Kliker.info

Nihad Imamović  vlasnik kompanije Ein Natural i nekadašnji prvi čovjek ASA Holdinga, nedavno je pobijedio na javnoj aukciji za kupovinu dijela velikokladuške kompanije Agrokomerc, ponudivši najveći iznos – 12 miliona KM (šet miliona eura).

Međutim, Imamović je odustao od kupovine tog nekadašnjeg bh. giganta, a zbog prijetnje smrću koja je, nakon aukcije, upućena njemu i njegovoj porodici.

Tako se ovaj ugledni bh. privrednik, koji je prije sedam godina vodio donkihotovsku borbu protiv davanja mita, ponovo našao u centru pažnje javnosti.

Za Al Jazeeru govori o dešavanjima u vezi „kupovine“ Agrokomerca, mitu i korupciji u bh. vlasti i pravosuđu, utjecaju politike i političkih lobija na investitore…

• Gospodine Imamoviću, možete li pojasniti način na koji Vam je upućena prijetnja?

Skoro mjesec poslije javne aukcije održane u Sudu u Velikoj Kladuši, 18. februara, na fiksni telefon moje kompanije stigao je poziv sa  telefonskog broja iz Slovenije. Muškarac, koji je govorio bosanski, tražio je da sa mnom razgovara. Uposlenik koji se javio je rekao da sam na putu, a onda je taj koji je pozvao rekao da mi prenese da ćemo, ako kupim Agrokomerc, biti likvidirani i ja i moja porodica.

Poslije toga više nije zvao, a ja sam odmah nazvao policijskog komesara Kantona Sarajevo Vahida Ćosića i prijavio prijetnju. Rekao mi je da, pošto se radi o ličnoj prijetnji, dođem u MUP KS-a i podnesem prijavu, što sam i uradio.

• Postoje li ikakve naznake ko Vam prijeti i zbog čega i imate li povratnu informaciju iz MUP-a dokle su došli sa istragom?

Ne, nemam nikakvih naznaka od koga to dolazi. Nemam ni informacija iz MUP-a, ali vjerujem u njihovu profesionalnost i čekat ću da završe svoj posao.

Plašite li se Vi ili članovi vaše porodice, da li ste nakon prijetnje poduzeli neke mjere zaštite?

Apsolutno se ne plašim. Ja imam životnu devizu koja glasi: ako nisi nikom ništa nažao učinio, ako nisi nikom naštetio, ako nisi nikom ništa loše učinio, onda se nemaš čega plašiti. A što se tiče nekih vanrednih mjera obezbjeđenja, nisam poduzeo ništa, ni ja ni članovi moje porodice.

• Vratimo se malo aukciji. Interesantna je činjenica da je Vaša kompanija ponudila više nego duplo veću svotu za kupovinu Agrokomerca od ponuđača koji je bio na drugom mjestu. Zbog čega ste išli sa tako visokom cifrom?

Početna cijena Agrokomerca je iznosila 100.000 KM (50.000 eura), a firma, objektivno, vrijedi od 25 do 30 miliona KM (12,5 do 15 miliona eura). Mi smo se još ranije u kompaniji dogovorili da nećemo ići iznad 12 miliona KM. I kad je počela aukcija, cifre su se dodavale dosta brzo, prvo za 100.0000 KM (50.000 eura), zatim za 200.000, pa za 500.000 KM. I onda smo mi sa našom cifrom prekinuli da to više ne raste, i tako je i bilo.

• Zbog čega je sindikat Agrokomerca imao negativan stav po pitanju ove kupovine? Ima li, možda, taj sindikat veze sa nekadašnjim direktorom Fikretom Abdićem?

Na nekim portalima je objavljen stav sindikata da se on ne slaže s načinom prodaje Agrokomerca, jer smatra da će radnici biti oštećeni, odnosno da bi novac išao na neku drugu stranu. Međutim, radilo se o tome da je sud prodavao imovinu i ja kao kupac nisam znao gdje bi moj novac otišao, pretpostavljam za podmirenje nekih dugova Agrokomerca, kojih nije malo, a ne za potraživanja sindikata. Također, sindikat se nije složio ni sa ponuđenom visinom novca. Ali, ja nisam odredio uslove prodaje i, na kraju krajeva, ponudio sam najveću svotu.

Ja potpuno razumijem sindikat – normalno je da se bori za podmirivanje obaveza prema radnicima, ali ponuđač ne može odlučivati gdje će pare otići. I taj negativan stav me je također odbio od kupovine, nije to samo ova prijetnja. Jer, ako na početku osjetite da negdje niste dobrodošli, od toga nema ništa. Drugo, što je veoma bitno, je to da su nam banke, prilikom dogovora koje smo imali prije kupovine, rekle da je zbog takvog stava sindikata vrlo rizično ulagati u Agrokomerc. Ja sam imao najbolje namjere – htio sam kompaniju obnoviti i ponovo pokrenuti proizvodnju, a nisam išao s namjerom da to kupim, pa prodam.

A to što pitate u vezi Fikreta Abdića, apsolutno nemam nikakvih indicija ima li on kakve veze sa prodajom Agrokomerca ili ne.

• Koliko je novca i vremena potrebno da Agrokomerc ponovo postane respektabilna kompanija?

Kao što sam rekao, njegova vrijednost je puno veća od ponuđene cijene, međutim trebalo bi za kupovinu opreme uložiti bar još onoliko koliko sada kompanija vrijedi, a za pokretanje proizvodnje je potrebno minimum godinu. Ja nisam namjeravao u taj projekat ući sam, već sam mislio formirati konzorcij, i to isključivo od domaćih firmi, i onda ga prezentirati Vladi FBiH i nadležnom ministarstvu, s ciljem da ga finansira Razvojna banka FBiH. Mislim da bi Agrokomerc mogao biti gigant kakav je nekad bio. Projekat  ‘Tops’ Gadžo komerca je pokazao da je to moguće.

• S obzirom na sve ovo što se desilo nakon aukcije, kakva se poruka šalje investitorima, domaćim i inostranim?

Ja shvatam stav sindikata da gleda svoj interes, ali takav njihov stav je negativno uticao na nas, ali i na druge investitore, koji će se ubuduće teško odlučili na takve avanture. Ipak je lakše krenuti sa ‘greenfield’ investicijom – od nule, jer onda nemaš nikakvih sudskih procesa, nikakvih potraživanja, ničeg što koči proizvodnju. A svaki dan za investitora ja vrijedan zlata. Mislim da bi trebalo od svih privatizacija, kupovina nekretnina firmi u stečaju, otkloniti mešetare koji samo hoće da jeftino kupe i onda skupo preprodaju, pa tu stvarni investitori nemaju šanse. Mislim, zapravo, da su prijetnje došle od mešetara koji su htjeli kupiti jeftino, a prodati skupo.

• Koliki je utjecaj politike i političkih lobija na investitore?

Veliki je utjecaj. Politika bi svojim strateškim planovima trebala usmjeravati investitore, stvarati im pozitivnu klimu u kojoj je njihov novac siguran. Svaka propala investicija je udar, ne samo na pojedinca nego na bh. privredu u cjelini.

• Prije nekoliko godina bili ste jedan od pionira bh. zviždača, kada ste policiji prijavili pokušaj uzimanja reketa koji je od vas tražio nekadašnji načelnik sarajevske općine Novi Grad Damir Hadžić, a radilo se o 2,2 miliona KM koje ste trebali dati kako bi Asa Holding, kompanija čiji ste tada bili direktor, dobila građevinske dozvole za gradnju stambeno-poslovnog kompleksa. Taj slučaj, iako je dospio na sud, obustavljen je. Kakvo je Vaše mišljenje o bh. pravosuđu i koliko su jake sprege vlasti i pravosuđa?

Tačno je da sam 2009. prijavio traženje mita za usvajanje regulacionog plana i da je to jedna od najvećih poslijeratnih korupcijskih afera u BiH. ASA je kupila zemljište na Otoci i dobili smo dvije dozvole – za uređenje gradilišta i za uređenje zemljišta. Ali da bi se počelo graditi od nulte kote, trebala je izmjena regulacionog plana i oni su za to tražili pare.

Taj slučaj je definitivno stavljen ad acta, iako je Tužilaštvo imalo kompletnu dokumentaciju, sve je bilo čisto ko suza, to su rekli i iz federalnog MUP-a, jer je MUP radio uz saglasnost Tužilaštva. Politika je ovdje odigrala ključnu ulogu, jer ljudi koji su bili na određenim mjestima u sigurnosnim agencijama i MUP-u su spriječili da se ova akcija dovede do kraja, odnosno da akteri budu uhapšeni na dan predaje novca. Ja sam 19. jula 2009. trebao predati novac, a 16. jula je MUP utvrdio da je akcija ‘provaljena’.

• Vaša biografija je skoro pa filmska: Tužilaštvo vas je ozvučilo, na sastanke sa ucjenjivačima išli ste u sakou sa prisluškivačima, sve ste imali snimljeno „crno na bijelo“, ipak, osumnjičeni nisu optuženi. Hoćete li tražiti da se taj slučaj reaktivira?

Ja nemam više šta da tražim –  prijavio sam pokušaj korupcije i ne mogu dalje ništa tražiti jer nisam oštećen, pare nije niko uzeo, a poslije toliko godina nemam više nikakvog interesa. U to vrijeme nisam imao nikakvu podršku iz vlasti da se to dovede do kraja. BiH je zemlja u tranziciji i politika je umiješana u sve strukture. Dok se neke stvari ne stave na pravo mjesto, možemo očekivati i dalje uplitanje politike i u sudsku, i u izvršnu vlast.

• Kažete da dokumente o korupciji čuvate na četiri različite lokacije. Da li je neko pokušao doći do te dokumentacije?

Dokumentaciju iz afere ‘Reket’ još uvijek držim na različitim mjestima i moji najbliži znaju gdje je, ako bi nekad zatrebala. Niko je nije tražio, koliko ja znam. Ali, mislim da je to zbog toga što sve to ima Tužilaštvo BiH, pa i više.

• U vrijeme afere „Reket“ vršen je pritisak da Vas smijene sa pozicije predsjednika Udruženja poslodavaca, ali i Vašu suprugu sa pozicije viceguvernerke Centralne banke BiH. Kako su izgledali ti pritisci i iz kojih krugova moći su dolazili?

Tačno je da je vršen pritisak da se smijenim, to je konkretno dolazilo iz SDP-a. Mogu reći da tadašnji premijer Nermin Nikšić nije htio dolaziti na sjednice Ekonomsko-socijalnog vijeća dok sam ja bio na čelu delegacije poslodavaca. Na 12 sjednica nije došao, a čim su izabrali novog predsjednika, počeo je da dolazi. Bilo je također govora za smjenu moje supruge s mjesta viceguvernerke, ali je ona revnosno obavljala svoj posao, pa smo regularno oboje došli do kraja mandata. Bile su priče po Centralnoj banci, kao da će guverner pokrenuti proceduru za njenu smjenu, ali on (Kemal Kozarić) nikad o tome riječi nije rekao.

• Je li u BiH veći problem korupcija u privredi ili korupcija u pravosuđu?

Obje korupcije su izuzetno bitne i prisutne, i vrlo je teško odvojiti jednu od druge, mogu reći da su one povezane. Jer, ako privrednik pokrene proces utvrđivanja korupcije, on ne može da naiđe na razumijevanje u pravosuđu.

• Jednom ste izjavili kako imate dokaze da 50 posto delegata u raznim bh. skupštinama prima mito za dizanje ruke za (ne)usvajanje nekog akta. Kako je došlo do toga da počnete kupiti takve dokaze i možete li navesti neke od njih?

To je potpuno tačno, a dokaze imam iz ličnog iskustva i na osnovu priča kolega iz privrede, a koji su zainteresirani za određene zakone koje treba donijeti na svim nivoima. Reći ću vam moj primjer: dok sam bio direktor ASA Holdinga, Prevent je počeo sa investicijom izgradnje kožare u bescarinskoj zoni u Visokom i, prije nego smo ušli u tu investiciju, od pravnika smo tražili da preispitaju gdje bi bilo najjeftinije investirati. Oni su rekli u industrijskoj zoni, jer je tu oprema koja se uvozi oslobođena carine. To je tako po Zakonu o carinskim zonama, a u tom istom zakonu, iza jednog zareza stoji “ako nije suprotno Zakonu o carinskoj politici”. Bescarinske zone se, međutim, nigdje ne spominju u Zakonu o carinskoj politici, pa je Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) smatrala da bi trebalo napraviti izmjenu u tom zakonu, gdje bi se pitanje uvoza bez carine u bescarinskoj zoni jasno definisalo. I onda je UIO napravila prijedlog izmjene Zakona o carinskoj politici i to je došlo na Parlament BiH. Prilikom glasanja svi su bili za, ali je falio jedan entitetski glas.

Onda su mi rekli da bi dobro bilo da tražim da se ponovi glasanje, a da u međuvremenu nađem nekog ko će prisustvovati sjednici Parlamenta da bi se ispoštovao kvorum, a što, ustvari, znači kupovanje glasova. Posrednici su nam tražili da za dva glasa, koja bi glasala za ovu izmjenu, damo Passat u vrijednosti 60.000 KM (30.000 eura). Ja nisam na to pristao, ne samo zato što sam protiv davanja mita, već i zbog toga što je vrlo brzo trebao da se potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, po kojem bi svakako ta oprema bila oslobođena carine, zato što dolazi iz EU-a i predviđena je za proizvodnju. Tako je i bilo, uskoro je potpisan taj sporazum, a oprema koja je ranije uvezena je oslobođena carine.

Mogu također reći da su propadali i pojedini tenderi u javnim preduzećima, a na kojima je učestvovao ASA Holding, bez obzira što smo imali najbolju ponudu. Mi jednostavno nismo bili spremni da damo mito, bez obzira što smo imali novac.

• Može li nevladin sektor pomoći ublažavanju korupcije u bh. društvu i kakvo je Vaše iskustvo u vezi s tim?

Mislim da je nevladin sektor najveća ubleha (laž, obmana, prevara, op. prir.) u ovom društvu. Od njihovog rada apsolutno nema nikakvog efekta i svi u nevladinom sektoru su zaposleni samo zbog svog ličnog interesa i plata koje dobijaju, a koje nisu male. Gledao sam jednu emisiju na TV Pink, gdje su, između ostalih, učestvovali Senad Avdić iz Slobodne Bosne i Srđan Blagovčanin iz Transparency Internationala, i bila je polemika o tome kakav je utjecaj TI-a na suzbijanje korupcije u BiH. Pokušavao sam se javiti u emisiju, ali je linija bila zauzeta, pa sam nazvao direktoricu Pinka s molbom da me uključi u program, što je i učinila. Predstavio sam se i rekao da to o čemu priča Senad Avdić, a ne spominje ime, je priča o aferi ‘Reket’ i da se radi o meni, te da ja otvoreno pitam Blagovčanina šta su Transparency i on lično uradili na suzbijanju korupcije u BiH. Onda sam iznio svoje mišljenje da je to što oni rade – šuplja priča bez ikakvih ekfekata.

Njegov odgovor je bio da oni prate sve šta se dešava po pitanju korupcije ali da nisu nadležni da se direktno upliću u takve procese. Rekao sam da nije korektno da su im puna usta borbe protiv korupcije i da za to primaju velike pare, a da nikakvog efekta nemaju. Poslije te emisije puno me ljudi nazvalo i reklo da me stoposto podržavaju, te da bismo svi trebali otvoreno govoriti o neaktivnostima nevladinog sektora. Mislim da je sramota u ovom društvu da, koliko ja znam, imamo oko 1.500 nevladinih organizacija koje su se, po raznim osnovama, priključile na budžet ove zemlje i isisavaju pare iz njega, a praktično nikakvog efekta nemaju. Očekivao sam, za vrijeme afere ‘Reket“, bar podršku nevladinog sektora, ako ništa da vrše pritisak na Tužilaštvo da ona dovede do kraja.

• Koju biste zemlju Balkana mogli izdvojiti kao najproblematičniju kada je u pitanju korupcija?

Činjenica je da u svim zemljama Balkana postoji korupcija, vrlo je teško reći u kojoj je više, a u kojoj manje, i trebali bismo čitav Balkan posmatrati kao područje velike korupcije.

Snježana Mulić-Softić (Aljazeera)