Kliker.info

U iscrpnom intervjuu za DEPO Portal, Jasmin Imamović govori o budućem kongresu SDP-a i budućnosti partije, o političkoj sudbini BiH, odnosu prema Srebrenici i genocidu, ekonomskom patriotizmu, spašavanju obrazovanja i kulture, s ponosom govori o čudu i uspjehu Panonskih jezera, ali i o zaboravljenim vrijednostima antifašizma na ovim prostorima, o kojima piše i u svom posljednjem romanu “Slana zemlja”… 

Ovih dana Tuzla obara sve rekorde kao neprikosnoveni turistički centar Bosne i Hercegovine, dok čudnovata Panonska jezera dnevno bilježe više od 15,5 hiljada posjetilaca. Dugogodišnji gradonačelnik Tuzle i čovjek koji je u ovaj bh. grad “doveo more”, kako je o njemu nedavno pisao i ugledni njemački listDie Zeit , ne krije zadovoljstvo ovim uspjehom i činjenicom da je od zapuštenog grada, čiji su temelji i bukvalno propadali zadnjih 120 godina, načinio prosperitetan gradski centar koji danas predstavlja primjer kreativnog, sistematičnog i planskog razvoja.

Jasmina Imamovića bh. javnost uglavnom poznaje kao vizionarskog gradonačelnika koji je preporodio Tuzlu, kulturna scena poznaje ga i kao književnika koji u svom opusu ima nekoliko istorijskih romana, priča i eseja, dok ga politička javnost posmatra kao dugogodišnjeg uzoritog člana SDP-a BiH, ali i kao neku vrstu partijske opozicije vladavini Zlatka Lagumdžije, koji, možda baš zbog toga, nikada nije bio “dio prvog tima”.

– Sada su se uslovi promijenili i ja sam spreman da budem “dio prvog tima”, kaže za DEPO Portal Jasmin Imamović, koji u iscrpnom intervjuu za naš medij govori o budućem kongresu SDP-a i izboru novog predsjednika ove partije, ali i o njenoj budućnosti i korjenitoj demokratizaciji. Imamović odgovara i na pitanja o političkoj sudbini BiH, odnosu prema Srebrenici i genocidu, pojašnjava šta znači stvarni “ekonomski patriotizam”, zbog čega bez obrazovanja i kulture nema ni ekonomskog opstanka bh. države, a osvrće se i na zaboravljene vrijednosti antifašizma na ovim prostorima, o kojima piše u svom posljednjem romanu “Slana zemlja”…

Gospodine Imamoviću, danas je u javnosti prezentovan novi, fantastični rekord koji su ovog ljeta oborila Panonska jezera , a nakoliko  dana ranije pozitivnu priču o čudu Panonskih jezera i Vama objavio je i ugledni njemački list Die Zeit… I zaista, priča o tuzlanskim slanim jezerima liči na „čudo neviđeno“ u BiH. Šta stvarno ovaj projekat znači za Tuzlu i kako se Vi osjećate, nakon brojnih osporavanja, kada vidite hiljade ljudi dnevno na tim jezerima?

U nedjelju, 19. jula, u kompleks slanih jezera došlo je 15.650 posjetilaca. Samo ovoga ljeta, Panonska jezera do danas je posjetilo preko 150.000 ljudi. Njemački Die Zeit posvetio je Tuzli, Panonskim jezerima i meni čitavu stranicu; prije toga, UN-ova Svjetska turistička organizacija (UNWTO) nagradila je Panonska jezera u Tuzli drugom nagradom u svijetu, a do sada je naš kompleks posjetilo preko 2,5 miliona ljudi… Mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji tako jak turistički magnet, koji samo u jednome danu posjeti 15.650 ljudi. Normalno je da se, zbog svega toga, osjećam dobro.

Tuzla je prošle godine i zvanično dobila status grada. Kako vidite budućnost Tuzle i šta mogu biti naredni razvojni planovi?

Kada smo moj tim i ja preuzeli vođenje Tuzle, nismo imali status grada, građani su se već bili navikli na 70 godina trpljenja redukcija vode, na 120 godina prisutno tonjenje i propadanje grada, na poplave svakoga juna, na divlje deponije smeća… Zbog netoplificiranih objekata, imali smo veliko aerozagađanje, historijska jezgra bila je propala, niko u Tuzli 2001. godine nio htio da gradi… Sve te probleme smo evidentirali i Strategijom razvoja do 2015. godine obećali njihovo rješavanje. U to doba niko nam nije vjerovao, ali moj tim i ja smo pomenutu strategiju ostvarili prije roka, u Tuzli izgradili skoro tri milona kvadratnih metara stambenih i poslovnih zgrada, preporodili grad i pretvorili ga u jedan od najljepših u BiH. Redukcija vode i tonjenja više nema. Imamo najsavremeniju sanitarnu deponiju na Balkanu, pa nema ni divljih deponija, regulacijom vodotoka smo spriječili i poplave, toplifificirani su svi kolektivni objekti, sad na daljinsko grijanje priključujemo individualne… Sad imamo novu Strategiju razvoja do 2026. godine, Prostorni plan do 2030. godine, a neke razvojne podstrategije, kao što je dugoročno vodosnabdijevanje, do 2035. godine… Regionalni smo lider energetske efikasnosti, imamo najbolji tehnološki park na Balkanu…

Međutim, Tuzlanski kanton je posljednjih godina i poprište žestokih socijalnih nemira, izazavanih lošim ili kriminalnim privatizacijama, kao i lošim gazdovanjem društvenim kapitalom. Kakva je situacija u javnim preduzećima koja su pod kontrolom Grada Tuzla?  

Kantoni su inače, jedno od najvećih zala u poslijeratnoj BiH. Predstavljaju države u državi, troše ogromna sredstva, učinili su ili dopustili najveći dio pogrešnih ili čak nelegalnih privatizacija i time opustošili privredu. Da u Federaciji BiH nemamo kantone u ovome obliku, budžeti Federacije i svih gradova i općina FBiH bili bi 2,5 puta veći, pa i šanse za rast, razvoj i zapošljavanje bile bi višestruko veće. Tuzlanski kanton je pogrešno, u mnogim slučajevima i nezakonito, izvršio niz privatizacija, koje mi na lokalnom nivou, zbog nenadležnosti, nismo uspjeli spriječiti. Kada su u pitanju naša javna preduzeća, moj tim i ja uspjeli smo dugogodišnjom pravnom bitkom poništiti na sudu sve te privatizacije i vratiti građanima Tuzle vlasništvo nad imovinom vrijednom preko 600 miliona KM. Sva javna preduzeća, sa izuzetkom Direkcije za izgradnju, uspjeli smo ekonomski stabilizirati, ojačati, i danas su naš Vodovod, Grijanje, Komunalac, Saobraćaj i komunikacije, Panonika, BIT Cenatar i drugi, među najstabilnijim gradskim javnim preduzećima u BiH.

U čemu se konkretno vidi taj uspjeh?

Naprimjer, vratili smo dug grijanja od 13 miliona i proširili mrežu toplifikacije, ili stabilizirali vodovod i riješili problem redukcija vode nakon 70 godina. Komunalac nije imao plate, a sada, kad smo ga ekonomski i funkcionalno stabilizirali, ova firma upravlja najsavremnijom opremom i najsavremenijom sanitarnom deponijom u bivšoj Jugoslaviji, BIT centar je za samo nekoliko godina direktno ili indirektno uposlio preko 400 inžinjera…

Prilikom pokretanja prizvodnje u „Diti“ stavili ste menadžementu i radnicima ove firme na raspologanje javne resurse grada i pozvali građane i čitavu zajednicu na potrebu afirmacije „ekonomskog patriotizma“. Šta, zapravo, znači ekonomski patriotizam i kako on može pomoći Tuzli i čitavoj BiH?

Suosjećam sa radnicima “Dite” i drugih, privatizacijskim kantonalnim i federalnim špekulacijama, ugroženih firmi. Stavio sam na raspolaganje sve gradske resurse, silno želim da se u “Diti” stabilizuje proizvodnja, da pravda i poštenje pobijede nepravdu. Vrijeme je za ekonomski patriotizam. BiH dugo pati zbog nedostatka uobičajenog patriotizma njenih građana. Mnogi Bosanci sreću traže negdje daleko, izvan BiH, nekima je od njihove majke Bosne i Hercegovine važnija Srbija, nekima Hrvatska, a nekima Turska ili čak Saudijska Arabija. Dobro je da ljudi vole neke druge zemlje, neka vole sve zemlje svijeta, ali nije dobro da te druge zemlje vole i promovišu više nego svoju majku – Bosnu i Hercegovinu. Zašto neki ljudi u BiH mašu različitim arapskim i turskim zastavama, zastavama Republike Hrvatske ili Srbije a ne mašu u dovoljnoj mjeri zastavama Bosne i Hercegovine?

Zašto građani kupuju čak i vodu iz drugih država, upinju se da piju strana piva, vina, kakvo god, samo nek je strano mlijeko, strane deterdžente, a ne kupuju iste te proizvode fabrika iz Bosne i Hercegovine? Švicarcu se ne može dogoditi da kupi čokoladu, mlijeko ili vodu, osim švicarske proizvodnje; Danac će kupiti isključivo danske proizvode, jer hoće jačati svoju državu Dansku, povećati prodaju, pa tako i proizvodnju domaćih proizvoda i na taj način povećati broj zaposlenih u svojoj Zemlji. Oni su, dakle, veći patrioti od nas Bosanaca i Hercegovaca. Što se mene tiče, na svakom BH proizvodu ja bih štampao BH zastavu. Ko će kupiti proizvode naših fabrika – ako ih ne kupimo mi? Ko će na taj način zaposliti naše građane – ako ih ne zaposlimo mi? Ako svi budemo kupovali proizvode proizvedene u BiH, imaćemo veći, daleko veći broj zaposlenih, a nezaposlenost je za nas najveći problem. Bez ekomomskog patriotizma i svake druge vrste, normalnog državnog patriotizma, ne možemo izaći iz ekonomske krize. Dosta nam je nacionalnih patriotizama, jer nacionalizam je kuga za Evropu i za Bosnu i Hercegovinu.

No, afirmacija “ekonomskog patriotizma” nije dovoljna da nas spasi ekonomske propasti?  

Kad je u pitanju ekonomski rast i razvoj, potrebno je hitno donijeti paket mjera sadržanih u odličnoj i dobronamjernoj britansko-njemačkoj inicijativi. I za taj posao potrebno je da se svi dignemo na noge i natjeramo vlade i parlamente da što prije izrade i donesu potrebne zakone. Za mene je i to dio ekonomskog patriotizma, u tolikoj smo krizi da nam je osim pameti i neprekidnog rada, potrebna i doza subjektivnog, potreban patriotizam i entuzijazam.

Ovdašnja javnost Vas, osim kao iznimno produktivnog načelnika, poznaje i kao produktivnog pisca, a Vaš posljednji roman „Slana zemlja“ pobudio je veliku pažnju posljednjih mjeseci, čak i van granica BiH.  Zašto ste za temu izabrali antifašizam i ilegalni pokret otpora u Tuzli 1941.?

Zato što je Bosna i Hercegovina u antifašizmu ponovo rođena, ZAVNOBIH-om i AVNOJ-em. Samo na temeljima antifašizma i parlamentarne demokratije, može se reintegrisati i krenuti naprijed.

Kako je javnosti primila Vaše djelo i zašto ste željeli da ovaj roman promovirate u svim dijelovima bh. države?

Promoviram ovu knjigu širom BiH jer tako izvršavam obavezu prema izdavaču, tj. VBZ-eu iz Zagreba, ali i zato što o antifašizmu i opasnosti od novog fašizma neću da šutim. Predugo dopuštamo nacionalistima da nemarom ili čak namjernim zapuštanjem antifašističkih spomenika, ignorisanjem antifašističkih datuma, izbjegavanjem ili čak ometanjem antifašističkih manifestacija, idu na ruku fašizmu.

Kultura je važno polje Vašeg javnog djelovanja. Pokrenuli ste književnu nagradu posvećenu velikom bosanskom piscu Meši Selimoviću. Za najveći dio kulturne javnosti to je trentuno najuglednija književna nagrada na Balkanu. No, jedan dio javnosti ponekad kritizira Vas i Vašu ulogu u toj manifestaciji. Kako to komentirate?

Bez ulaganja rada i novca u kulturu i obrazovanje, naši gradovi i naša država nemaju budućnosti. Različiti ministri kulture i premijeri u stanju su sve uložiti u obrazovanje i kulturu svoje rođene djece, a kada su u pitanju svi građani Bosne i Hercegovine, kultura se postavlja na poslednje mjesto. Ovi novi još se usuđuju predložiti, u ime štednje, smanjenje budžetskih izdvajanja za kulturu. Umjesto da armiji poslanika i parlamentaraca bar malo umanje nezasluženo visoke paušale, umjesto da ukinu ili bar umanje izdvajanja za bezbrojne nadzorne i upravne odbore, za članstvo u komisijama i slično, oni dokazuju da su im paušali i honorari važniji i od kulture i od države. Umjesto da ministri kulture mole ljude poput Safeta Zeca, Danisa Tanovića ili Dževada Karahasana, da ih posavjetuju u vezi razvoja kulture u BiH, oni ih izbjegavaju, jer za njih su pamet, talenat, obrazovanje i kultura, nešto nepoželjno.

U tim vodama se ne osjećaju sigurno, radije bi da se slikaju sa nekom, općepoznatom ličnošću, da budu dio kičastih i bahatih zabava, zajedno sa različitim „zvijezdama“ koje odabiru po vlastitom ukusu, tj. neukusu. Oni ne znaju da sa malo ozbiljnijom stragijom razvoja kulture, i nešto malo više novca uloženog u kulturu, možemo riješiti velike probleme, savladati neznanje, primitivizam, nacionalizam, neonacizam, korupciju, bahatost i aroganciju većine politačara, bitno poboljšati imidž naših gradova i države, što bi opet povećalo strana ulaganja i pesimizam pretvorilo u optimizam… Ulaganje u obrazovanje i kulturu je ulaganje u ljude, a ljudi su osnovni faktor razvoja svake države. Osim ljudi, osnovni faktori razvoja su kulturno, historijsko i prirodno naslijeđe. Vidite, opet se radi o kulturi. Sjetite se kakav je Tito imao odnos prema umjetnicima i naučnicima. Takav odnos je, između ostalog, doveo socijalističku Jugoslaviju, sedamdesetih godina, na drugo mjesto na planeti po brzini ekonomskog razvoja. Pogledajte i kakav je odnos prema kulturi u jednoj Austriji ili Njemačkoj. Kada bi ove zemlje vodile kulturnu politiku poput naše u BiH, vrlo brzo bi ugrozile i svoju ekonomsku budućnost.

Hoćete reći da sve to o čemu govorite, očito, u praksi pokazujete na primjeru Tuzle…  

Što ne mogu postići na nivou države, pokušavam ostvariti u Tuzli. Književni susreti Cum grano salis predstavljaju samo jednu od manifestacija posvećenih knjizi, samo jedan od načina ulaganja Tuzle u kulturu. Nagrada i susreti postoje 15 godina, uvijek su bili uspješni i do sada je susrete i objektivnost nagrade osporio samo jedan pjesnik koji je ljut što prije nekoliko godina njegova knjiga nije nagrađena, pa se čovjek sveti i na taj način povećava ugled selektora, žirija i Nagrade… Danas je počeo festival umjetnosti mladih Kaleidoskop. Mladi će nam predstaviti različite vrste umjetnosti, imaćemo i radionice,  predstave, koncerte, izložbe, art market… Svake godine imamo više hiljada posjetilaca, sve zajedno doprinosi razvoju turizma i, konačno, neka se mladim ljudima, što ćešće, nešto urbano i lijepo desi… O našim projektima podrške kulturi, u vidu ulaganja u obnovu i promociju kulturno-historijskog naslijeđa, likovne, pozorišne i muzičke umjetnosti, mogao bih govoriti dugo.

Također ste i autor romana o srednjovjekovnoj BiH „Molim te, zapiši“, a napravili ste i jedini veliki spomenik Kralju Tvrtku… Zašto je za BiH ta epoha važna?  

Vjerujem da su nam za kontinuitet državnosti najvažniji period kralja Tvrtka I Kotromanića, period  ZAVNOBiH-a, AVNOJ-a i SR BiH, i period od 1992. do 1995. godine, kada je BiH međunarodno priznata u avnojevskim granicama i kada je nezavisnost BiH, u odbrambenom ratu, odbranjena. O svakom tom periodu sam govorio, sa saradnicima organizovao manifestacije, gradio i odžavao spmenike, pa čak i pisao knjige. Svi su podigli spomenik svojim kraljevima i tako svjedoče o kontinuitetu svoje državnosti; ovdje u bivšoj Jugoslaviji, spomenik kralju Tomislavu, u Zagrebu, podignut je 1946. godine, slično je i sa ostalima u okruženju, a BiH nije imala spomenik svom srednjevjekovnom kralju, pa sam smatrao da je vrijeme da u najstarijem gradu u BiH osvane spomenik i prvom bosanskom kralju. Mislim da slično treba uraditi u svim većim gradovima BiH, a pogotovo u našem glavnom gradu. Isto tako mislim da treba obnoviti sve antifašističke spomenike i na taj način slaviti naše avnojevske granice i činjenicu da je BiH, u kontekstu bivše Jugoslavije, bila najveća antifašistička sila, jer je od od ukupno sedam Hitlerovih ofanziva, izdržala čak šest. Što se tiče bivšejugoslovenskih država, treba im stalno napominjati da su i njihove granice avnojevske, da nam je to zajednički temelj i da bi, za slučaj da se poremete bilo čije granice, bilo poremećeno sve. I naše i njihovo. Čuvajući naše avnojevske granice, oni čuvaju i svoje.

Prethodnih sedmica u epicentru bh, ali i cijele svjetske javnosti bila je 20-godišnjica stradanja u Srebrenici, ali i incident koji je u stranu bacio gotovo sva druga događanja. Kako Vi na to gledate i kako se BiH, i u njoj Bošnjaci, trebaju odnositi prema svemu što se ove godine tamo dogodilo?

Godinama na bošnjačku politiku najviše utiče SDA. Mnogi od njih su, u ime navodnog interesa bošnjačkog naroda, ostvarivali svoje lične interese i pokazali maskimum neozbiljnosti. Nazivaju se državotvornom strankom, a najodgovorniji su za neozbiljno vođenje državnih poslova. Prosto je nevjerovatno da posjetu Vučića nisu procijenili visoko rizičnom. Nikada u životu nisam vidio toliko protokularnih pogrešaka, bezbjednosne i svake druge prirode, kao ove godine u Srebrenici. To doživljavam kao nepoštovanje prema žrtvama genocida, prema Bosni i Hercegovini i prema stranim državnicima. Ispod svih nišana su Bošnjaci ali su mnogi posjetioci, usprkos tome, nosili neke strane zastave, onako njima ogrnuti preko leđa, kao najvijači na nekoj utakmici, a uz cestu sam vidio krajnje neprimjerenu prodaju pečene janjetine na vrelome suncu. Treba li ponavljati da se nikakav incident u toku dženaze nije smio dogoditi. Iako su se lokalna zajednica, majke Srebrenice i Islamaska zajednica, ponijele krajnje korektno, vidite do čega je dovelo nedržavničko ponašanje domaćih državnika.  Nije valjda da će sva tri člana Predsjedništva, dotrčati na noge i pokloniti se Vučiću? Hoće li im Vučić, umjesto da pruži ruku izvinjenja i pomirenja, pružiti ruku kako bi je poljubili kad mu odu na poklonjenje u Beograd?

Šta su istorijske pouke iz genocida koji se dogodio u Srebrenici?

Historijska poruka je jasna. Genocid se više nikada i nikome ne smije ponoviti. Ali to nije dovoljno samo govoriti, nego na tome vrijedno, pametno i uporno raditi. Za genocid moraju odgovarati svi koji su u njegovom planiranju i izvođenju učestvovali.

Dodik je u RS najavio referendum koje zemlje garanti Dejtonskog sporazuma nazivaju antiustavnim. Kako je uopšte moguće u BiH rješavati sva otvorena pitanja nakon Daytona?

Dodik građane BiH stalno maltretira svojim drskim i antidejtonskim inicijativama, sve iz razloga da sebi učvrsti poziciju doživotnog šefa Republike Srpske i miljenika Beograda i Moskve. Obnova tužbe BiH protiv Srbije trenutno bi smirila i njega i njegove beogradske nalogodavce. Dodik se okomio na pravosuđe BiH, on se boji državnog tužiteljstva, jer želi postati nedodirljiv organima gonjenja. Zašto ga se ne upita o porijeklu njegove imovine?… Po mom mišljanju treba mijenjati ustavni sistem korak po korak, i to hronološki. Prvo treba mijenjati Ustav Federacije BiH, na način da ta promjena poveća budžet Federacije i budžete gradova i općina za duplo, što bi ekonomski naglo ojačalo FBiH i što bi u RS-u stvorilo snage i političku volju da se i oni pridruže tom razvoju, što je opet moguće samo kroz promjene Dejtonskog ustava. Tek onda imaćemo normalan pravni okvir za razvoj. Već sada i ubuduće treba nametati nesporna pitanja, ona oko kojih se svi slažemo, a za poslije ostavljati ono oko čega se ne slažemo. Ovo iz prostog razloga što nespornih pitanja, od kojih zavisi egzistencija svake porodice, ima daleko više nego onih koje Dodik i ostali destruktivci pokušavaju nametnuti.

U Federaciji se vodi dnevno-politička bjesomučna bitka za vlast i trenutno je vidljivo približavanje stavova o ovome pitanju između Radončića (SBB), Komšića (DF) i Nikšića (SDP)? Šta Vi mislite o tome i kuda to sve vodi? Kakav je stav SDP-a o ovome imajući u vidu odluke Vandrednog kongresa da ova partija treba da bude u opozciji u narednom periodu?

Ja se držim odluka Kongresa i zanima me, po svakom važnijem pitanju, mišljenje desetina hiljada članova SDP-a, a ne samo mišljenje bilo kojeg pojedinca iz SDP-a. Za sada mi se čini da su Radončić, Komšić i Nikšić jedinstveni samo oko opravdane kritike postojeće vlade. Ništa preko toga nije mi poznato.

Kakva je situacija u SDP-u nakon izbornog poraza i Vanrednog kongresa? Da li ova partija ide u pravcu konsolidacije?  

Vanredni kongres donio je historijsku odluku da predsjednike svakog nivoa organizovanja biraju svi članovi SDP-a tog nivoa, te da predsjednika SDP-a BiH biraju na direktnim izborima svi članovi SDP-a BiH, dakle više od 30.000 birača. Za sada imamo demokratski i direktno izabrane predsjednike općinskih, gradskih, kantonalnih i regionalnih organizacija. Članstvo je na ovim izoborima pokazalo da je SDP partija primjerena multikulturalnom biću BiH. Nikada SDP nije imao toliko ljudi različitih nacionalnosti na pozicijama predsjednika općinskih, gradskih i kantonalnih, odnosno regionalnih organizacija. Pokazali su to izbori u Sarajevu, Tuzli, Zenici i drugim sredinama. Npr. u ZE-DO kantonu, od ukupno 12, u pet organizacija su predsjednici Srbi ili Hrvati. Što se tiče vrha partije, predsjednika Predsjedništva i Glavnog odbora, radi se o organima čiji mandat traje do septembarskih izbora za predsjednika i do oktobarskog redovnog Kongresa.

Imali ste po principu „jedan čovjek, jedan glas“ unutarpartijske izbore, a uskoro slijede i izbori za predsjednika… Ima li SDP svoju budućnost i u kom pravcu?

Demokratizacija SDP-a nije dovršena i ona se mora nastaviti i nakon septembra i oktobra, i ići u pravcu prelaska sa predsjedničkog na parlamentarni sistem i stvaranje uslova za ključno odlučivanje više stotina, a nekada, referendumom, i više hiljada članova.  SDP više ne može voditi pojedinac ili malena grupa, SDP treba da vodi njegovo članstvo.

O tome se u posljednje vrijeme dosta nagađalo, pa da Vas onda pitamo direktno: Da li ćete Vi biti kandidat za novog predsjednika SDP-a?

Da!

Zašto? Koji su agrumenti koji Vas preporučuju za ovu funkciju?

Smatram da svojim načinom rada mogu pokrenuti i velikom brzom povesti SDP naprijed. Mogu nametnuti timski rad, baš onakav kakav godinama imam u Tuzli. Tim kojeg vodim ostvario je svaki zacrtani cilj i nikada nije izgubio izbore.

Vaša pozicija unutar SDP-a je vrlo zanimljiva. Godinama ste bili neka vrsta unutrašnje opozicije partijskoj vladavini Zlatka Lagumdžije na nivou BiH, ali zbog Vaših dobrih rezultata u Tuzli imali ste, na neki način, i vrlo stabilnu poziciju unutar partije i samog članstva? Sada Vi trebate da izađete na teren čitave BiH. Da li ste za to spremni?

Do Kongresa bio sam jedan od četiri potpredsjednika Glavnog odbora SDP-a. To vam je, otprilike, dvadeset peta pozicija u SDP-u. Moj uticaj na SDP Tuzle bio je primjeren, a uticaj na SDP BiH bio je minimalan. Nikada mi nije ponuđeno da ponesem državnu ili bar federalnu listu ili zauzmem značajniju poziciju u SDP-u. Nisam, dakle, bio dio prvog tima. Sada su se uslovi promijenili i ja sam spreman. Volio bih da se što više mojih drugarica i drugova kandiduje i da time svi damo doprinos istinskoj demokratizaciji SDP-a. Vjerujem da su i delegati Kongresa, pri donošenju odluke o izmjeni Statuta, to i očekivali. To je važno za SDP ali i za ukupnu demokratizaciju u BiH, jer mnogi članovi i grupe iz drugih partija žele demokratizaciju svojih partija u tom pravcu.

Šta ćete ponuditi članstvu SDP-a na izborima za predsjednika? Imate li neki politički program kojim se može vratiti socijaldemokratski kredibiitet i povjerenje u ovu partiju i njene ljude?

Svi znaju da ne znam raditi drugačije nego timski i da takvim načinom moj tim na lokalnim izborima 15 godina nije doživio poraz, bez obzira na ukupni rezultat SDP-a. Imam politički program, on podrazumijeva potpunu promjenu u sistemu i predstavlja način angažmana velikog, neuporedivo većeg tima ljudi, u odnosu na dosadašnji i sadašnji način rada. Imam program potpuno drugačije kadrovske politike, forsiranja skromnosti umjesto neskromnosti, imam precizan plan višestrukog povećanja snage i naglog pokretanja SDP-a, zajedničkog djelovanja svih partija i stranaka BH ljevice, ali je rano da sada o tome govorim konkretnije.

Gospodine i druže Imamoviću, hvala Vam na razgovoru i sretno na izborima za predsjednika SDP-a BiH!

Angelina Albijanić -Duraković (Depo)