Kliker.info

Prof. dr. Esad Duraković, jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca i ugledni profesor arapske književnosti u intervjuu za bh. novinsku agenciju Patria otvoreno govori o problemima današnjice te pojašnjava svoju iznimno važnu rečenicu u kojoj je poslao jaku poruku „muslimanski svijet je danas u krizi koja se čini sudbinskom“, a ova rečenica napisana je u uvodu knjige „Međumuslimanski ratovi danas: Krivo shvaćanje islama“.

– Kriza jest sudbinska, ali ne samo za muslimanski svijet već za svijet općenito. No, u posebno teškoj situaciji je muslimanski svijet. On je, na jednoj strani, izložen globalnim napadima stranih armija i korporacija (armije su uglavnom u funkciji realiziranja ciljeva tih korporacija). Značajan dio muslimanskog svijeta, njegov epicentralni dio na Bliskom istoku i u Africi, već je uveliko razoren udarima zapadnjačkih vojnih koalicija.

Uništena su i ponižena čitava mnogovjekovna društva, infrastruktura itd. Na drugoj strani, ali u isti mah, u tome svijetu djeluju vrlo snažno, autodestrukcijske sile: on sam sebe izjeda, iznutra, vodi beskonačne i ubitačne međusobne frakcijske, odnosno sektaške ratove. Ja smatram da je ovo drugo glavni problem, odnosno da su današnji međumuslimanski ratovi u najvećoj mjeri posljedica krivog shvaćanja islama.

Sudbinska kriza je, dakle, u tome smislu: nerazumijevanje same biti islama i tragično nesnalaženje muslimanskoga svijeta u suvremenosti, u modernitetu. Islam se mora značajno reinterpretirati (osim u dogmatskim pitanjima, naravno), mora se bitno kontekstualizirati i, naročito, mora se „desakralizirati“ njegova ulema koja ga drži zatočenim u arhaičnosti. O tome govori mnogo više moja knjiga koju spomenuste.

Fenomen ISIL-a je nešto čime se danas bave i istinski znalci, ali i oni „priučeni“. Kako Vi gledate na taj fenomen?

Nemam pouzdane dokaze jer nemam pristup izvorima, naravno, ali mnoštvo indicija upućuje na zaključak da je ISIL moćan i monstruozan konstrukt kojeg nije stvorio sami muslimanski svijet već određeni krugovi moći na Zapadu, naravno u sadejstvu sa moćnim i zainteresiranim faktorima cionizma. Ovo možemo zaključiti na osnovu ISIL-ovih ciljeva i naročito na osnovu njegovih učinaka. ISIL se pojavio takoreći prekonoći, odjednom, i to kao moćna snaga za koju je odmah predsjednik Obama kazao da će borba protiv ISIL-a trajati godinama. Ne može tako moćna vojna sila nastati niotkuda, odjednom.

Drugo, ISIL djeluje tako da najveću štetu nanosi upravo muslimanskom svijetu, ali i samome islamu kao vjeri: on temeljito razara muslimanski svijet a svojim besprizorno surovim akcijama, smaknućima, uništavanjem spomenika kulture i td. predstavlja islam u najgorem mogućem svjetlu (on nije čak neislamski već je apsolutno antiislamski!), tako da na najbolji mogući način podstiče islamofobiju koja je u porastu na Zapadu. Sve to ide naruku politici cionizma izvan čijih interesa se ništa ne događa na Bliskom istoku: islamski svijet se beskrajno iscrpljuje u uzajamnom uništavanju, osujećuje se njegovo jačanje za čitave decenije u budućnosti i istovremeno se daju sjajni argumenti za sataniziranje islama kao religije.

U svemu tome vrši se uspješna propaganda zahvaljujući kojoj brojni muslimani sa Zapada, koji su u suštini vjerski neosviješteni, hrle u taj ISIL-ov rat, vjerujući da su u svetom ratu za islam, a zapravo su grubo upotrijebljeni u borbi protiv islama, odnosno muslimanskog svijeta. ISIL je vrhunski vojni, politički, obavještajni i ideološki konstrukt. Ne zamjerite što ponovo spominjem svoju knjigu: u njoj sam o tome pisao mnogo opširnije.

Da li je po Vašem mišljenju Zapad kriv za sve što se sada događa u muslimanskom svijetu?

Zapad jest na jedan način i u izvjesnoj mjeri odgovoran za kataklizmu muslimanskoga svijeta, u smislu da Zapad inicira sukobe u tome svijetu, a onda ga prepušta međusobnom trvenju. Tako je bilo s Libijom koja bijaše sigurna i prosperitetna zemlja a sada je u beznadežnom građanskom ratu. Tako je bilo sa Irakom, sa Sirijom… Iz petnih žila upinju se da destabiliziraju Tursku, itd.

Zapad veoma dobro poznaje gdje su žarišta ili generatori konfliktnosti u muslimanskom svijetu, i onda on svojim akcijama samo raspiri taj žar pod pepelom pa potom posmatra požar, s tim što zaraćenim nesretnicima uzima basnoslovan „petro-novac“ za oružje koje im prodaje. Važni krugovi moći i znanosti na Zapadu vrlo dobro znaju, naime, povijesnu sučeljenost sunizma i šiizma u svim njihovim varijantama, i onda samo rasplamsaju te antagonizme u muslimanskom svijetu. No, problem je veći kod samih muslimana: frapantno je da oni pristaju na te zapadnjačke “scenarije“.

Vrlo značajan dio orijentalistike u njenoj povijesti inače, a naročito sada u SAD, bio je u funkciji stvaranja tih platformi s kojih se nastupalo agresijski prema muslimanskom svijetu i s kojih su znalački inicirane bune, odnosno ratovi među muslimanima.

Stanje na UNSA nikada nije bilo gore. I Vi ste napustili članstvo u Upravnom odboru. Šta je to sa čime se Vi ne slažete i zašto se na UNSA događaju stvari koje ne priliče najznačajnijoj visokoobrazovnoj instituciji?

Upravni odbor UNSA je Vlada KS konstituirala tako da je većina članova iz njenih redova a kada je, potom, usvojen i takav Poslovnik o radu da su predstavnici UNSA uvijek mogli preglasani ja sam napustio UO. Borio sam se protiv toga već na konstituirajućim sjednicama, ali su i konstituirajuće sjednice vođene s takvom bahatošću i nepravilnostima, s proceduralnim falsifikatima, da naprosto nisam mogao pristati na to već sam dao ostavku. Vidim da je dvije godine nakon moga izlaska još jedan član UO dao ostavku jer se UO odbor vodi vrlo neprincipijelno. Riječ je, suštinski, o jednoj dramatičnoj provincijalizaciji UNSA.

Ističem već godinama, u čvrstom uvjerenju, da je tzv. bolonjski proces u visokom obrazovanju inače, a posebno onakav kako smo ga mi implementirali, epohalan evropski promašaj, jedna strašna diverzija koja je, vjerovatno, učinjena namjerno zato da bi vrlo mali broj univerziteta ostao elitistički a da bi većina drugih, „bolonjskih“, bila nepovratno devastirana.

Iz toga proizlaze mnogi problemi. Mi više nemamo pravi studij, već je odlika našeg visokog obrazovanja postala jalova i samodovoljna, samoreproducirajuća birokratizacija; sve se uglavnom nesretno fragmentira, tako da je u nezanemarljivom broju slučajeva studij pretvoren u sistem testova, a TESTOVI i STUDIJ su nespojivi; osnovni kriterij i diktat postala je prolaznost gotovo po svaku cijenu, a to je, naravno, atak na kvalitet, i td.

No, posljedice sadašnjega glavnog problema na UNSA vidjet će se tek u budućnosti koja uopće nije daleko. Naime, društvo u cjelini, posebno tokom nekoliko posljednjih vlada KS, potpuno je zanemarilo podmlađivanje kadra, uvode se razni moratoriji na zapošljavanje asistenata i sl. Prednost se daje neizbavljivim gubitnicima kakvi su komunalna preduzeća, na račun visokog obrazovanja jer smo na istome budžetu. Za desetak godina, recimo, UNSA će se pokazati kao kadrovski vrlo ostario univerzitet, pokazat će se stravičan kadrovski hijatus koji se neće moći uspješno prevladati jer sadašnje vlade imaju pogrešnu strategiju, ne vide budućnost, i to će voditi ka urušavanju UNSA, a danas je upravo on najrespektabilnija kohezivna snaga ovoga društva u sveopćem raspadanju. Ljudi naprosto nemaju viziju…

Ko nam to danas na UNSA obrazuje djecu, buduće akademske građane? Šta treba mijenjati da se stanje popravi?

Pa eto, na primjer, predsjednik UO Univerziteta koji ima više od 30 članica (zaista ne želim povrijediti njegovu personalnost već govorim o poziciji i instituciji) je čovjek sa jednog provincijskog univerziteta. I to je pokazatelj kako odgovorni ljudi nisu svjesni značaja UNSA. Rekao sam već da je bolonjski sistem epohalna devastacija vrijednosti, pravo carstvo birokratizacije, ali će problemi tek nastupiti kada se ne bude mogla uspješno prevladati kadrovska smjena generacija.

No, problem je i u tome što čak ni akademska zajednica nije suštinski i sudbinski zainteresirana za to. Sjećam se kada je prije godinu-dvije bilo govora o organiziranju štrajka na UNSA: većina je odustala od toga jer su im isplaćene zaostale tranše pa su primili kakve-takve plaće a nisu pokazivali da ih baš zanima budućnost o kojoj upravo govorim. Glavni razlog za eventualnu intervenciju/štrajk, ni tada ni sada, nisu plaće uposlenika već fatalna kadrovska i naučnoistraživačka zapuštenost. Naša akademska zajednica danas jednaka je svome društvu i politici (govorim o dominantnim odlikama, naravno): otupjelost, neosviještenost, neangažiranost…

Kako komentirate odluku VSTV-a o zabrani vjerskih obilježja, među koja su smjestili i hidžab?

Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) je višestruko pogrešna, štetna, i ona na više nivoa pokazuje nerazumijevanje stvari o kojima se donijela odluka (riječ je, koliko se sjećam, o Zaključku koji se poziva na Zakon). Hidžab ne spada u vjerska obilježja. Obilježja, ili vjerski simboli, u muslimana su polumjesec i zvijezda, razne hamajlije, odnosno talismani na kojima su (na zlatnim pločicama) ispisati dijelovi Kur'ana) pa ih vjernici/vjernice nose oko vrata, i td., a kod kršćana su simboli križ/krst, krunica i sl. Hidžab nije u toj kategoriji jer je on, za stotine hiljada, za milione muslimanki, strogi VJERSKI NALOG, bez koga žena ne može biti potpuna vjernica.

To je nešto sasvim drugo a što nije shvatio zakondavac ili VSTV. Zabranom hidžaba u pravosudnim institucijama, tako što žena koja ga nosi ne može raditi u tim institucijama, vrši se dramatična diskriminacija muslimanki, negiranje njihovih temeljnih ljudskih prava i sloboda. Ona može ući bilo gdje bez vjerskih simbola tipa hamajlija, tespiha i sl., ali bez hidžaba ona nije vjernica. Dakle, riječ je o strašnoj povredi ljudskih prava na slobodu ispovijedanja vjere i na ravnopravnost.

Sada bi bilo nužno, u skladu s odlukom VSTV, da svi pravni fakulteti ovdje kod nas, u objavljivanju konkursa za upis studenata na pravne fakultete, napišu kako studentice koje nose mahrame neće moći raditi nakon diplomiranja u pravosudnim institucijama, kao sutkinje, advokatice, i td. To je logičan slijed stvari, ali je to istovremeno i apsurd najvišega reda.

Ova odluka, ili Zaključak, objavljuje se i počinje djelovati u kontekstu rastuće islamofobije u Evropi pa bi ovo mogao biti, makar i nehotice, naš snažan doprinos tome negativnom trendu koji dobiva razmjere interkulturalnih konflikata. VSTV treba da prihvati valjano tumačenje islamologa ili eksperata za vjeru (članovi VSTV to nisu!) da hidžab nije vjersko obilježje već je vjerski nalog najvišega reda.

Iako mnoštvo žena pod hidžabom javno protestiraju, a milioni takvih su u svijetu, zatim značajan dio javnosti i najviša muslimanska institucija u BiH, Rijaset, Vijeće odbija da preispita svoj stav i istovremeno poziva Rijaset i dr. na dalje razgovore, što je još jedan u nizu apsurda. Bojim se da su ovdje pomiješane dvije važne kategorije: vlast mora biti autoritativna, ali ne smije biti osiona. Osionost i autoritet katkad mogu izgledati bliskima, ali su suštinski dijametralno suprotni.

Svako malo u javnosti se vodi polemika da li je dobro da Arapi sve više dolaze u BiH, odnosno Sarajevo, kupuju, investiraju. Jedni su za, a drugi protiv tog trenda. Kakav je Vaš stav o tome?

Upravo sam govorio o pomanjkanju vizije, ili vizionarske strategije, na svim nivoima našeg društva, ako je uopće moguće govoriti kod nas o nekakvom društvu. Javno sam ukazivao na problem masovne rasprodaje grunta u BiH. Ne akcentiram to da je riječ o Arapima, već o strancima općenito; tako bih govorio o masovnoj rasprodaji grunta bilo kojim strancima. Bezuspješno sam pokušao navesti neke medije na markiranje i medijski „tretman“ toga problema, ali – i mediji su dio društva, i te kako!

Poznato je da Arapi kupuju na hiljade dunuma najbolje bosanske zemlje, kupuju čitave krajeve, oblasti. Pa mi već imamo značajno promijenjenu strukturu na Ilidži koja je najljepši dio Sarajeva, izgubili smo Vrelo Bosne i Ilidžu kao najljepša izletišta oko Sarajeva jer su na ta izletišta „došljaci“ donijeli sasvim drukčije „standarde ponašanja“… Dakle, ne radi se o sporadičnim slučajevima koji, kao takvi, ne bi bili vrijedni pažnje, nego se posvuda po Bosni, ponavljam, kupuju prodaju krajevi. Bošnjačka javnost (zapravo to i nije javnost jer je neosviještena kao takva) u vezi s tim ima dvije vrste zablude.

Prvo, mnogi misle: „Arapi su muslimani, neka ih, nije problem…“ Međutim, iako muslimani, oni su u značajnoj mjeri su drukčiji od nas, tako će donositi nove običaje, nove vrijednosti, drukčije prioritete i sl., a upravo naša zemlja je osjetljiva na to; mi smo veoma uspješni živeći u evropskim vrijednostima, ali tako neće biti kasnije. Pogledajte kako su stvari tekle sa importom selefizma u BiH.

Drugo, mnogi misle kako je riječ o arapskim investicijama, a to nije tačno. Investicije su uvijek dobrodošle, ali su arapske investicije ovdje sasvim sporadične; ovdje je riječ o tome da masovno kupuju najljepše predjele za svoj merak, a ne o investicijama. To je naprosto bagatelna rasprodaja najboljih resursa, rasprodaja grunta, a posljedice će osjećati naša djeca kada bude prekasno. Zatim se često navodi, kao „olakšavajuća okolnost“, da novi vlasnici značajnog dijela BiH dolaze ovdje samo preko ljeta a zimi se vraćaju u svoje zemlje.

To je priča za naivne, jer i ljeti i zimi značajan dio prodane BiH ostaje njihovo vlasništvo, trajno. Bilo gdje u normalnom svijetu ne mogu stranci, bilo koji, tek tako kupovati na hiljade dunuma livada, šuma, izvorišta… Neshvatljiva je neosviještenost i naših medija u vezi s tim. Od političara me ništa ne čudi; začudio bi me neki dokaz njihove kompetentnosti i vizionarstva.

Odličan ste poznavalac političkih zbivanja u BiH. Ima li trenutna vlast dovoljno državničke pameti da ovu zemlju povede u EU i NATO?

Trenutna vlast uopće nema državničke pameti, apsolutno! Oni svima nama, već duže od godinu dana, pokazuju kako njima država ne znači ništa jer se polomiše oko stvaranja koalicija, međusobnog šikaniranja i bratimljenja, ali uvijek radi ličnih i partijskih interesa koji su u odnosu na državne, obavezno partikularni i marginalni. Oni nisu čak ni političari  u pravom smislu. To je pretpolitička svijest.

Poneki pojedinac bi se i mogao izdvojiti, ali takvi nemaju velik utjecaj. Da im je stalo do države, koju tako bezočno čereče i krčme, tako dugo je zlopate jurišajući na pozicije i fotelje u ministarstvima, u nadzornim i upravnim odborima, davno bi kazali, pošteno, kako ovo više nema smisla, da više ne može ovako, te da je nužno organizirati vanredne izbore.

Kako gledate na ideju spajanja kantona, čime bi se navodno smanjili troškovi, administracija? Ili se iza toga krije neki pakleni plan konačnog rastakanja ove zemlje?

To je tragična i tragičarska ideja sa stanovišta integriteta države i perspektivnosti građanskoga društva, ali sa stanovišta etno-teritorijalne homogenizacije i dalje fragmentacije države – takva akcija se može smatrati uspjehom. To je hadezeovski hercegbosanski uspjeh koji začuđujuće i nedopustivo servilno opslužuje upravo SDA. Doda li se tome istovremeno zagovaranje posebne izborne jedinice, zatim sve ozbiljnije nagovještavanje stvaranja hrvatskih nacionalnih TV kanala (opet sinhronizirano s prethodnim akcijama) – onda je očigledno kuda to vodi. Sve patriote a naročito SDA, koja je u ovim i ovakvim akcijama ključni a servilni partner HDZ, moraju biti svjesni svoje povijesne (ne)odgovornosti. Nismo mi naivni… Ako mi i jesmo naivni, povijest sigurno nije: ona uvijek „osmatra“ sa distance s koje se stvari vide na pravi način. I ona ne oprašta…

Kada bi sada bili Vi ta osoba koja bi izabrala „postavu vlasti“ koja bi BiH izvukla iz ovog mulja, koje bi se to osobe, političari našli na tom spisku?

To je naš problem! Sve smo ih „probali“ i stalno se iznova uvjeravamo kako zapravo nemamo valjanu partijsko-političku alternativu. I mi smo krivi u značajnoj mjeri. Uglavnom se govori ili se podrazumijeva nedužnost „jadnog“ naroda, ali je tzv. narod veći krivac zato što pristaje na to strašno političko i materijalno tlačenje. Akademska zajednica također, čak naročito.

Krajnji izlaz je vrlo težak, neizvjestan. Potrebno je, naime, Daytonski MIROVNI ugovor, koji nas zlopati, prevesti u kvalitetan USTAV koji će omogućiti funkcionalnu državu i zahvaljujući kome će oslabiti utjecaji političkih elita koje svoju moć temelje na onom istom „kvalitetu“, „energiji“ na kojoj je buktao rat, a to je etnička ostrašćenost i konfliktnost. Princip građanske države, a ne njene svemoćne etničke kompozitnosti, treba da bude prioritet koji ne znači i potiranje nacionalnih posebnosti i interesa.

Najzad, pravosudni sistem je ključna tačka svakog društva, pa i našeg. Tu imamo također vrlo ozbiljne probleme. No, da ne budem pogrešno shvaćen: ne mislim, kao mnogi političari, da je potrebno protjerati strane sudije iz naših sudova, odnosno izvršiti onu vrstu reforme kakvu zagovara Dodik, već upravo obrnuto – odmaknuti sudstvo što je moguće više od utjecaja političkih oligarhija i nacionalnih „autoriteta“ i učinit ga optimalno efikasnim i nepristrasnim.

(Kliker.info-NAP)