Kliker.info

U očekivanju zvaničnog izvještaja o skandaloznoj provokaciji koja se desila 11. jula u Potočarima, kada je gomila bošnjačkih ekstremista nasrnula na premijera Srbije Aleksandra Vučića, mediji i dalje prežvakavaju ono što se tog dana moglo vidjeti golim okom.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U interpretaciji beogradskih medija, to je bio pokušaj linča i ubistva, dobro pripremljen i planiran atentat iz kojeg je Vučić, zahvaljujući momcima iz vlastitog osiguranja, ipak izvukao živu glavu. Teška sjenka pala je tog dana na odavanje počasti žrtvama srebreničkog genocida, na pijetet kakav se po svojoj vanjštini (šezdeset hiljada posjetilaca i nekoliko desetina stranih delegacija) vjerovatno više nikada neće ponoviti. Zašto je među njima bio i Aleksandar Vučić, koji je prije mnogo godina, kao Šešeljev omladinac, na srpski kultni praznik Vidovdan, poletno grmio kako za svakog poginulog Srbina treba ubiti sto muslimana?! Naravno, ljudi se mijenjaju, promijenio se i sam Vučić i od zajapurenog mlađanog desničara postao lider posvećen evropskim vrijednostima.

U Potočare je došao nakon mnogo dilema, a rizik je preuzeo na sebe. Vjerovatno nije ni slutio koliki će mu politički kapital takva odluka donijeti i u Srbiji i izvan nje. Da u Vijeću sigurnosti nije bilo ruskog veta na britansku rezoluciju, Vučić bi tog dana vjerovatno ostao kod kuće. Međutim, Nataša Kandić smatra da je upravo odbacivanje britanske rezolucije, odnosno pravno presuđene činjenice da je u Srebrenici izvršen genocid, “učinilo izlišnim učešće premijera Vučića u komemoraciji u Srebrenici. Nije bilo hitno da ide ove godine, mada je pritisaka sa svih strana bilo da ode što pre. Tamo je organizovana teška provokacija koju je on politički pametno i ljudski toplo okrenuo u svoju korist”.

Nakon što je objavljena prva od ukupno sedam njenih verzija, britanska rezolucija je izazvala političko varničenje između Beograda i Sarajeva. Bošnjaci su je doživjeli kao veliko olakšanje, satisfakciju za svoje dvadesetogodišnje frustracije zbog srpskog negiranja genocida, i vidjeli u njoj put ka pomirenju. Međunarodnoj zajednici je jedan takav dokument trebao kako bi oprala svoje prljave ruke, ali su Rusi proglasili rezoluciju “antisrpskom”. U pismu Vladimiru Putinu, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić uvjeravao je Velikog brata da bi usvajanje rezolucije moglo izazvati novi rat na Balkanu.

Zahvaljujući ruskom vetu, Srbi su, eto, nekako preživjeli, ostajući zarobljeni u svoje nacionalističko sljepilo, politički i mentalno nespremni da se suoče sa krivicom za ratove devedesetih godina.

Britanska rezolucija o genocidu u Srebrenici nije usvojena na najvažnijem mjestu, u Vijeću sigurnosti UN-a, i rat na Balkanu nije izbio. Međunarodna zajednica je ostala bez političkog dobitka, a pomirenje Bošnjaka i Srba daleko je kao što je bilo i juče. Međutim, ona je izazvala mnogo napetosti u srpsko-bošnjačkim odnosima. Istina, one su trajale tek nekoliko dana i obostrano su smirene neposredno uoči komemoracije u Potočarima, ali se ne bi moglo reći da nisu imale nikakvog utjecaja na težak incident koji se tamo desio.

Čovjeku teško ide u glavu da su napadači na Vučića stvarno namjeravali da ga linčuju.

Ali, TV snimci pokazuju da je to bila krajnje opasna situacija po Vučića. Šta bi se desilo da ga se gomila razjarenih patriota dočepala? Javnost još ne zna ko su ti ljudi, odakle su došli i koga zastupaju. Za Ćamila Durakovića, načelnika Opštine Srebrenica, to su “ljudi bolesnog uma”, za Vučića su to “budale kakvih ima u svakom narodu”, u novinama se moglo pročitati da je riječ o “fukari”, soju sirotinje u bosanskim kasabama o kojem Andrić i Selimović pišu bez simpatija. Riječ “budala” ima bar dvadesetak sinonima, od “glupak”, “duduk” i “magarac”, do “idiot” i “kreten”. Međutim, ono što povezuje osvetnike iz ove epizode je neukrotiva mržnja. Kamenje bačeno na Vučića jeste kamenje mržnje, slika jednog primitivnog svijeta lišenog najelementarnije političke i bilo kakve druge kulture.

Budalama, idiotima, kretenima – nazovite ih kako hoćete – naši balkanski nacionalistički lideri počeli su se okruživati čim su se dočepali vlasti. Nevjerovatna je bila njihova potreba za takvim ljudima, od kojih su mnogi postali ratni zločinci. Da li ste u proteklih 25 godina vidjeli veću političku budalu (takvim ga naziva Florence Hartmann) od Vojislava Šešelja? Taj je fotoaparatom gađao u glavu književnika Mirka Kovača, išao s glogovim kocem na ramenu da u Kući cvijeća probode “vampira” Josipa Broza Tita, istjerivao vojvođanske Hrvate iz njihovih kuća, išao u Kanadu da ga pop Đujuć proglasi četničkim vojvodom, i na kraju dobrovoljno otišao u Haag, gdje je sudnicu pretvorio u svojevrstan cirkus.

Pa ipak je taj Šešelj na jednim izborima dobio milion i sto hiljada glasova, ne mnogo manje od Miloševića, koji ga je smatrao najsposobnijim političarom u redovima srpske opozicije. Budala, idiota, kretena… bilo je u Tuđmanovom HDZ-u koliko hoćeš. Svi su više-manje učestvovali u masovnoj pljački Hrvatske. Najodlikovaniji Tuđmanov general Zagorec pokrao je sve zlato i dijamante iz sefa Ministarstva obrane. Ni Alija Izetbegović nije oskudijevao u sličnim tipovima – bilo ih je na važnim mjestima u policiji, vojsci, u civilnim vlastima. U tome i jeste prokletstvo rata – da proizvede mnogo više ološa nego što ga uništi.

Beogradska štampa i dalje piše o skandalu koji se desio na svetom mjestu bošnjačke tragedije. Politika od 15. jula donosi upadljiv naslov na prvoj strani: “Sarajevo ravnodušno na pokušaj ubistva Vučića”. Sudeći prema Vučićevim reakcijama, premijera je više povrijedio postupak Bakira Izetbegovića nego sam incident. A evo zašto: “Bakir me triput zvao da dođem u Srebrenicu i garantovao mi bezbednost. Pravio se da me ne vidi, nije se ni pozdravio sa mnom”. Ovaj neshvatljivi gaf državnika Bakira Izetbegovića u potpunoj je suprotnosti sa načinom na koji su Vučića dočekale Majke Srebrenice, reis Husein ef. Kavazović i načelnik Ćamil Duraković. Alija Izetbegović vjerovatno ne bi mogao ni pomisliti da u takvoj situaciji učini nešto slično.