Kliker.info

SEIZOVIĆ: Važno je naglasiti da je neizvršavanje odluke Ustavnog suda BiH krivično djelo iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a posebno činjenicu da nadležno tužilaštvo već duže vremena propušta da identificira odgovornu osobu (osobe) za ove akte i propušta da protiv nje (njih) provede istragu i podigne optužnicu. Istraga bi se mogla zavšiti za jedan sat – krivično djelo neupitno postoji, a njegov pocinilac se ili sam odredio ili to njegovo svojstvo potpuno jasno proizilazi iz njegove političke ili druge pozicije odnosno funkcije. Izgleda da nadležno tužiteljstvo ne želi – ili čak ne smije – učiniti ništa, jer bi time snažno uzdrmalo same temelje konstitutivnog bezvlašća u Bosni i Hercegovini.

Konačno, odluke Ustavnog suda BiH se ne izvršavaju jer u BiH ne postoji pravna kultura koja bi to podrazumjevala, bez obzira na sadržaj odluke i na svojstvo njenog adresata (fizičku ili pravnu osobu – instituciju/organ vlasti), a svakako i posebno bez obzira na etno-nacionalnu afilijaciju onoga koji treba osigurati njeno izvršenje.

VIJESTI.BA: Kuda u konačnici vode napadi na dignitet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine? U nekoj modernoj državi nešto poput toga je nezamislivo.

SEIZOVIĆ: Izjave vodećih političkih figura iz Republike Srpske, (uključujući i člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske) zapravo se nalaze s onu stranu zakona i vladavine prava. Poruka koja se na ovaj način šalje javnosti i građanima je da su ove osobe iznad zakona. Iako je podnošenje zahtjeva bilo potpuno zakonito, a sudska odluka je potvrdila stavove podnosioca, teško je ne pomisliti da je pokretanje ovog postupka bilo politički neoportuno – usporeno je ionako teško i gotovo beznačajno kretanje BiH ka EU. Moglo bi se, čini se, opravdano postaviti pitanje da li je, sa stanovišta pro-europskih probitaka BiH, njene unutarnje (re)integracije i funkcionalnosti, postupak uopće trebalo pokretati. Kako je bh. državno-pravni provizorijum, preciznije pseudo-država, ovakva dešavanja nikome ne bi trebala biti iznenađenje.

VIJESTI.BA: Ako se vratimo deset godina nazad ili dalje, primjetit ćemo da sam taj „Dan“ u političkom životu BiH nije bio događaj oko kojeg su se vodile šire društevene polemike. Famozni „Aprilski paket“ do sada je najdalji pokušaj ustavnih promjena. Tada skoro niko nije problematizirao ustavnost tog dana. Zbog čega je danas to u fokusu pažnje i od izuzetne važnosti?

SEIZOVIĆ: Mislim da se, sa obe strane, ovakvi “sukobi” koriste u dnevno-političke svrhe i predstavljaju nastavak, slikovito rečeno, bh. „svakidašnje jadikovke“ – narativi kao što su „mi smo ovo, vi ste ono, ne možete vi tako, mi ćemo, mi smo, vi ste“ i slično, nikada nisu mogli biti osnova dijaloga nego konflikta. Jalove, nepotrebne, isrpljujuće i nadasve rasprave bez imalo suštinske važnosti i smisla.

VIJESTI.BA: Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je svoje prisustvo u Banja Luci na obilježavanju dana RS-a. To je odmah izazvalo oštre reakcije. Bošnjački član predsjedništva Bakir Izetbegović poručio je Vučiću da je obilježavanje tog dana vraćanje politici konflikta.

SEIZOVIĆ: Isti odgovor kao i na prethodno pitanje: svakidašnja jadikovka. No, uvjeren sam da su, van dnevno-političke ravni (čitaj „hljeba i igara“), odnosi pomenutih političara mnogo srdačniji. A reakcije jednog na geste drugog samo su dio već puno puta viđenih jeftinih i političkih performancea koji puku predstavljaju ugodu takvih od kojih niko nema koristi – niti pomenuta dvojica aktera ni narodi koje, po prirodi funkcije (čini se ne i suštinski i ”bez ostatka”) zastupaju.

VIJESTI: Neki su analitičari, poput profesora Envera Kazaza ocijenili da bi takav potez Vučića bio njegov „najnečasniji čin“. U kojoj mjeri je zapravo to nečasno?

SEIZOVIĆ: ”Nečast” u Bosni i na Balkanu. Dozvolite, pa njegova izjava ”sto za jednog” je, blago rečeno, puno nečasnija, ali kao takva nije zasmetala bošnjačkom politikčom vrhu da ga u Sarajevu, usprkos tome, dočekuje bezmalo kao Svetog Oca. Nista drugo negoli puno puta deja vu, jeftini politički performance s obe strane.

VIJESTI: Kako komentarišete to da Vučić stalno insistira na pomirenju između dvije etničke skupine, pomirenju između Srba i Bošnjaka, više nego što govori o odnosima između dvije države. Mogu li zapravo, etničke skupine biti subjekt pomirenja ili pak države? Šta tu ima primat? Nije li sva ta duga priča o pomirenju alibi da se po pitanju međudržavnih odnosa ne uradi ništa konkretno? 

SEIZOVIĆ: Ne mogu se u istu ravan, u ovom kontekstu, stavljati u odnos i korelaciju Bosna i Srbija odnosno Bošnjaci i Srbi (iz Srbije). U BiH ne žive samo Bošnjaci – oni, preciznije njihovo političko rukovodstvo mora imati istančan sluh za stavove i poziciju drugih naroda i građana, jer, per se, u svakoj višenacionalnoj sredini najmnogoljudniji etnos nosi obilježje latentne majorizacije drugih. Odnose, pa i pomirenje, mogu izgraditi samo države, a unutar njih i narodi.
Sa druge strane, predstavnici ni jedne od strana u pitanju nemaju za političke predstavnike državničke figure od formata sa jasnom vizijom budućnosti, pa je njihova antagonizacija prošlosti i “vizija” budućnosti samo dokaz njihovog nedostatnog državničkog političkog kapaciteta, odnosno političke inferiornosti. Kako takvi, sigurno ne mogu biti subjekti istinskog i objektivnog spoznavanja prošlosti i vizionari i graditelji drugačije budućnosti.

Nihad Hebibović (Vijesti)