Kliker.info

Gosti emisije Crvena linija na N1 bili su muzičari, umjetnici Mirela Priselac – Remi u N1 studiju u Zagrebu, Marko Šelić – Marčelo u N1 studiju u Beogradu, a u sarajevskom studiju sa Vladom Marićem bio je Adnan Hamidović – Frenike.

Razgovaralo se o predizbornim skupovima, protestima, borbi za ljudska prava. Zašto nema kolektivnih radničkih borbi, socijalnog bunta, a gotovo svi su nezadovoljni. Zašto mladi sute, iseljavaju s ovih prostora?

Apstraktna je pojava da na predizborne skupove dolazi hiljade ljudi, a na proteste – tek šačica, i kako to muzika (ne)može spasiti – ovako su to komentarisali gosti emisije Crvena linija.

Remi je kazala da se na skupovima dijeli kafa, grah, a na protestima se treba riskirati, možda i incident riskirati, a ne sjediti kući.

“Radnici izlaze na ulici kada su nezadovolji. To može biti u okolini koja je navikla rješavati probleme tako. Mi naprosto nismo mentalitet koji izlazi na ulicu. Zašto je to tako? Možda zaostavštinana nekog ranijeg vremena. Mladi nemaju tu kulturu. Francuska ima to – revoluciju na ulice. Nisam čula za hrvatske revolucije koje su mijenjale nešto. Naša historija ne bilježi velike istupe”, kazala je liderica benda Elemental.

Marčelo kaže da se u Srbiji ljudi bore za posao tako što idu na stranačke skupove, dok se na protestima gubi posao.

“Što se tiče toga da li muzika može da mijenja svijet – siguran sam da može, ali ne može da ga spasi. Kada očaj udari toliko – šalu na stranu, ljudi ne protestuju jer im nije dovoljno loše. Očajan čovjek shvata da nešto mora da učini. Teorija je i da su ljudi uplašeni, da ne izgube posao. Ako ste vlast, pod ucjenom možete držati čitav narod. To je stravična ucjena. Ako smo svi pod ucjenom, onda možemo da se probudimo”.

U BiH se kaže da je sve dobro dok ne puca: “Nadovezao bih se na Marčela – u BiH su ljudi razočarani. Imali smo februarske proteste, kada smo popalili zgrade – i ništa se nije promijenilo.

Ukinut je zakon o “bijelom hljebu” i wow. Ništa. Na plenumima su se svađali, ubačeni im ljudi sa strane. Iz toga se ništa nije izrodilo. Ti prostesti su pokazali da se takve stvari mogu desiti”.

Svi nezadovolji, a svi šute

Mi nismo Francuzi, naši studenti nemaju zakon u malom prstu, nemamo običaj da mijenjamo stvari – ali mislim da dolazimo na viši nivo, smatra Frenike.

“Ne možemo nekome ko ne zna parkirati auto pokazati na prosteste. Treba nam da nadođemo, i shvatimo da se stvari dešavaju kada uzmemo stvari u svoje ruke. Kao DITA recimo, koju su radnici digli iz pepela. Na tome se vidi da je to moguće”.

“Razgovaramo kao da živimo u socijalizmu. O radnicima koji će se aktivirati. Živimo u kapitalizmu, gdje imaš šefa…Koji te skine ako ne želiš raditi 12 sati”, dodaje Remi.

“Ja to razumijem sve. I Hrvatska je zemlja gdje su se firme prodavale za kunu. Pričamo kao da smo u 1984. a isti problem imamo 2016. Kapitalizam je, vremena su drugačija. Radnička prava bi trebala biti definisana zakonom, a da poslodavac bude pismen i sposoban. Ovdje imamo ljude sa četiri razreda osnovne škole. Kako da radnici budu sretni?”, kazala je.

Marčelo je dodao da smo “svi smo razmišljali nekada da odemo”, ali više je vezan za ljude – nego za standard.

“Oduvijek sam zamišljao svoj odlazak iz Srbije kada se osjećam poniženo i protjerano. Najbolje što mogu je da živim i borim se”.

Frenkie je dio života proveo na zapadu, i tamo ima dosta prijatelja.

“Kako sam postao otac život mi se drastično promijenio. Ideja o odlasku mi je više puta prošla kroz glavu. Sve sam bliže opciji seobe, gdje će moja djeca ići u normalnu školu, neće slušati ove gluposti – i gdje ću imati normalan život”, naglasivši da je realna opcija da krene bratovim stopama koji je napustio BiH.

Remi se s druge strane “poigrava s tom mišlju”.

“Luda da odem, luda da ostanem. Ne želim da mlađi slušaju ono što ja moram. Postoje uređene zemlje, gdje se ništa ne čeka. To je klacka velika. Skidam kapu svima koji su otišli vani. Za to treba hrabrosti. Autobusi odlaze puni ljudi koji žele naći sreću”, kazala je.

(Kliker.info-N1)