Kliker.info

“Ova nagrada je tek početak svega, ja bih najviše volio kada bih mogao reći da sada mogu u penziju, ali ovo je samo jedan veliki podstrek da nastavim sa veoma teškim radom”, opisuje kroz šalu svoje utiske Ervin Sjedić, nakon što je Bijela kuća objavila da je jedan od 105 istraživača koji je dobio predsjedničku nagradu za mlade naučnike i inižinjere u SAD-u.

Ovaj Bosanac i Hercegovac 1992. godine zbog rata je bio primoran sa svojom porodicom napustiti Modriču, a izbjeglički put ga je vodio od Hrvatske, preko Mađarske, te na kraju u Kanadu i SAD, gdje je specijalizirao u nekoliko oblasti i na kraju doktorirao.

Danas 37-godišnji Sejdić vodi svoju laboratoriju na Univerzitetu u Pittsburghu, gdje je docent i bavi se modeliranjem procesa starenja, a uskoro će upoznati i američkog predsjednika Baracka Obamu koji će mu uručiti priznanje za njegov dosadašnji rad.

Za tu nagradu bile su predložene hiljade mladih istraživača, a nominirale su ih Vladine agencije, među njima naprimjer i NASA.

“Ja sam 2011. dobio neka sredstva od Nacionalnog instituta za zdravlje, dražavne agencije koja je najveći pokrovitelj zdravstvenih istraživanja u SAD, sa godišnjim budžetom od 31 milijardu dolara. Dodijeljen mi je jedan od vodećih grantova, a bio sam dosta mlad, imao sam tada 34 godine, dok je prosječna starost za taj grant 42 godine”, kaže Sejdić s kojim smo razgovarali putem Skypea u pauzi jedne naučne konferencije u SAD-u čiji je učesnik.

Dvije godine nakon toga, zbog njegovog rada i istraživanja u oblasti bioinformatike, ovaj institut je odlučio da ga nominira za predsjedničku nagradu.

“Međutim, odmah su mi rekli da se ne nadam previše, da je velika konkurencija i da čisto sumnjaju da će išta biti, jer svake godine nominiraju. To je sve trajalo dvije, tri godine – od njihove nominacije pa do toga da je početkom prošlog ljeta Bijela kuća objavila da sam zvanično u proceduri, da bi, evo, sada rekli da sam dobio nagradu”, prepričava.

Laboratorija na univerzitetu

Ipak, iza ove nagrade stoje brojne godine učenja i rada. Sejdić se 1996. godine iz Mađarske preselio sa porodicom u Kanadu gdje završio studije iz elektrotehnike, bazirajući se na bežične telekomunikacije, dok se njegov doktorat bavio analizom podataka.

Nakon toga su uslijedile specijalizacije – iz biomedicinskog inžinjeringa na Univerzitetu u Torontu te iz gerijatrije na Harvardu.

Spajajući sva ova znanja, kao docent na Univerzitetu u Pittsburghu otvorio je laboratoriju i počeo izučavati procese modeliranja starenja, prvenstveno kada se radi o funkciji gutanja i ljudskog hoda.

“Padovi kod starijih osoba su jedan od najvećih medicinskih problema, čak veći do kardiovaskularnih bolesti. Događa se naprimjer da poprilično zdrave starije osobe padnu, slome kuk, ruku ili nogu, i umru u roku od šest mjeseci, ne zbog medicinskih već socijalno-društvenih komplikacija, jer uglavnom više ne mogu živjeti sami, ne mogu se družiti i obavljati neke aktivnosti”

Zbog toga Sejdić i njegove kolege pokušavaju matematički modelirati proces hodanja kako bi mogli unaprijed prepoznati kada će osoba pasti.

“Ustvari pokušavamo shvatiti strah od padanja, jer sam pad se rijetko dogodi iznenada kod starijih osoba. Taj strah se manifestuje kroz različite procese, pojačavaju se otkucaji srca, znoje se dlanovi. Onda pokušavamo da nadgledamo sve te fiziološke reakcije, tako što stavimo male uređaje na leđa, kako bi mogli prepoznati strah, odnosno da li će ta osoba biti sklonija padanju da bi to spriječili”, objašnjava.

Bioinformatika za vrijeme Jugoslavije

Spremno dodaje da ga nikada nije interesirao doprinos nauci, ako to neće nešto promijeniti nabolje kod pacijenata, a tome uči i svoje studente.

“Strogo zabranjujem bavljenje naukom u svojoj laboratoriji samo radi nauke, uvijek svojim studentima kažem ‘ovo što radimo mora biti korak koji će poboljštati nešto kod pacijenta’”.

Ipak, kako dodaje, sva ta istraživanja kojima pokušavaju pomoći ljudima iziskuju finansijsku podršku, zbog čega mora imati “biznis pristup” nauci.

“Biti profesor na američkim univerzitetima je malo drugačije nego u BiH, mi radimo kao male kompanije, jer ja moram privući sredstva za svoje istraživanje, platiti sve saradnike koji rade sa mnom, platiti za infrastrukturu. Dakle, ja sam i čistačica i direktor i PR”, u šali dočarava način rada u SAD-u u poređenju sa BiH.

Sa kolegama u domovini, kaže, uspostavio je neke individualne kontakte, prvenstveno sa onima na Univerzitetu u Zenici, dok su ga nakon nagrade kontaktirali i pojedini profesori sa univerziteta u Tuzli i Mostaru.

Međutim, priznaje da je svjestan da oblast bioinformatike kojom se on bavi nije toliko zaživjela u BiH te da bh. naučnici nemaju toliko sredstva za takva skupa istraživanja.

“Ideja bioinformatike se još počela rađati za vrijeme Jugoslavije, međutim, to je bilo kasnih osamdesetih. Problem je što su to dosta skupa istraživanja, od samih senzora i softvera. Naprimjer, aparat koji mi koristimo u laboratoriji za snimanje elektronskog signala u mozgu, koji je mali aparatić, košta 50.000 dolara. To su velika sredstva, i vjerujem da naučnici u BiH to ne mogu priuštiti.”

‘Dio ljudi u BiH je potpuno nezainteresovan’

Sejdić je stoga više puta nudio svojim bosanskohercegovačkim kolegama da podijeli s njima svoje “podatke” te da zajedno objavljuju naučne radove, a nada se da će ih i ova nagrada potaknuti da to prihvate, prvenstveno mlade naučnike.

“Ja sam, naprimjer, već četiri godine u komisiji za prijem doktoranata na Univerzitetu u Pttsburghu. Za to vrijeme nisam dobio nijednu aplikaciju iz Bosne.”

Ipak, mladi iz BiH već godinama odlaze u potrazi za boljom perspektivom, obrazovanjem i poslom, pridružujući se bh. dijaspori.

“To može biti veliki problem za državu, ali može isto tako biti jedan veliki rudnik zlata, ali nepresušni rudnik zlata da se kopa sljedećih sto godina, ali samo treba neka vizija, neko ko će reći ‘super, mi imamo te ljude, ne možemo njima ponuditi još uvijek bolje uslove nego što oni imaju vani, ali dajte da vidimo kako se mi možemo povezati sa njima pa da oni nama pomognu da mi dignemo ovo što imamo u BiH na jedan viši nivo’”, smatra Sejdić, ali dodaje da je to problem svake države.

“Ima jedna druga stvar u BiH. Ljudi je ili napuštaju ili ostaju, ali veliki dio ljudi koji ostanu su u potpunosti nezainteresovani da promijene bilo šta. Ne možemo mi nešto napraviti u državi dok sami nismo zainteresovani za neke promjene”, zaključuje Sejdić.

Vedrana Maglajlija (Aljazeera)