Kliker.info

Kažu da ih razvlače na sve strane, a zapravo je jedino suvislo pitanje da li ih uopće i gađaju. Daleko je bliže razumu bojazan da im čiste puteve za napredovanje.Prateći zbivanja s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i drugih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, manifestacije različitog odnosa spram njihovih nastojanja da nađu utočište u Evropi, prisjetio sam se jedne prošlogodišnje zgode koju želim predočiti.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Prije otprilike godinu dana, ili preciznije mjesec nakon početka zračnih udara na ISIL, nazva me moj dobar jaran s kojim često podijelim razmišljanja o različitim temama i kaže mi kako je pročitao sjajnu kolumnu, analizu razloga zbivanja u Siriji i Iraku, predočavajući mi ukratko gdje taj vrli analitičar vidi suštinu problema. Odgovorih mu da i ja čitam sjajnu „kolumnu“ o istim pitanjima, koja daleko konkretnije govori o navedenim zbivanjima. Na njegovo znatiželjno pitanje čiju kolumnu čitam, iz punih usta odgovorih mu: „Hazreti Alije.“

Ali, da ga ne bi držao u stanju zbunjenosti koja je već zasigurno podsticala njegov mentalni sklop u pravcu zaključivanja da sam skrenuo s pameti, odmah sam krenuo sa čitanjem pasusa iz glasovitog djela Staza rječitosti, knjige koju mi je 1994. godine poklonio moj sugrađanin, jedan od njenih prevodilaca Rusmir Mahmutćehajić, u kojoj su sabrani govori, pisma i izreke Alije ibn ebi-Taliba. Pročitao sam mu pasus sa 116 strane koji govori o budućim zbivanjima.

Viđenja od prije milenij i po

“Kao da vidim, on (zapovjednik zla) viče u Siriji i razvija zastave svoje do predgrađa Kufe. Sagnuo se prema njoj poput deve grizuće. Zemlju je prekrio glavama. Žvale su mu široko rastvorene, a tragovi njegovi po zemlji postali gusti. Napredovanje njegovo je široko, a napadi njegovi žestoki. Bogami, on će vas sigurno raspršiti diljem zemlje, sve dok ne ostane mali broj vas, poput surme u oku. Nastavit ćete sve tako dok se Arapima ne vrati odlutali razum njihov.“

U tih nekoliko rečenica, koje je jedan od najodanijih Poslanikovih drugova izrekao prije milenij i po, jasno su predočeni i zločini koje ISIL čini, kao i izbjeglička kriza koja će uslijediti, s kojom se svijet danas suočava. Dva bitna razloga podstakla su me da u viđenjima iskazanim prije milenij i po potražim istine o današnjim zbivanjima, pored toliko aktuelnih „genijalaca“ koji nas zatrpavaju različitim analizama i opservacijama.

Prvi razlog zbog kojeg sam posumnjao u većinu analiza ticao se zračnih napada. Srbija je legla što bi dlanom o dlan, Irak i Saddam Hussein, čuveni posjednik hemijskog oruđa, koje ne bi pronađeno, čiju su vojsku predstavljali najvećom svjetskom opasnosti, također bi pometen, za rušenje libijskog vođe Gaddafija bilo je dovoljno da se zapuca s krstarica iz Sredozemnog mora, dok je sam čin prepušten borcima za demokratizaciju zemlje na terenu, a sad ove gađaju godinu dana pa ništa. Kažu da ih razvlače na sve strane, a zapravo je jedino suvislo pitanje da li ih uopće i gađaju. Daleko je bliže razumu bojazan da im čiste puteve za napredovanje.

Zaokupljenost novcem

I drugo, sreća je da postoje kolumnisti koji vlastita znanja i zapažanja ne podređuju „zadanim okvirima“, nego otvoreno govore o nasilju u režiji velikih sila, čija zaokupljenost novcem jeste suštinski uzrok planetarne drame u koju smo svi uvučeni. Zlatko Dizdarević pokazao je u svojim osvrtima da ambasadorske funkcije u tom dijelu svijeta nije prespavao, nego pratio, i još uvijek prati sa zavidnom pažnjom i pronicljivošću.

Nadilazeći simplifikacije koje se sračunato emaniraju u javni prostor, Dizdarević je jasno stavio do znanja da se pripadnici ISIL-a ne mogu okarakterizirati zaluđenim grupacijama s iracionalnim ciljevima i slično, nego da je riječ o armadi koja rukuje najmodernijim kompjuteriziranim oružjima i oruđima za koje se godinama trebalo obučavati.

Nisu svjetski moćnici radi vlastite nezajažljivosti i pohlepe za novcem u kojem prepoznaju jedinu vrijednost samo cijelu planetu učinili poprištem haosa. Kod većine su, na nesreću čovječanstva, obesnažili sposobnost i samog razumijevanja svega što se oko nas i svima nama događa. Zato me većina osvrta prožetih izlivima suosjećanja s izbjeglicama više podsjeća na pismene vježbe iz osnovne škole, negoli promišljanja zrelih osoba.

Sažaljenje i dobrovoljni prilozi

Naš je organ za razumijevanje svijeta razoren. Dovedeni smo u stanje da krajnje domete humanizma, kao temeljne misije čovjeka na zemlji, svedemo na sažaljenje i dobrovoljne priloge. I, naravno, pri tome zanemarimo razloge zbog kojih na stotine hiljada ljudi napušta višestoljetna staništa, zbog čega se krv prolijeva i ruši na sve strane.

Sav se bijes, izgleda, po toj mentalno reduciranoj logici, treba orkestralno iskaliti na mađarskoj snimateljki. Na nju su nasrnuli svi, umišljajući da čin insistiranja na zatvorskom kažnjavanju legitimira njihov humanizam, iako suštinski takav zahtjev nije ništa drugo do manifestacija notornog kukavičluka. Čitava Mađarska i mnoge im druge vlade podmeću noge, podižu zidove i sad bi sve njihove grijehe na vlastita pleća trebalo preuzeti jedno žensko stvorenje.

Na ISIL i njihove zločine zaboravilo se u toj eksploziji humanizma gotovo. O pokroviteljima njihove misije da i ne govorimo. I što je posebno indikativno, javnu sahranu ensarijske gostoljubivosti zemalja koje se svijetu predstavljaju islamskim, a javno demonstriraju licemjerje kakvo povijest islama ne pamti, gotovo da niko i ne spominje.