdale vjeru. Religija je ovdje prvi falsifikat vjere, a crkve i džamije su falsifikat tog falsifikata. To su bitne stvari, a to se tiče sudbine moga i vašeg djeteta. Rasulo je takvo da ne znam da li će i djeca dječije djece konačno doći u situaciju da žive normalnim životom.

Interview: Kako gledate na presudu Radovanu Karadžiću? Zašto pravo i pravda često nisu isto?

BAJTAL: Nažalost, pravo i pravda nikad nisu isto, a ovaj put to su ponajmanje. Nisu isto jer postoje svjetske igre, nešto što se zove nečasno lobiranje, što smo mi na prostoru koji nikom nije dovoljno zanimljiv da bi tjerao mak na konac. I zato što ovaj rat nije imao pobjednika. Njemačka je bila poražena, imali ste Nirnberški proces, koji je završen za godinu dana, sa sve istragama i presudama. Imali ste 12 smrtnih presuda za one koji su napravili taj haos. Stvar se završila, a onda se krenulo s novim ljudima u izgradnju nove Njemačke, nove Evrope i novog svijeta. Da je ovdje to urađeno odmah poslije Daytona, da smo 1996. ili početkom 1997. imali potpuno nove političke strukture, aktere koji su morali biti čisti od svega u smislu ratne igre koja je vođena, danas bismo bili u sasvim drugačijoj društvenoj poziciji, kao i međunarodnoj poziciji. Bili bismo dio Evrope i ovo bi bila pravna država, a ona to već 30 godina nije.

Mersiha Drinjaković (Interview)