Kliker.info

Gertruda Munitić u osmoj deceniji života živi punim plućima baš kako je to činila i u godinama koje su iza nje. Operna pjevačica čiji je kristalno čisti sopran oduševljavao kraljeve i predsjednike, imala je vrlo bogat život, kako umjetnički, tako i ljudski. Ono na šta je najviše ponosna jeste činjenica da je, i pored brojnih obaveza, uspjela biti dobra majka i baka.

Da je i u 77. godini života Munitić i dalje neposredna i topla, uvjerila nas je kada smo je pozvali u njen zagrebački dom, gdje živi od 2007., kada je otišla iz Sarajeva.

– Uvijek se s ljubavlju sjećam Sarajeva – govori Munitić na početku razgovora za “Dnevni avaz”.

Glumački žar  

I ne čude ovakve riječi iskonske umjetnice, jer je upravo najveće uspjehe u karijeri doživjela kao primadona Sarajevske opere. Ljubimica nekadašnje Jugoslavije iz Sarajeva nije htjela otići ni u teška ratna vremena, ali ga je napustila 2007. godine.

Kažete da ste nedavno imali poziv iz Sarajeva da ponovo pjevate, što bi se trebalo desiti najesen na sceni Narodnog pozorišta.

– Ne pjevam, prestala sam prije osam godina, ali ću se pojaviti da me makar vidi publika, pozdravi… Sada su u toj kući mladi ljudi, koji mene vole i obradovao me je njihov poziv da budem počasni gost na koncertu. Vidjet ću još zbog mog zdravlja, ali sve skupa, sretna sam. Otkako sam otišla iz Sarajeva, nisam imala pozive da pjevam, nisam ni čekala da me neko zove, ali mi je drago zbog teatra, jer sam u svojoj dugogodišnjoj karijeri ovjekovječila taj teatar, ja sam ga stvarala.

Služi li Vas zdravlje u 77. godini života?

– Služi, samo sam lani imala jedan pad i koljena me zezaju tako da sada idem na tretmane koji se zovu izokinetika kako bi mi očvrsnuli koljeno, jer sam i puna i godine su tu… To je kod mene sve već istrošeno, ali sam se uvijek dobro držala. Ipak, taj me je pad zeznuo, jer sam i sutradan opet pala. Možete misliti! Nakon 10-11 tretmana već mi je bolje tako da ću, nakon ove kineske metode, otići i nekoliko dana u Tuheljske toplice.

Terapije me, zaista, iscrpe tako da sam poslije svega umorna, kilava, ali to mi, svejedno, pomaže. Osjećam se mnogo bolje, još sve to puca, ali dobro je. Da nisam imala pad, izdržala bih dok ne umrem, ali naravno, optimistična sam.

Više ne nastupate?

– Već osam godina… Presjekla sam s nastupima. To je došlo, onako, spontano, kad osjetiš da više nije potrebno da pjevaš, jednostavno, a to je najteže, ustvari, u životu umjetnika. Na vrijeme presjeći svoj pjevački kod. I ja sam to osjetila iako još mogu da pjevam. Posvetila sam se sebi, svom intimnom životu, obitelji… Moja unuka, koja je rođena u Sarajevu, već ima 18 godina. Kada se vratim u neke godine, koliko sam samo s njom puta bila u “Pionirskoj dolini”.

U jednom momentu ste, kažete, osjetili zasićenost.

– Imala sam i studente, radila s njima, ali sam u momentu osjetila strašan umor. Valjda je sve došlo na naplatu tako da sam se posvetila sebi, učenju duhovnosti, svega uopće, opstanku svijeta… To sam morala uraditi, jednostavno se posvetiti sebi, svojoj obitelji, koju sam do tada manje-više zapuštala u odnosu na sve drugo, ali sam bila u momentu vođa svijeta, u ratu posebno. Imala sam taj osjećaj, i to u dobrom smislu te riječi.

Vaša porodica živi, također, u Zagrebu?  

– Da, i oni su tu. Ja sam dobila stan od grada, oni su svoj kupili. Bez mnogo pompe.

Pogledi ljudi

Jeste li dolazili u Sarajevo otkako ste otišli 2007. godine?

– Lani smo bili, moj dragi i ja, sa prijateljima. Bili smo u malom hotelu na Baščaršiji, gdje su me, naravno, prepoznali. Tamo je, sjećam se, u ratu bila apoteka, trčkarala sam, kad se sjetim. Bilo mi je veoma interesantno, jela sam čak i ćevape, što nisam mislila ni u snu. Gdje god sam prošla, čulo se: “Evo Gertrude!”, a ja im odgovaram: “Pa, hoćete li vi mene zaboraviti, majko moja”, na šta su mi odgovorili: “Ma, kakvi, nema teorije.” To je nevjerovatan osjećaj, koji se ne da opisati. Koliko god sam se željela sakriti, vidjela sam poglede ljudi, koji su me gledali s ljubavlju, s nekom ljepotom… Onda znam da nisam uzalud radila taj posao cijeli život.

Fotografija nastala na vrhuncu karijere

Same te tri godine rata u Sarajevu označile su moj život, do kraja. To su bile najteže i najljepše godine, tako bih mogla reći.

Te su godine bile, zapravo, spoj muzike i humanosti?  

– Muzika me je spašavala cijeli život, a kad dođe humanizam uz muziku, to je nešto najljepše. Rat je, zapravo, učinio da se humanizam izdigne iznad muzike. Barem je to bilo kod mene i u tom spašavanju majki, djece, tom borbenom duhu što sam imala, dobroti kojom sam držala te ljude oko sebe. Kada se toga sjetim, sa svim tim sam bila najbogatija u te godine provedene u Sarajevu. To je bilo moje bogatstvo iznutra, a uživala sam na sceni. Ljudi su me voljeli, to je neosporno. I sami znate da je muzika univerzalni jezik svijeta i ja sam svoj život koristila u izgradnji mostova među ljudima, ne za stvaranje zidova koji bi ih dijelili.

Je li se Sarajevo promijenilo?  

– Moji prijatelji jako jadikuju, govore da je sve drugačije, ali kad sam bila prošle godine, meni se čini da je sve isto. Još kad čujem iza sebe: “Gertruda, gdje ste, kako ste…” Ostala sam bez teksta kao da sam u ono neko doba, samo sam čekala da pukne neka granata. Nevjerovatno. Mislim da suštinu čovjeka i naroda u Sarajevu ipak ne može ništa promijeniti. Da oni ostaju duša, oni jesu duša i da će to zajedništvo i ta duša biti iznad svih ovih peripetija koje vladaju u Sarajevu i BiH. Vjerujem da će se svi izvući iz toga, jer Bosna to zaslužuje, apsolutno. Strašno sam voljela Sarajevo, volim ga i danas i nedostaje mi.

O povratku u rodnu Hrvatsku razmišljali ste i prije?

– Da, kada izađem u penziju, mislila sam se vratiti u Hrvatsku, ali da će me rat tako pogurati, to nisam znala.

Suština bića

Godine rata ostavile su veliki trag?

– To je period života koji se pamti i koji te oblikuje kao čovjeka. Ja sam tada shvatila suštinu svog bića, ko sam, šta sam i da pravilno postupam. Treba voljeti ljude, treba beskrajno pružati ljudima ruku, uvijek pokazivati ljubav, makar te ubijali. Uvijek moraš pokazivati ljubav, to je iznad sveg zla. I danas maksimalno živim zato što sam se mnogo duhovno uzdizala tako da sam, s te strane, prezadovoljna.

Da svi imamo Vašu energiju…

– To čovjek u sebi mora pronaći. To je u meni.

Moja ljubav

Pronašli ste i idealnog muškarca?  

– Imam vezu već dugo godina, svoju ljubav… Nisam sama. To je bitno, sve drugo nije.

Priprema monografiju

Pripremate monografiju?  

– Radim na tome pa, kad bude, bude.

Sjećanje na rudara iz “Kreke”

– Bilo je to 1976. u Rudniku “Kreka” Banovići. Jedan rudar iz prvog reda bio je ošamućen našim nastupom. Mislim da smo bili s “Rigoletom”, pjevao je tada i pokojni Krunoslav Cigoj. Nakon sedam dana, došli smo s “Travijatom” i taj isti rudar dočekao nas je sa pričom o operi, pravio se važan kao da sve zna. I onda nam je ispričao nešto veoma zanimljivo.

Tih se dana posvađao sa ženom, došao je u Rudnik i, sav neraspoložen zbog toga, tražio je da ga izvuku gore. Ali, u jednom momentu se sjetio, zapjevao “Žena je varljiva” iz “Rigoleta”, uzeo krampu u ruke i premašio normu! Zar to nije fenomen? To je poruka prave muzike, koja djeluje na ljude. Tu sam bila ta heroina, borila sam se za tako malog čovjeka, da vidi, ustvari, koliko je plemenita takva vrsta muzike i kako ih može oplemeniti i dati im inspiraciju za nešto bolje. Uvijek možeš vidjeti ljepotu u muzici.

 Senida Alagić-Aletić (Avaz)