Kliker.info

Zagrebačke Novosti nedavno su u skraćenoj verziji objavile intervju s profesorom Fkulteta islamskih nauka u Sarajevu Enesom Karićem, koji je govorio o islamu u ovom turbulentnom vremenu, položaju muslimana u svijetu, tumačenjima Kur'ana, multikulturalnosti u Evropi, sekularizmu… Oslobođenje prenosi razgovor integralno

U posljednje vrijeme po medijima diljem zapadnog svijeta vodi se debata o temi “je li islam religija mira ili religija rata”. Zagovornika ima na obje strane, ali na ovoj drugoj nešto su glasniji. Pritom ti drugi, da bi argumentirali svoje teze, vade iz Kur'ana pojedine stihove, čime se gube iz vida kontekst i njihovo šire značenje. Evo tipičnog primjera takvog teksta: http://www.vecernji.hr/hrvatska/mozemo-li-negirati-vezu-izmedu-terorizma-i-religije-1038643. Ovdje autor ne samo da manipulira tekstom Kur'ana, već i sam razmišlja kao fundamentalist – zamjera im što tekst čitaju doslovno, a on sam radi to isto. Kako biste Vi odgovorili na pitanje je li islam religija mira ili rata? I što mislite o ovakvoj vrsti razmišljanja, koliko je ona uopće smislena i konstruktivna? Jer čak i da se svi složimo da Kur'an jeste knjiga koja propagira okrutnost, ubijanje i diskriminaciju, što ćemo s tim zaključkom osim zaključiti da su onda svi muslimani potencijalni teroristi?

– Kad smo kod toga da li je (ili nije) islam “religija rata”, te da li Kurʼān “propagira okrutnost” ili je, pak, ne propagira, u valjanoj potrazi za utemeljenim mišljenjem potrebno je imati mnogo strpljenja, kako meni koji odgovaram, tako i čitateljima koji će sve ovo možda čitati.
Prvo bih rekao da mi je žao što sada nemam vremena razložnije propitivati ovu ili-ili stupicu. Ali ustvrdio bih da se debata o tome “je li islam religija mira ili religija rata” vodi već stoljećima. Također, i sami odgovori na ovo pitanje spravljaju se već stoljećima. Oni koji tvrde da je islam “religija rata” – selektivno čitaju povijest. Jednako kao i oni koji tvrde “da su muslimani uvijek i svuda bili mirotvorci i cvjećke”. Imaju, dakako, neke činjenice koje mnogi historičari uvažavaju. Recimo, bilo je “islamsko srednjovjekovlje” (od 8. do 16. stoljeća po kršćanskoj eri), ono je stvorilo velike gradove koji su bili multikulturni i multireligijski.

Kršćani su se u milionima integrirali u muslimanske halifate, često kao “ljudi svojih zajednica”, ali i kao učitelji, ljekari, veletrgovci… U tim su carstvima jevreji imali umnogome bolji položaj usljed “teološke blizine judaizma i islama”. Dakako, i kršćani i jevreji bili su u statusu “sljedbenika Pisma (Biblije)”, priznavali su muslimane kao gospodare, ali su uživali znatnu slobodu svoje vjere, običaja itd. Dakako, u dugim periodima mira cvjetale su mnoge regionalne kršćanske zajednice, naročito one “istočnih obreda”. Panorame gradova na Bliskom i Srednjem istoku i danas su prepune crkvenih tornjeva i džamijskih minareta. Uglavnom je to preostatak iz tog  “islamskog srednjovjekovlja”, ali je bilo i potonjih savremenih pozitivnih razvoja. Jevreje nam opet treba spomenuti. Naime, oni su u velikim muslimanskim carstvima živjeli, manje ili više, u savezništvima sa halifama i sultanima, i ta su savezništva bila vrlo slična, u načelu, sa ovim savezništvom sa vlastima u kakvom jevreji danas žive u Sjedinjenim Američkim Državama, a ponekada su i sami tamo vlast.

Ne treba iz vida gubiti ni sljedeće: Desilo se u 15. i 16. stoljeću da su Pirinejski poluotok, na jednoj, i zapadni dijelovi Male Azije, na drugoj strani, zamijenili gospodare. Od muslimana je kršćanska rekonkvista preotela Pirinejski poluotok, dok su na drugoj strani Osmanlije osvojile Carigrad i velike dijelove Balkana. Muslimani i jevreji posve su zbrisani iz Španije i Portugala. Sa kršćanima se to nije desilo pod Osmanlijama, ne samo tada nego ni kasnije. I danas imate Aleksandrijsku patrijaršiju, Jerusalemsku patrijaršiju, Carigradsku patrijaršiju itd. Samo Arapa kršćana na Bliskom istoku ima preko dvadeset miliona.
Ovo treba prepoznati u čitanju povijesnih knjiga, kao i to da se na Balkanu crkva koja se danas naziva Srpskom pravoslavnom crkvom stabilizirala pod Osmanlijama, ta je crkva bila veliki feudalac, neka vrsta države u državi… i, dakako, veliki saveznik Osmanlijama. Pokojni profesor Mirko Mirković o tome je, uglavnom, objektivno pisao.

Sve se može zloupotrijebiti

• A šta je sa Kur'anom? Da li je on knjiga koja pobuđuje na nasilje?

– Vratiću se na svetu knjigu muslimana. Samo da još kažem i ovo: Kad se o svemu ovome govori, ima neka vrsta zapadnog supremacionizma ne samo prema muslimanima već i spram kršćana koji žive u većinski muslimanskim društvima. Taj supremacionizam u izdalekoj pozadini ima naglašenu protestantsku i donekle katoličku aromu. Putovao sam godinama po Zapadu i hiljadu puta slušao, vidio i osjetio: Glavni tokovi protestantizma, pa i mnogi katolici, kao da i ne priznaju kršćanstvo ovih istočnih crkava… Gotovo da bih se usudio reći da na njih gledaju kao na neku vrstu kvazimuslimana!
A sada da se vratim Kur'anu, svetoj knjizi muslimana, za koju tradicionalni muslimani vjeruju da je Božija Riječ. Dakako, danas imate muslimana koji Kur'an čitaju nasilno, rigidno. Danas je tih muslimanskih grupacija sve više, na moju i našu veliku žalost. Ali, ja ustajem u odbranu Kur'ana. Kur'an nije kriv za rigidna tumačenja koja se iz njega deriviraju. Kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja i nacistička recipiranja njegovih djela. Također, ja ne mislim da je “Kapital” Karla Marxa kriv za Staljinove gulage… Niti mislim da je uranijum “kriv” što se iz njega prave te strašne bombe! Ne. Sve se može zloupotrijebiti! Sve! Pri čovjekovoj slobodi je i zloupotreba. Ako na nekog čovjeka prospete tonu najljepših ruža, vi ga možete ugušiti, usmrtiti! U svakom našem koraku učinjenom iz slobode, u svakoj našoj slobodnoj namisli, prisutna je, potencijalno, i dobrota Boga i zlo Sotone. Jednom je jedan islamski mistik opisivao čovjekove ruke, manje-više u svakog čovjeka ruke su nježne, dlanovi su glatki, prijatni… To je ono od Boga pri našim rukama. Ali koplje u našim rukama, pištolj u našim rukama, atomska bomba u našim rukama – to je ono od Sotone. To je taj rizik slobode. Ali, šta je drugi, treći, četvrti… izlaz, šta? To da budemo biljke ili minerali… S tim se alternativama gotovo niko od ljudi ne bi složio. A ne bi zato što volimo slobodu. Ali i zato što pri našem stvaranju mi nismo birali u kojim ćemo se svjetovima pojaviti.
Vratimo se Kur'anu. Trezveniji historičari dobro znaju da je pluralnost velikih gradova s onu stranu Mediterana trajala više od milenija zahvaljujući baš i “pluralnom” duhu Kur'ana koji se proširio na muslimanska društva. Kur'an proglašava: “Oni koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali i dobra djela radili, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova! Njima nema straha i oni neće očajavati!” (Kur'an, II:62). To je samo jedna proklamacija Kur'ana iz koje vidimo da Kur'an na Boga ne gleda kao na ekskluzivno “muslimanskog” Boga.
Naravno, u Kur'anu ima “oštrih” mjesta prema nekim kršćanskim dogmama (npr. o Trojstvu itd), kao i prema nekim jevrejskim vjerovanjima itd., ali je poruka Kur'ana posve rezolutna: Bog je Stvoritelj svih, Bog je Bog i kršćana, i muslimana, i jevreja, i vatropoklonika, i nevjernika… Na prvoj stranici Kur'ana kaže se da je Bog – Rabbu l-‘alamin (Bog svih svjetova, Bog svih naroda, svih univerzuma!).

Po Kur'anu, muslimanima islam nije privilegija, već moralna obaveza.Razumijem da se u ovim proklamacijama Kur'ana skriva i muslimanski ili islamski prozelitizam. Kao da Kur'an na neki način hoće da ga se prihvati svojom svetom knjigom. Ali, molim vas lijepo, pa  mnoge su religije prozelitske, isto tako i mnoge politike i filozofije. Pa i kulture. Kako kaže Kur'an: “Svaka se stranka raduje s onim što pri njoj je!” (K, XXIII:53).

Treba Kur'an čitati kao cjelinu. Tzv. “muslimanski teroristi” ne čitaju ga kao cjelinu, zato se pozivaju na izdvojena mjesta iz Kur'ana i siju užase po zemlji! Ne zaboravimo da Kur'an sam sebe čuva u svojoj cjelini. Još su stari Latini, jednako kao i islamski mistici, govorili da božanske knjige nalikuju svijetu. To su svjetovi u riječima. Ako mi na ovoj zemaljskoj kugli boravimo samo kod vulkana, mi ćemo zaključiti da je ovaj svijet vatra, dim, lava, užas… No, pomjerimo li se malo dalje od vulkana, raskrijemo da u ovom svijetu ljepota prevladava. Tako je i s Kur'anom, pa – ako hoćete – i sa Biblijom.

Pa molim ja vas lijepo: Nije Isus Krist pozivao na križarske ratove, niti na rekonkvistu kad je u Novom Zavjetu (po Mateju, 10:34) kazao: “Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač!” Islamski mistici govore o maču kojim treba sasjeći svoje kivnje, svoja zla, svoje zavisti… u svojim vlastitim grudima. U onim svojim “strastima duše”.
Tzv. “islamski teroristi” svojim aktima nasilja najveću štetu nanose samim muslimanima, njihovoj tradicionalnoj duhovnosti.

• Je li po Vašem mišljenju islamu potrebno to što se na Zapadu naziva “reformacijom”? Imaju li nju pravo tražiti i nemuslimani, odnosno kakav bi po Vama trebao biti način da tom pitanju pristupe ljudi izvan muslimanske zajednice? Pitam zato jer se, kao reakcija na analize kakvima smo se bavili u gornjem pitanju, često može čuti mišljenje muslimana da se od njih stalno traži da se ispričavaju, ograđuju, opravdavaju za nešto za što nisu odgovorni. Imamo li pravo nametati ljudima kolektivnu odgovornost samo zato što su iste vjere?

– To sa “reformacijom”, također, spada u sferu supremacionističkog pametovanja nad muslimanima i spram muslimana. Usudio bih se kazati da jako dobro poznajem reformatorsku i preporodnu literaturu “islamske moderne” ili “muslimanske moderne”. Ako već hoćete, svojevrsna “reformacija” na Bliskom i Srednjem istoku na djelu je već više od dvije stotine godina. Cijelo 18. i 19. stoljeće, a napose 20. stoljeće, potrošeno je u muslimanskim društvima na uvođenju višepartizma, parlamenata, svjetovnih, kulturnih i obrazovnih institucija, modernizacije najrazličitijih oblika i izraza itd. Muftijama, vjerskim znalcima, ulemi i hodžama država je tamo odavno oduzela sve što su imali u velikim muslimanskim halifatima ili carstvima. Islam je u devedeset posto većinskih muslimanskih država sveden na tzv. “vjersko područje”. A to “vjersko područje” ili “regija vjerskog” jeste tipično evropska sintagma. Kao što znate, tzv. evropske buržoaske revolucije, recimo one u 18. i 19. stoljeću, koje su jurišale na plemstvo (kralja i njegove svite), zatim na svećenstvo (pa gdjegdje i na samoga Boga!) itd. došle su na vlast milom ili silom, najčešće ovim drugim, i vjeri odredile  “vjersku sferu” u društvu. I veliki broj muslimanskih zemalja, premda na drukčije načine, postale su sekularne, tako su mnoge danas ustrojene.
Nevolja je u tome što ima mnoštvo desničarskih krugova na Zapadu koji priznaju samo onaj sekularizam koji je došao od njih i sa Zapada – te zahtijevaju neku vrstu općeg kloniranja sveg drugog svijeta prema svojim obrascima!

Ipak, ja vas podsjećam na to da su države: Tunis, Alžir, Maroko, Egipat, Turska, Indonezija, Malezija, Kuvajt i deseci drugih većinski muslimanskih zemalja – sekularne države, na svoj način sekularne države. Neko može optuživati Redžepa Tajipa Erdoana da je islamista, ali Republika Turska jeste jedna sekularna zemlja. Nedavno sam bio u Konyi, u hotelu Dedeman, kad tamo, u mojoj sobi, u onom frižideru, ima dva ili tri litra raznih vrsta alkoholnih pića, u onim bočicama. I to je u Republici Turskoj znak sekularizma, bez obzira na to da li se meni kao islamskom sufiji ili mistiku to sviđalo ili ne! Na ulicama gradova Republike Turske, kao i u većini muslimanskih zemalja koje sam maloprije spomenuo, prisutna je začudna raznolikost. Npr. oblači se i nosi kako ko hoće, ima hidžaba i mladih dama u njima, ali ima i drugih mladih dama, bedra im zapregla u trapericama i farmerkama…  Bože moj, tako je, obori pogled ako ti se šta ne sviđa. I nasmij se, i mirno hodi Božijim stazama.

Dakako, ima zemalja koje nastoje imati islam kao “totalnu” ili kao “državnu” ideologiju, Saudijska Arabija je takva, Iran je takav, premda među njima ima velikih razlika. Ali, vrijeme će i kod tih dviju zemalja pokazati šta će odnijeti prevagu, “islam srca” ili “državni islam”. Ja sam za vjeru srca, ja sam za islam iz čovjekove slobode, za islam iz moga susreta sa njegovim izvorima, plediram za onaj raskošni islam koji nas još uvijek živo oslovljava svojom tradicijom, duhovnošću i veličinom. I koji je daleko od bilo kojeg terorizma.
Da se razumijemo, ne odbacujem ja “reformaciju”. Kad je ona posrijedi, to što ja očekujem od svjetovnih i vjerskih intelektualaca u muslimanskim zemljama i društvima jeste intenzivnija kulturna i civilizacijska razmjena sa Zapadom, razmjena onog što se pokazalo kao dobro, plemenito, korisno (ne u smislu profita, već u smislu promoviranja općečovječanskih vrijednosti). Tu, prije svega, mislim na relaksiranje političkih odnosa u muslimanskim zemljama. Muslimanske zemlje trebaju pomoći i pogurati vlastite demokratske procese. Muslimani se trebaju otvoriti prema koncepciji “građanina”, treba da više ulože u razvoj svoje političke kulture. Pa da i oni imadnu izbore u kojima niko neće ginuti. Na primjer, u savremenoj Njemačkoj za vrijeme izbora niko zbog izbora ne pogine ni u Berlinu, ni u Münchenu, niti drugdje. Eto, u ovom pogledu Njemačka može biti jedan “islamski” ideal u servisiranju slobodnih izbora.

Strašna zebnja

• Mediji u Americi u posljednje vrijeme puno se bave činjenicom da liberalni političari (Barack Obama, Hillary Clinton, Bernie Sanders) izbjegavaju koristiti bilo kakav oblik riječi “islam” kada govore o terorizmu Islamske države, pa umjesto toga govore “nasilni ekstremizam” ili “radikalna džihadistička ideologija”. No, neki stručnjaci smatraju da je to pogrešno. Oni razumiju motive tih političara (želja da se izbjegne daljnje otuđenje muslimana i jačanje predrasuda, želja da se ne puše u jedra ISIL-a), ali smatraju da je ta vrsta političke korektnosti pogrešna jer zamagljuje činjenicu da se radi o vrlo specifičnoj modernoj ideologiji koja počiva na specifičnoj interpretaciji islama, pa i obeshrabruje one koji su zainteresirani za reformiranje islamske misli.
Slična terminološka zbrka prisutna je i oko upotrebe imena Islamska država. Zapadne zemlje, ali i neke arapske, poput Jordana i Saudijske Arabije, praktički su zabranile upotrebu te sintagme, pa umjesto toga forsiraju “takozvana” ispred imena ili u posljednje vrijeme arapski akronim “Daeš”. No, ovi stručnjaci napominju da i taj akronim sadrži u sebi termin “Islamska država” i tvrde da termin treba upotrebljavati u svojoj izvornoj formi kako bi užasne stvari koje ISIL radi asocijativno ostale povezane s njihovom idejom islamske države (Hassan Hassan, britanski autor knjige “ISIS: Inside the Army of Terror”).
S druge strane, lani je više od 120 muslimanskih učenjaka iz cijelog svijeta uputilo otvoreno pismo “borcima i sljedbenicima” Islamske države, u kojemu oni traže da se termin prestane koristiti jer ide u prilog ISIL-ovoj propagandi (http://www.huffingtonpost.com/2014/09/24/muslim-scholars-islamic-state_n_5878038.html ). Kakvo je Vaše mišljenje u oba slučaja?

– Dobro je da me i ovo pitate. Vidite, ima jedan znatan broj medija na Zapadu koji, na jedan generalizirajući način, huškaju protiv islama. O ovome je davno, a dobro, pisao Edward Said u knjizi “Covering Islam” (u VBZ-u su tu knjigu preveli i objavili pod sjajnim naslovom “Krivotvorenje islama”). Edward Said, porijeklom arapski kršćanin maronit, često je branio islam pred “mongolskom” najezdom zapadnih medija.
Vidite, islam je po svojoj dogmi jedan i, rekao bih, “monolitan” samo kad je posrijedi onih nekoliko njegovih načela ili temelja (Vjera u Boga, u meleke/anđele, u Božije knjige, u Božije poslanike/vjeronavjestitelje, u Sudnji Dan, u Božije Određenje i Ravnanje svjetovima…). Ovo se, jednako kao i naša muslimanska molitva, ili postovi, ili obavezno davanje imetka siromašnima, življenje moralnoga života itd. može prakticirati, izvršavati i vjerovati na Greenlandu, u Paragvaju, u Sibiru, u Arabiji, u Bosni i Hercegovini…
Ali, kulturalno, civilizacijski, jezički… islamski svijet je itekako raznovrstan, razuđen, imate tu obredno-pravne škole, mnoštvo njih, tu su i bazni pravci islama, ali i sekte i podsekte i tako dalje. Tačno je i istina da je ime Allah milionima muslimana u ustima (mnogima i u srcu), ali mnoštvo toga drugog, kulturalnog, običajnog itd., u muslimana je različito.
Dobro je izbjegavati (po)vezivanje tih strašnih riječi terorizam, nasilni ekstremizam, radikalizam… sa bilo kojom vjerom, pa i sa islamom. Vidite, onaj ubica Anders Behring Breivik učinio je strašan  zločin i mjestimice ga objašnjavao kršćanstvom. Nije dobro za njega govoriti da je kršćanski terorista. To će povrijediti kršćane, pa i druge vjernike. Niti je dobro za terorističke akcije IRA govoriti da su širitelji “katoličkog terorizma” itd.
Tako i mi muslimani osjećamo strašnu zebnju oko srca kad svakodnevno čujemo sa desničarskih medija sintagme “islamski terorizam”, “islamski radikalizam” itd.
Potrebno je danas, barem na ravni terminologije, u medijima raditi na “deislamiziranju” akata terorizma. Treba početi od malih koraka, pa će se dobre posljedice uskoro vidjeti.

• Istovremeno s toksičnim kritiziranjem islama i Kur'ana kakvo spominjem u prvom pitanju, desno orijentirani analitičari sve češće napadaju političku ljevicu u Europi da je apologetska, pretjerano permisivna i redukcionistička jer ne prihvaća tezu da je islamistički terorizam proizvod religije i umjesto toga ga objašnjava socijalno-ekonomskim i političkim razlozima (siromaštvo, ugnjetavanje od režima, kolonijalna prošlost, vojne intervencije itd). Ideja multikulturalnosti proglašava se mrtvom, vjerovanje da religije mogu živjeti jedna pored druge naivnim, a sekularizam krivcem što kršćanstvo uzmiče pred islamom. Evo tipičnog teksta iz naših medija: http://www.slobodnadalmacija.hr/Komentatori/IvicaSola/tabid/416/articleType/ArticleView/articleId/307541/Ivica-ola-Europska-ljevica-podilazi-islamu.aspx

Kako Vi vidite ovaj diskurs?

– I ovo je dobro pitanje, zapravo ono pogađa samu srž problema. Početkom oktobra boravio sam u Berlinu, promovirali su mi roman “Pjesme divljih ptica” na njemačkom (Lieder Wilder Vögel). (Recimo da je to jedan milimetar ili jedan tren moga skromnoga prinosa multikulturalnosti.) Tih dana prošetao sam malo lijepim Berlinom, nekoliko sati tumarao sam ulicama. Bože, o Bože! Posvuda izbjeglice, posvuda muslimani prosjaci. Stotine njih, majke s djecom, tužni i molećivi pogledi, jedna opća slika današnjeg stanja muslimana. Ili miliona njih! Stoji majka uz zid velike zgrade, hidžab joj na glavi, a dijete u lijevoj ruci, desnu je ispružila i – prosi!
Nemojte mi zamjeriti što ću ovo kazati pred božićne blagdane: U tim majkama ja sam vidio multipliciranu Mariju/Merjemu, drži svoga dragog sina Isusa/Isaa – i prosi. To je jedna moja druga slika multikulturalnosti iz Berlina preplavljenog izbjeglicama. Nisam tu sliku posve jasno vidio, suznih očiju čovjek ne vidi stvarnost kakva ona jeste. Ali, dobro. Mora se ići dalje, mora se živjeti isto kao što se mora i umrijeti!
Kažem navečer mojim domaćinima Nijemcima, u onoj svijetloj sali gdje smo promovirali moj roman, velim im: A zar vama, vašim vladama, nije bilo pametnije da ulože milijarde eura u razvoj mira, institucija, korisne privrede… u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka?! Sada ćete te milijarde trošiti ovdje, sred Evrope, na gladne izbjeglice, na jad i na bijedu… Moji njemački domaćini šute, vidim, bolje je da im ne prisjedam na muku.
Dakako, multikulturalnost je nešto dobro, pohvalno, otrežnjujuće. Kroz multikulturalnost vidimo da je dragi Bog i na drugim stranama svijeta dao izvanrednih i sjajnih pjesnika, slikara, filozofa… Kroz multikulturalnost vidimo da mi nismo jedini koji smo “izabrani narod”! Itd.
Evropa je nakon 1945. godine, napose ono što se zove zapadna Evropa, jedno veliko platno, kako geografije, tako i povijesti, gdje se projekt multikulturalnosti odvija dobro.
Ipak, kako bi rekli islamski derviši, sve dobre stvari pri čovjeku i pri čovječanstvu trebaju se “zadajati”, njegovati, morate ih “servisirati” i ohrabrivati. A zle stvari često dolaze ne samo iz nas, već i same od sebe.
Kad je posrijedi evropska multikulturalnost, pa i ona na Bliskom i Srednjem istoku, rekao bih da se nadam njezinim dobrim danima. Možda se iz ovih međumuslimanskih ratova i katastrofa rodi jedan islamski i muslimanski duh prožet univerzalnim tonalitetom.
Tome se ja nadam. I podsjećam sve nas na jedan Hölderlinov stih:
Nah ist und schwer zu fassen der Gott.
Wo aber Gefahr ist, wächst das Rettende auch.
Blizu / Blizak je i teško razumljiv Bog.
Uz opasnost raste i ono spasonosno!

• U svojim tekstovima puno se bavite odgovornošću islamskih elita za tragično stanje ljudi u muslimanskim zemljama, ali i za bujanje džihadizma. Na primjer, u tekstu “Ko to doista vrijeđa Muhammeda?” pišete kako te elite propagiraju ideju siromaštva, odnosno poslanika Muhameda opisuju kao “arhisiromaha”, čime žele poručiti da je siromaštvo poželjno. Ako sam Vas dobro razumjela, smatrate da je cilj ove propagande držati obične ljude u pokornosti, spriječiti ih da se pobune protiv socijalnih i ekonomskih razlika između elita i naroda. Pišete, također, da su siromaštvo, ratovi i međusobno ubijanje muslimana veća uvreda poslaniku nego neke druge stvari kojima te elite huškaju muslimane jedne protiv i drugih i svih zajedno protiv trećih. Možete li objasniti koje su sve implikacije takvog ponašanja muslimanskih autoriteta?

– Kad god govorim o međumuslimanskim sukobima i trvenjima danas, ja uvijek napominjem da sam itekako svjestan utjecaja Amerike, Rusije, Izraela, evropskih sila itd. i svjestan sam njihovih prstiju u toj bliskoistočnoj “zoni nafte i gasa”. K tome, svjestan sam postojanja tih geopolitičkih svjetskih i tektonskih utega. No, sve to nimalo ne amnestira muslimane što se u onom dijelu od dvadeset ili trideset procenata, gdje oni odlučuju o sebi, ne odluče na afirmiranje projekata mira, međusobnog mira, kao i mira s drugima. A implikacije koje uzgredno spominjete jesu brojne. Od ukupne izbjegličke populacije u svijetu danas, muslimani sačinjavaju blizu sedamdeset procenata. Ratna stanja i sukobi, npr. Izraela protiv Arapa, Arapi protiv Arapa, tu je i onaj rat Irana i Iraka, zatim okupacija Kuvajta od Iraka, pa sve do najnovijih vremena i američke invazije na Irak i Afganistan, te potom nastupanje užasa tzv. Arapskog proljeća itd. itd., kao da se više i ne zna koliko je tamo zapravo ratova, smrti, bijede, očaja… Sve te nesreće haraju tim svijetom, zle implikacije ne možete ni pobrojati, o tome je dobro (i dobronamjerno) pisao Eric S. Margolis u dvije svoje knjige.
Teško je iz svega što vidimo na Bliskom istoku nadati se nekoj sreći, ali mir treba zavladati odmah. Vidite, uzmite primjer Bosne i Hercegovine. Sve od kraja 1995. godine u Bosni i Hercegovini je mir. Jeste da je mršav, šugav, šepav, teturav, ali, ipak, to je mir. Mir oslobađa pozitivne snage u ljudima, mir ljude navodi na dobro. Što je više mira, više je dobrih ljudi na sceni! A u ratu i u zlu oni zli na zlo se lakše odlučuju!

Sudska zaštita

• U tekstu “Kako o islamu govoriti u Evropi danas?” objašnjavate da su sekularizam evropskih država i njihova inkluzivnost omogućili razvoj i opstojnost muslimana na evropskom tlu, te da je položaj muslimana općenito daleko bolji u zapadnoj Evropi nego u mnogim muslimanskim zemljama. Kažete i da bi se “respekt spram demokratskih temelja na kojima počiva zapadna Evropa danas trebao naći u govoru o islamu danas u tom dijelu svijeta”. Možete li elaborirati kako o islamu govoriti danas u Evropi, zašto je važno kontekstualizirati ga?

– Vidite, u mnogim zemljama Evrope, napose zapadne Evrope, na sceni je tokom potonjih pet ili šest desetljeća jedan inkluzivni sekularizam, jedna “dobroćudna svjetovnost”.
Ljudi su u takvom tipu sekularizma, u takvoj vrsti “svjetovnosti”, postali građani, postali su slobodni, vjere i religije su slobodne, kao i razne vrste nevjere i ateizma.
Islamske i muslimanske vjerske, univerzitetske, kulturne i političke elite u tradicionalnim zemljama islama trebale bi to imati u vidu, naročito nakon kraha tzv. Arapskog proljeća. Ne kažem ja da se sve iz ove najnovije Evrope, i njezine prosperitetnosti, može prepisati, niti da se to mora učiniti, ali svako ko tako uspješno servisira šezdeset godina mira, prosperitetnog mira i slobode – taj zaslužuje da mu se čestita i da se u njega ugledate u onom njegovom dobru.
Ja mislim, pa i vjerujem, da nas Bog nije dao na ovaj svijet da bismo ratovali, da bismo skapavali i stradali. Naprotiv. Kako mi je draga izreka Poslanika Muhammeda (a.s.) koji kaže: “Bog je lijep i voli ljepotu!” Dakako, u islamu se Bog časti i pridjevom “Mir”. Bog je onaj Koji je Mir.
Ali, kome to sada reći kad su milioni ljudi u današnjem svijetu “uzeli zlo na oko”, kako se to u Bosni kaže.

• U jednom intervjuu ponudili ste moćan protuargument onima koji sebe smatraju nosiocima “čistog”, puritanskog islama. Ispričali ste kako je na jednoj konferenciji u Beču većina muslimanskih govornika s Bliskog i Srednjeg istoka satima i satima navodila ajete Kur'ana i hadise i zaključivala da muslimani imaju najbolja rješenja za sve nepravde, socijalnu nejednakost itd. Ali Vi ih na to pitate “ako je to tako, zašto je onda toliko sirotinje, izbjeglica i ratova diljem muslimanskog svijeta?” Što nam sve poručuje ova Vaša (prilično subverzivna) rečenica?

– Tu sam ja, tom prilikom, oslovio “islam iz knjiga” i “islam iz života”. Nije dovoljno citirati Kur'an i deklamirati njegove poruke o miru, suživotu, pravdi, jednakosti itd. itd. i onda sa govornice kazati: “Pogledajte i zaključite kako je islam sve riješio!” Nažalost, ovakva nakaradna metodologija tumačenja Kur'ana i islama uvukla se na neke islamske i muslimanske univerzitete, tu se islam predaje kao obična propaganda, kao suhoparna ideologija, bez ikakve veze sa stradanjem i skapavanjem muslimana danas u svijetu. Islamski mistici kažu: “Budi kćerka svoga vremena!” Ili: “Budi sin svoga vremena!” To znači: Kreiraj dobro i čini ga u skladu sa potrebama svoga vremena.

• U tekstu “Mošus Hazreti Fatime, ali i mošus Hazreti Aiše” pišete o tome kako muslimanske elite razdor između sunita i šiita koriste kako bi svaka u svojoj zajednici “sebe ustoličila za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama, tog zlatnog vremena islama… Ši'izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva”. Koliko je taj razdor povezan s općom zapuštenošću muslimanskih društava i je li on na neki način pogonsko gorivo za cvjetanje radikalne islamističke ideologije?

– Nisam jedini koji je tvrdio, i iznova tvrdi, da sukob ova dva temeljna toka povijesnog islama, ši'izma i sunizma, danas poprima apokaliptičke razmjere. Veoma je važno sačuvati muslimane i muslimanske zajednice na Balkanu i u jugoistočnoj Evropi od obje te propagande, kako ši'ijske tako i vehabijsko-sunijske. I veoma je važno da se na Bliskom i Srednjem istoku ta dva povijesna toka islama pomire, što prije, to bolje. Ako nastave ratovati narednih dvadeset godina, taj dio svijeta će se naći u barbarstvu najgore vrste. Ja često bdijem i molim dragog Boga da čovječanstvu, pa i tom tamo na Bliskom i Srednjem istoku, podari mir.

• Trebaju li muslimani u Evropi pristati na neke tipične sekularne ideje i prakse kao što su zabrana nošenja nikaba i burke u službenim institucijama i satiričko ismijavanje svetinja? A kad smo već kod najupečatljivijeg simbola oko kojeg se lome koplja, donose zakoni i vode diskusije – jesu li u pravu oni koji maramu smatraju simbolom represije nad ženama?

– Prvo, ja sam za to da muslimani poštuju svoje svetinje, ali sam jednako protiv toga da muslimani posežu za nasiljem zbog svojih svetinja! Muslimani u Evropskoj uniji treba da zaštitu svojih svetinja, kad vide da su im povrijeđene, stave u sudsku proceduru i da poštuju odluke sudova. To je ispravan put. To znači poštivanje države, procedure, prava i zakona. Tako trebaju postupiti i one žene muslimanke koje smatraju da su im burka ili nikab dio njihova viđenja odjeće ili oblačenja po islamu. Ako ih neko vrijeđa zbog načina odijevanja, neka predaju stvar evropskim sudovima, ili sudovima u evropskim zemljama, i neka poštuju odluke tih sudova. Potcrtavam, ja sam protiv nasilja, a kad god mi muslimani smatramo da nam je neko uvrijedio Poslanika Muhammeda, ili Isusa/Isaa, Musaa/Mojsija itd. treba da tu stvar prepustimo sudovima.
Što se tiče hidžaba, držim da to nije samo islamski običaj, ili islamski dio nošnje, već je hidžab nešto što nam dolazi iz dubina svete semitske (pra)povijesti. Kad muslimanke nose hidžab one oponašaju hidžab Djevice Marije/Merjeme. To je istina, to je tako. A za Djevicu Mariju/Merjemu Kur'an razglašava da “ju je Bog odabrao nad ženama svih svjetova” (K, III:42).
Dakako, želim da se razumijemo: Nipošto se ne treba smatrati da su muslimanke koje ne nose hidžab izopćene iz islama. I da su sa svojim lijepim frizurama manje vrijedne. Ne, za miloga Boga, ne!
Samo Bog znade šta je u nečijem srcu. Ja sam protiv formalizma u vjeri, protiv sam toga da po zakrivenom ili raskrivenom ljudskom licu centimetrima mjerimo koliko je velik ili prostran nečiji islam! Kur'an jasno poručuje: “Odjeća bogobojaznosti, to je najbolja odjeća!” (K, VII:26).

Evropska desnica

• U kontekstu rastućeg terorizma i ksenofobije bošnjački islam ispostavlja se kao sve dragocjeniji primjer izrazite prilagodljivosti i modernosti, a istovremeno i trajnosti i postojanosti identiteta. No, i u njega se uvlače neke prakse i običaji karakteristični za druge kulture. Jeste li zabrinuti da će on iščeznuti i da bi u Bosni moglo doći do značajnijeg širenja vehabizma?

– Dobro je da me ovo pitate. Ne bojim se “izama” sa Bliskog i Srednjeg istoka, ne bojim se ni vehabizma ni ši'izma, strahujem samo od incidenata koji mogu odmoći stabiliziranju Bosne i Hercegovine. Naša islamska tradicija je živa, mi imamo svoje “domaće” tumačenje islama, ono je autentično i punovažno. I ako hoćete – univerzalno. Kao što smo imali i u prošlosti, i danas imamo velike teologe, teozofe, filozofe itd. K tome, u nas se u Bosni i Hercegovini odavno razvija jedna autohtona “evropskost” u tumačenju islama.
Ali, ima nešto što mene brine na jednoj drugoj strani, onoj evropskoj. Zabrinjava me uspon krajnje desnice, a ta desnica je posestrima fašizma i nacizma. Osvrnemo li se tek kratko u prošlost, vidimo da ima jedan broj evropskih filozofa, teologa i istaknutih lidera koji su odavno muslimanima u Bosni i Hercegovini i na Balkanu predviđali (ili željeli) kraj i nestanak. Omaklo se i samom Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu, vjerujem da mu se to desilo bez zle namjere, pa je (čak i on!) razmišljao o nestanku (da ne kažem brisanju) muslimana iz BiH i sa Balkana. On u svojoj “Filozofiji povijesti” kaže da je islam “samo u jednom kutu Evrope trpljen zbog ljubomore kršćanskih vlasti…”
To znači, ako bi (i kad bi) nestalo međusobne ljubomore kršćanskih vlasti, islam bi i iz tog “jednog kuta Evrope” bio zbrisan!
Evropska desnica, pogotovo ona krajnja, ima ovo u vidu, ona to latentno ima negdje u svojim akten-tašnama.
Ja, onako i tek mjestimice, u svoja dva romana (“Jevrejsko  groblje”  i “Slučajno čovjek”) pišem, u obliku jedne fikcije, o evropskoj desnici. Ova izbjeglička kriza će sigurno dovesti do uspona te desnice.
Sa zebnjom pratim današnju evropsku scenu, analiziram je, pokušavam domisliti ko to, kako i zašto, podstiče akte tzv. “islamskog terorizma” po Evropi i na Zapadu (događaj u Parizu je bio jezovit), ko to sve te događaje užasa “s mjerom pali i gasi”.
Nalazimo se u jednom lomnom svijetu, kao da traje treći svjetski rat, samo ga još tako nismo imenovali, kao da će nakon 2016. godine, osvanuti 2017. godina, pa će se roditi iznova rigidne revolucije i iznova odvesti milione ljudi u gulage, u logore, u smrt.
U plaču se pitam: Ostaje li nam molitva, na kraju?! Da, živom stradalniku molitva je tu, uvijek. Boga ionako ne možemo izbjeći.

Tena Erceg (Novosti)