Kliker.info

“Taj četvrtak bio je toliko poseban da sam i ja odlučio malo ostaviti po strani svoje izvangradske skitnje, jer ovo je za grad i Most i sve njegove ljude koji cijene istinske vrednote, ipak, poseban događaj, kakav je svaki sličan, onaj ravan povratku iz mrtvih, te nimalo ne čudi velika gužva koja je vladala na Mostu i oko njega, te na rečenoj terasi gdje se odvijala velika svečanost u slavu obljetnice obnove Starog.”

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ovaj fragment teksta Dragana Marijanovića, objavljenog u Pogledima, subotnjem prilogu Oslobođenja, najbolje govori o tome kakvo se čudo prošlog četvrtka desilo u Mostaru. Uručivanje godišnje nagrade Mimar mira, koju je u slavu obnove Starog mosta ustanovio mostarski Centar za mir i multietničku saradnju, bilo je savršeno organizovano. Ali, čudo se sastojalo u atmosferi koja je vladala na terasi restorana Labirint i koja je toliko odudarala od svakodnevne stvarnosti ovog grada da je izgledalo da je Mostar izronio iz nekadašnjeg “mraka” i podsjetio nas na ono što je on tada bio.

Na prepunoj terasi Labirinta okupio se te večeri sve sam urbani svijet, raznolik po etničkoj pripadnosti, svijet koji ne umije da mrzi i koji želi mir i samo mir. Safet Oručević, legenda grada na Neretvi, jedini je čovjek koji je te večeri mogao dovesti u Mostar svu trojicu članova Predsjedništva BiH. Dragan Čović, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić zadržali su se na svečanosti puna dva sata. Nisam bio oduševljen njihovim prisustvom, ali će se kasnije ispostaviti da je ono bilo korisno, ako ništa drugo a ono zbog pomalo neočekivanog govora Dragana Čovića. Nije bilo kamera ni BHT1, ni FTV-a. Možda nije bilo benzina za odlazak u Mostar. Ili se, možda, njihovim urednicima ovaj događaj učinio minornim u poređenju sa tradicionalnom borbom bikova u Čevljanovićima?

Šteta je što Čovićevo obraćanje nije u cijelosti objavljeno u ovdašnjim dnevnim listovima. Slušajući ovog Mostarca, mnogima se učinilo da to govori onaj Čović koji je prije rata bio partijac par ekselans i jedan od direktora prestižne fabrike “Soko”. Njegov govor u slavu Mostara i Starog mosta mnogim hadezeovcima se vjerovatno ne bi dopao. Ali, Čović zna gdje treba stati i reći nešto drugo. U uvodnom dijelu svečanosti prikazan je četverominutni dokumentarac o borbama u Mostaru i rušenju, a potom obnovi Starog mosta, potresno svjedočenje pod motom “Ne zaboravi!”. Čović je rekao da film izaziva različite emocije i da to “morate razumjeti”. Kako shvatiti ovu poruku? Valjda tako da Hrvati možda jesu srušili Stari most, pa je prirodno da za njim nisu ni žalili, da su izbjegli mostarski Srbi bili ravnodušni prema tom činu, te da su jedino mostarski Bošnjaci bili očajni zbog ubistva “njihove ćuprije”! Što, naravno, nikako nije tačno. Uglavnom, šta je bilo, bilo je. Prema Čoviću, Mostar je jedini multietnički grad u BiH, Mostar nije podijeljen grad, Mostar je jedinstven grad, a biće još jedinstveniji kad se izmijeni izborni zakon i kad i u Mostaru bude važilo pravilo – jedan građanin, jedan glas. Te večeri od Čovića ne čuh, niti ću ikada čuti, da živimo pod vlašću etničkog nacionalizma i da, dok god je tako, nema stvarnog mira ni pomirenja. Što se pomirenja tiče, Mostar drijema i drijemaće još dugo, jer i na jednoj i na drugoj obali Neretve ima dovoljno onih koji ne mogu da zamisle drugačije stanje od sadašnjeg.

Nije lako ni govoriti o pomirenju u ovim vrelim ljetnim danima, kad se u gradu više priča o jami Radača u Gorancima nego o Veležu.

U njoj se, navodno, na dubini od 80 metara nalazi oko 300 leševa, uglavnom Srba, i nepoznat broj Bošnjaka. Teško je govoriti o pomirenju kad svake večeri gledamo posjete mezarjima i grobljima koja su nicala tokom rata, i slušamo ojađenu rodbinu, ogorčenu što pravda ni do danas nije stigla krivce. Bugojno je jedan od primjera da zločin i kazna znaju biti uvezani u nerazmrsiv čvor. U nedjelju je u tamošnjem naselju Vrbanja obilježena 22. godišnjica stradanja 45 bošnjačkih civila, koje su pobili pripadnici HVO-a. Počinioci ovog zločina ostali su nekažnjeni. Prisutnima okupljenim pred Šehidskom džamijom u Vrbanji muftija travnički Ahmed Adilović uputio je ovu poruku: “Mi jesmo za suživot, ali praštaćemo tek kad vidimo iskreno kajanje zločinaca”. Dan kasnije, bugojanski Hrvati obilježili su stradanje svoja 22 vojnika, koji se još vode kao nestali. Zarobljeni, odvedeni su iz logora. “Zna se ko ih je odveo i ti koji su ih odveli znaju gdje su završili”, istakao je predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, koji je prisustvovao komemoraciji. Tuđe žrtve nisu pomenute ni u Vrbanji, ni na gradskom katoličkom groblju!

Uzgred rečeno, i mene je zapalo da se pomenute večeri nađem na terasi Labirinta. Kad mi je moj dugogodišnji kolega i prijatelj Alija Behram uhvatio muštuluk da sam dobio nagradu Mimar mira, rekao sam mu da ja takvu nagradu ne zaslužujem, jer niti sam koga mirio, niti bilo koga kanim miriti. Ipak, bilo je nepristojno odbiti to časno i obavezujuće priznanje, a nelagode sam se rasteretio tako što sam uzeo u obzir da se na pomirenju može raditi na mnogo načina, pa i uznemiravanjem loše savjesti vlastitog naroda. Bar što se toga tiče, stekao sam čitavih četvrt stoljeća udarničkog staža. Kad je riječ o pomirenju, moje shvatanje je sljedeće: prvo, svaki narod treba da se suoči sa vlastitim zločinima; drugo, niko nema pravo da miri dželata i žrtvu; treće, najsigurniji put ka pomirenju jeste da se ratni zločinci tjeraju do na kraj svijeta i da nezavisni sudovi neumorno vrše pravdu tako što će im suditi strogo i bez ustupaka bilo kojoj etničkoj zajednici.

Ne mogu zaboraviti paklenu vrućinu koja je tog dana vladala u Mostaru. Objavljeno je da je temperatura iznosila 42 stepena, ali čuo sam Mostarce kako govore: “Lažu, majku im j….! Bilo je 50, ali oni ne smiju to da objave, da se raja ne bi prepala”.