Kliker.info

Priča o Leicesteru postala je prvorazredna svjetska senzacija, jer se rijetko, gotovo nikad, ne događa da neki, uvjetno rečeno, mali klub osvoji titulu u konkurenciji velikana. Titule su u Engleskoj posljednjih godina redovito osvajali klubovi iz Manchestera – United ili City, londonski Chelsea i Arsenal. Posljednji „mali“ klub, zapravo i jedini otkako najbolje nogometno društvo u Engleskoj nastupa u formatu Premier League, bio je Blackburn, sada već daleke 1995. godine.

Podsjetilo je to na nama bližu priču, onu iz Prvenstva Jugoslavije, u kojem je rijetkost u svih 46 sezona bila da titulu osvoji neki klub koji nije pripadao tzv. velikoj četvorci. Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo osvojili su gotovo sve titule, a „malima“ su ostale tek mrvice. Po dva puta Sarajevo i Vojvodina, te po jednom Željezničar i Vardar uspjeli su prekinuti nizu trijumfa velikih klubova.

Stoga je i osvojena titula Leicestera, kao asocijacija na trijumfe „malih“ u društvu velikih i bogatih, bila povod za razgovor s Predragom Pašićem, članom pobjedničke ekipe Sarajeva iz sezone 1984/85. i najboljim igračem Jugoslavije u to vrijeme.

Kako je, uopće, u bivšoj Jugoslaviji bilo moguće osvojiti titulu mimo nekog od klubova iz „velike četvorke“ i je li Vas Leicester podsjetio na ta vremena?

Iako ne mogu biti iste, priče su vrlo slične, jer postoje klubovi u kojima se javljaju generacije koje su kao dječaci prošli stroge selekcije i počeli igrati od ranih fudbalskih dana. Naša priča vezana je za jednu generaciju koja je prošla težak put – od 1.000 dječaka iz osnovne škole koji su bili na testiranju na stadionu Koševo, primljeno nas je 150 i nas osmorica smo završili u šampionskoj ekipi. Rasli smo, trenirali i igrali zajedno. Karakteristika te ekipe je da smo mi, dječaci iz Sarajeva bili kostur tog šampionskog tima, a na taj kostur došlo je 4-5 igrača sa strane.

Mislim da je priča vrlo slična i kad je u pitanju Leicester, jer je to klub iz male sredine gdje nema puno stranaca, gdje su emocija i ljubav prema klubu vrlo važna. Kao i u tadašnjoj ekipi Sarajeva, i u ekipi Leicestera emocija je vrlo važan dio igre i uspjeha.

Kao i uspjesi Sarajeva ili Vojvodine, Željezničara ili Vardara, je li i priča o Leicesteru nešto što vraća nadu u nogometnu igru?

Apsolutno. Za razliku od onoga u šta se fudbal sada pretvorio, a to je posljedica kapitalizma, činjenice da je u igri jako puno novca, gdje imate jako puno stranaca koje imate u klubu samo zbog novca i nisu toliko jako emotivno vezani za dres koji nose, niti su rasli s tim klubom, priča iz Leicestera je veoma pozitivna za sâm fudbal. Ona pokazuje da nije samo novac važan, nego da postoji i drugi način da se uspije, kad se iz ljubavi nešto rađa. I ta grupa igrača u Leicesteru su emotivno povezaniji nego u drugim klubovima gdje se priča po 5-6 stranih jezika. Ipak shvatite, kad vidite njih, da sve to ima svoj smisao.

Koliko se kapitalizam koji spominjete i novac koji je svugdje umiješao i u reprezentativni nogomet?

Sretan sam što sam igrao u to vrijeme kad je emocija bila veoma važna. Ovo što pitate jako je vidljivo kod nekih reprezentacija. Primjer je brazilska reprezentacija danas ili prije 20-30 godina. Vidimo da su u današnjoj reprezentaciji igrači koji uglavnom igraju u Evropi i koji su zaradili jako puno novca. Nemaju toliko izražen odnos prema tom grbu, a to je posljedica svega onoga što je kapital donio u fudbal. I zato imaju takvu igru i rezultate.

Hoćete reći da su oni, a pogotovo pozitivni primjer Leicestera dokaz da se nogomet igra i srcem, a ne samo onim što je naučeno i što se pokazuje na terenu?

Ako pogledamo velike klubove, ogromni novci i jesu razlog zašto je neko prvak. Sada više nije odnos prema klubu na prvom mjestu. Ovo sa Leicesterom je vrlo pozitivna i lijepa priča koja nas vraća u ta neka bolja i romantičnija vremena.

Mladen Obrenović (Aljazeera)