Kliker.info

Uoči svečanog otvaranje džamije Ferhadije u Banjoj Luci, koja je u maju 1993. srušena do temelja, a potom ponovo izgrađena, razgovaramo sa muftijom banjalučkim Osmanom ef. Kozlićem .

Zatičemo ga u džamijskom dvorištu, gdje radnici dovršavaju radove na šadrvanu. Ostalo je već davno završeno – Ferhadija se nakon punih 15 godina gradnje, i to po istom sistemu kako se gradila i originalna u 16. vijeku, doima spremnom za svečanost u bilo kom trenutku.

Međutim, muftija nas ubjeđuje kako ima još puno posla, prije svega u vezi organizacije i osiguranja, jer se očekuje dolazak 20-ak hiljada vjernika i zvanica, pa mu, kaže, razgovor za Al Jazeeru, a koji podrazumijeva najmanje sat vremena sjedenja, dođe kao odmor, nakon napornog “letanja“.

• Ramazan 2015. ste, samo godinu dana nakon što ste preuzeli dužnost banjalučkog muftije, dočekali u tek završenoj Ferhadiji, gdje ste i klanjali prvu teraviju, a nedugo zatim i prvi Bajram namaz. Kako ste doživjeli te trenutke i kako se osjećate danas, pred samo svečano otvaranje Ferhadije?

– Sjećam se jednog naslova na portalima nakon tog događaja, koji je glasio: „Poseban je osjećaj klanjati u Ferhadiji“, i upravo tako sam se osjećao – posebno. Tako je bilo tog dana, tako je i danas. Ferhadija je posebna džamija, to je kao kad odete u Istanbul pa klanjate u Plavoj džamiji…

• Da li Vas je u tim trenucima bilo strah da bi se mogli ponoviti napadi na džamiju, vjernike?

– Nije, ali bila je strepnja, bila je zebnja koja se miješala sa srećom. Tada su oko džamije još uvijek bile visoke limene ograde koje su graditeljske firme postavile i ja sam naložio da se one skinu, da se džamija otvori i da ljudi vide u dvorište. Kako smo tada otvorili džamiju, tako je i danas, njena vrata su stalno otvorena. Od tada mnogi Banjalučani i gosti, turisti koji nisu muslimani, slobodno ulaze – mi ih puštamo da dožive kakav je taj osjećaj. Dakle, kako je to 2015. prošlo u najboljem redu, tako je, hvala Bogu, i dan-danas.

• Bili ste tu i u vrijeme dok Ferhadija još nije bila obnovljena, kao ni mnoge od ukupno 16 porušenih džamija u Banjoj Luci.  Gdje i na koji način su vjernici obavljali molitve?

– Najteži period je bio od 2000. godine naovamo. Najveći i najteži dio posla uradio je moj prethodnik, muftija Edhem Čamdžić. Trebalo je kamen temeljac postaviti na svaku od  16 porušenih džamija, a samo za Ferhadiju dva puta. Znamo šta se desilo kada se postavljao kamen temeljac za Ferhadiju, da je tada ubijen Murat Badić iz Cazina. Bilo je još nemilih scena, a koje nisu ni zabilježene. Mi smo koristili prostorije Medžlisa za obavljanje namaza i drugih molitvi dok se Ferhadija nije izgradila, to je bilo neuslovno, tako da se posebno čekalo na njenu ponovnu izgradnju.

Naravno, nije samo Ferhadija džamija koja se nanovo izgradila, imamo jednu koju nismo još počeli i koju trebamo nanova izgraditi, to je Arnaudija, džamija koja je srušena iste večeri kada i Ferhadija. Ima ih koje smo završili, ali nismo svečano otvorili. Dovršili smo Sefer-begovu, džamiju na Pobrđu, džamiju na Mahovljanima… Gazanferiju smo stavili u funkciji, tu smo zaposlili i imama, tako da je to još jedan ezan u Banjoj Luci.

Mogu reći da se ezani sada čuju i sa Stupničke džamije, sa Ferhadije, sa Gazinferije… uče se odavde, preko Šehera, do Čelinca. Istina, ne čuju se onoliko koliko se čuju u Sarajevu, Tuzli ili Bihaću, ali mislim da i ne trebaju, jer ni u čemu ne treba pretjerivati. Također, ovdje možda ima onih koji ne žele da se ikako  čuju, ali će se ipak morati na to navići.

• Kakva je bila sigurnosna situacija nakon što je 2001. prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca ubijen Murat Badić, a ostali prisutni – kamenovani? Je li se, zapravo, Ferhadija izgradila na miru?

– Svašta se ovdje doživljavalo, preživljavalo, ali bilo je u Banjoj Luci i onih koji su nastojali pomoći, a naročito su pomogli zvaničnici međunarodne zajednice. Efendija Čamdžić mi je rekao da je bila velika pomoć Amerikanaca, da je neizmjernu pomoć pružio tadašnji američki ambasador Thomas Muller i drugi koji su nastojali privoliti vlasti u Republici Srpskoj da se počne sa obnovom džamija,  a posebno je u fokusu bila Ferhadija. Bilo je nemilih scena, događanja, koja su jednostavno morala da se dožive, prežive, ali su ona iz godine u godinu jenjavala, smanjivala su i u zadnje dvije godine u Banjoj Luci gotovo da nema nikakvog incidenta vezano za svakodnevni i vjerski život. Mogu reći da je sigurnosna situacija na vrlo dobrom nivou.

Eto, sada imamo i pripremljen projekat za obnovu Arnaudije, a gradske vlasti su nam faktički donijele građevinsku dozvolu – poslali su je po jednoj ženi, tako da nismo po to ni morali ići.

• Ko je najviše pomogao ponovnu izgradnju Ferhadije, ali i ostalih srušenih džamija u Banjoj Luci?

– Kompletna Islamska zajednica, na čelu sa tadašnjim reisom Mustafom ef. Cerićem, je od samog početka bila uključena u taj projekat, a sve je uglavnom išlo uz posredovanje međunarodnih faktora koji su posredovali da se ovdje situacija relaksira, da se dobiju dozvole, da otpočne gradnja. Što se tiče finansijske podrške, ne bih isticao imena, jer neki ljudi to ne žele, ali smo imali puno pojedinačnih vakifa, koji su dali od hiljadu do 15 hiljada KM i koji su iz cijele BiH i inostranstva, a moram reći da to nisu bili samo Bošnjaci, već i pravoslavci, katolici… Evo, mogu reći da je visoki predstavnik Valentin Inzko donirao 10 hiljada KM, da je bilo dosta pravoslavnih dobrotvora koji tada pomogli, a koji pomažu i dan-danas. A što se tiče velikih finansijskih donacija, najviše su dali Turci preko njihove organizacije TIKA, a poslije njih Vlada i ostale institucije Republike Srpske..

• Da nije bilo međunarodne zajednice, da li bismo danas razgovarali o svečanom otvaranju Ferhadije?

– Nisam baš siguran da bi se to desilo. Kada se govori o izgradnji Ferhadije, to je duga priča – sama njena izgradnja trajala je 15 godina, ali zato što je, ako zanemarimo dugogodišnje traženje urbanističke dozvole, trebalo jako puno vremena da se njeni dijelovi pronađu i izvuku iz zemlje ispod smetljišta, iz jezera gdje su sve pobacani…, a sve to mi ne bismo mogli sami da nije bilo međunarodne zajednice i njihovog pritiska na vlasti RS-a da sve to omoguće i da dadnu novac za izgradnju.

• Kakva je atmosfera uoči svečanog otvaranja Ferhadije? Osiguranje na tom događaju bit će vanredno – kako gledate na to da nakon više od 20 godina od završetka rata moramo osiguravati otvaranje vjerskih i drugih sličnih objekata?

Kada sam preuzeo dužnost bilo me je strah – sama pomisao na ono što se desilo na polaganju kamena temeljca izazivala je strah. Međutim, hvala Bogu, o tom aspektu skoro više i ne razmišljam. Morali smo relaksirati situaciju, da pokažemo da se i mi nastojimo otvoriti prema drugima, nastojimo uspostaviti bolje kontakte sa vjerskim i političkim institucijama, tako da smo kroz naš Organizacioni odbor učinili sve da uključimo i policiju RS-a, policiju grada Banja Luke. Na neki način smo uspjeli dobiti povjerenje,  ono što sam želio čuti a to je da je i u njihovom interesu da takvih scena više ne bude, da Banja Luka pošalje drugačiju poruku, da i ovdje počnu dolaziti turisti kao što dolaze u Sarajevo, Mostar, a činjenica je da ne dolaze, jer Ferhadija je kulturno-historijski spomenik, ona pripada samo Bošnjacima, nego i  Srbima, i Hrvatima, i svim drugim ljudima koji žive u BiH.

Mi kreiramo jednu lijepu atmosferu, tako da mogu reći da je klima izuzetno dobra. Ovo neće biti događaj u kojem će biti samo akteri iz vjerskog, političkog i kulturnog života, nego i iz regije i inostranstva – očekujemo delegaciju Turske, najmanje sa premijerom na čelu, premijere Hrvatske, Crne Gore, Srbije… tako da će u obezbjeđenje biti uključene sve sigurnosne strukture iz BiH, ali i iz regije.

Mi smo zamolili naše vjernike da vode računa o našem dostojanstvu, da na otvaranje ne donose zastave Islamske zajednice. Meni su neki zamjerali, kao – zašto ne smiju, a ja im kažem da na džamiji već imamo zastavu i to je dovoljno. Ne treba nam da neko na tom svečanom događaju psuje, galami… Želja nam je da to bude događaj od vjersko-kulturnog značaja, a ne neki politički skup.

Ja prije svega moram voditi računa o sebi i svojoj porodici, o povratnicima i vjernicima koji ovdje ostaju i poslije 8. maja. Meni je najvažnija sigurnost svakog čovjeka, ja sam odgovoran za svakog novinara, snimatelja, za svaku nanu s mahramom, za svakog dedu s kapicom, sa svakog gosta i ne želim da im se išta desi.

• Jesu li Bošnjaci u RS-u prepušteni sami sebi ili imaju podršku i pomoć i iz drugog dijela BiH?

– Sada je borba da se zaustavi trend iseljavanja ono malo povratnika što smo imali. Moram reći da se oni ne sele iz sigurnosnih razloga, nego, prije svega iz ekonomskih. Nažalost, mi nemamo ni zvaničnih podataka o broju povratnika, ali imamo neke naše, unutar Islamske zajednice, koji govore da je na ovom području izdato desetak hiljada CIPS-ovih ličnih karata. Ja znam da samo u Malmeu, u Švedskoj,  ima pet hiljada Bošnjaka Banjalučana, to je čitav jedan gradski kvart. Proces povratka nije završen, ali je pitanje da li smo mi učinili bar malo da im povratak olakšamo.

Kad odem na teren, naprimjer u Prnjavor, kažu mi – ove godine je jedan saf ljudi manje. Tamo se to više osjeti nego u Sarajevu ili Tuzli. Trebamo nastojati da taj trend zaustavimo. Po tom pitanju najviše radimo sa Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica, ali mislim da je to nedovoljno i da treba napraviti bolju strategiju održivog povratka.

• Jesu li Bošnjaci u RS-u ravnopravni sa drugim građanima?

– Naša zemlja, bez obzira kako je ko doživljava, nije država u kojoj vladaju pravo, red i zakon. Iako zakoni postoje, oni se ne poštuju, ne poštuju se ni ustavni sudovi, to je zemlja puna apsurdnih situacija, puna diskriminacije… Diskriminacije u RS-u ima, ali pravo je pitanje – ko je odgovoran za tu diskriminaciju i šta se radi da se ona otkloni? Zašto Bošnjaci nemaju nijednog odbornika u Bosanskoj Gradišci, a mogu ih imati, zašto ih nemamo u Kotor Varoši, a možemo da ih imamo?

Tu, u parlamentima, vodi se borba protiv diskriminacije. Mi smo u Gradišci imali 16 odbornika, sad je to promijenjeno – možemo imati pet, ali nemamo nijednog. Kako ćemo se boriti  za svoja prava ako nemamo svoje predstavnike? Ne može se stanje Bošnjaka povratnika popraviti ako nastavimo raditi kao do  sada – prvo ćemo da sredimo Vijeće ministara, pa Federaciju, pa kantone, a onda ćemo Republiku Srpsku. Naravno, pitanje je da li ima Bošnjaka dovoljno u policijskim strukturama RS-a, u sudskoj vlasti, u obrazovnim institucijama? Odgovor na ta pitanja je negativan.

• Neposredno pred svečano otvaranje Ferhadije, predstavit ćete Kur'an na srpskom jeziku, pisan ćirilicom, u prevodu Miće Ljubibratića Hercegovca. Može li taj čin i kako doprinijeti boljem razumijevanju naroda u BiH?

– Zavisi jeste li optimista ili pesimista. Neki će nas kritikovati, ustvari neke neformalne grupe građana, putem internetskih foruma, već me kritikuju zbog ćirilice, zbog Miće. Meni je drago da je akademik Enes Karić dao ideju za predstavljanje Mićinog Kur'ana, mada on kaže da je to moja ideja. Navršilo se 120 godina otkako je Mića preveo Kur'an na srpski jezik. Do tada su Bošnjaci vodili teološke rasprave da li je to džaiz (dozvoljeno), a kada je Mića preveo, onda su zašiljili pera pa su  Kur'an su počeli prevoditi Korkut, Čaušević… Mića je u to doba pokušavao politički zbližiti Bošnjake i Srbe, bez obzira što je on tada Bošnjake zvao Srbima Muhamedancima. Ali to nas ne zanima, nego konkretan čin prevoda i to što je on pisan arhaičnim pitkim srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. Otud i moja poruka – ćirilica je i naše, bošnjačko, pismo. Što da ne, zašto bi bilo samo srpsko? Kao što su i sve svetinje naše, i tako treba da bude. Mislim da je to dobra ideja.

Mi ćemo upriličiti lijepu promociju u Banskim dvorima i to će biti dobra prilika da pravoslavci na njihovom jeziku i pismu mogu pročitati Kur'an. Pored tog sveska prevoda Kur'ana, štampat ćemo eseje Enesa Karića Svjetovi Kur'ana. To će biti nešto lijepo što ćemo pokloniti našim prijateljima.

• Da li ste zadovoljni nivoom institucionalne međureligijske suradnje u RS-u i da li ona ima podršku vlasti u Banjoj Luci?

– Meni često ovdje dolaze diplomati i postavljaju isto pitanje. A odgovor je uvijek isti –  međureligijski dijalog ovdje apsolutno ne funkcioniše. Ali, to nema veze sa politikom, nego sa religijskim zajednicama, u to sam sto posto siguran. A to je tako, jer među nama, predstavnicima vjerskih zajednica, nema inicijative. Jako sam tužan što mi, bez potpore međunarodne zajednice nikad ništa ne radimo sami.

• Dođu li vam predstavnici Pravoslavne ili Katoličke crkve, jesu li se interesirali za gradnju džamije?

– Nije nam niko došao. Tu i tamo se vidimo na nekim skupovima, na donatorskim večerima u Banjoj Luci, tako sam upoznao neke episkope. Dok sam ja ovdje, niko nije došao ni da vidi Ferhadiju, nije ni banjolučki biskup Franjo Komarica, bar otkako sam ja muftija. Nažalost nisam ga ni vidio, jesmo samo razmijenili čestitke za Božiće, Bajrame, pismene čestitke. I ja sam dijelom odgovoran, mada se malo pravdam time da sam nedavno došao, da sam se morao smjestiti s porodicom, da sam odmah uskočio u nastavak gradnje Ferhadije.

• Hoćete li Vi poduzeti prvi korak i pozvati ih?

– Znao sam da ćete me to pitati. Jučer (ponedjeljak 18. april) sam posjetio vladiku Jefrema, rekao sam da ću ga pozvati na otvorenje Ferhadije, a pripremam se da odem i kod biskupa Komarice. Vladam se prema onoj poslovici: ako neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. Što se tiče ostalih, polahko dolaze i turisti da vide Ferhadiju, dolaze i građani Banja Luke, i to me raduje. Sva vrata su otvorena, uvodim i novinare, znatiželjnike… Sramota je da neko ko nije musliman u životu nije ušao u džamiju, da musliman nije ušao u crkvu. Treba ljudi da uđu u džamiju i, ako ništa drugo, da se dive arhitekturi, umjetnosti.

• Šta mislite, hoće li ovo biti posljednji put da se Ferhadija iznova gradi?

Vi – novinari zaista znate postaviti teška pitanja. Ja se nadam da je zadnji, da su crna vremena Bosne, zemlje koju neki nazivaju tamnim vilajetom, iza nas i da je pred nama svjetlije doba.

HATMA U FERHADIJI ZA MURATA BADIĆA

“Delegacija Organizacionog odbora Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka u prošlu subotu je otišla u Cazin i posjetila porodicu rahmetli Murata Badića, ubijenog prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca 2011. godine. Porodica je obaviještena da će imami sa našeg muftiluka pokloniti hatmu pred dušu rahmetli Murata, a također smo pozvali njegovu porodicu na svečano otvaranje”, kaže ef. Kozlić.

MUFTIJSTVO BEZ PARADŽMATA

“Ja sam jedini muftija u BiH koji s paradžematima nema problema, jer na mom muftijstvu paradžemati ne postoje. To sam kazao Rijasetu, pa su se malo i nasmijali. To je uglavnom skoncentrisano na muftijstva – Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, dijelom Travnik i Bihać. Inače sam apsolutno za njihovo zatvaranje. Do ovoga je  trebalo ranije doći da se zauzme rezolutniji, eksplicitniji stav prema onima koji ne poštuju normativne akte, pravila ponašanja Islamske zajednice… da im se kaže da je krajnje vrijeme da se neke stvari ne mogu tolerisati, da smo otvorili vrata  onima koji hoće da se integrišu u sistem. Reisu-l-ulema svojim dekretom postavlja imame i  to ne može uraditi niko drugi, nikakva druga organzacija, država… Dakle, vjerski život se odvija pod patronatom Islamske zajednice i tu je kraj priče.”

ODŠTETA ZA PORUŠENE DŽAMIJE

Pitanjem apelacije IZ BiH Ustavnom sudu da donese odluku kojom bi se naložilo RS-u da plati skoro 65 miliona KM odštete za porušene džamije, koliko je to presudio Osnovni sud u Banjoj Luci bave se pravne službe u Sarajevu, kaže ef. Kozlić i dodaje: “Znam da to nije otišlo u smjeru u kojem smo se nadali – moguće je da neko nije uradio svoj posao onako kako je trebalo i kako se očekivalo”.

Snježana Mulić- Softić (Aljazeera)