Kliker.info

Profesore Banac, da li prema Vašem mišljenju Federacija BiH danas graniči sa Republikom Srpskom ili sa Rusijom: do koje je linije došao ruski prodor u zemlje Balkana?

Nema dvojbe da je ruski utjecaj u RS-u izuzetno važan, ali mislim da je pogrešno gledati na administrativnu među nametnutu Daytonom uz potporu domaćih elita kao na „granicu“. To granica nije i ona će se kad-tad izbrisati. Jedan od načina je upravo putem otpora ruskom imperijalizmu, koji nije i ne može donijeti ni sigurnost, ni blagostanje bosanskim Srbima. RS je gospodarski promašaj prvog reda i to od potpuno devastirane istočne Bosne i istočne Hercegovine do Dodikova užeg vlastelinstva oko Banja Luke. Štoviše, RS opstaje kao srbijanski državni projekt uz stratešku potporu Rusije. Zato su Rusi u RS ugurali niz svojih državnih energetskih tvrtki kao što su „Zarubežnjeft“, „Rosnjeft“ i tako dalje, a preko njih, ali i drugih investicija poput Gornjih horizonata, utiču na situaciju u Federaciji, a još više u Hrvatskoj. Tipično je da se ruski uticaj gradi putem korupcije i doslovnog kupovanja ljudi. To možemo primijetiti i u medijima u svim balkanskim zemljama.

Kako objašnjavate konfrontaciju na liniji MMF – Grčka. Hoće li se stvoriti novi anti-eurointegracijski blok?

Ne vidim neku posebnu konfrontaciju na liniji MMF – Grčka. Štoviše, od „trojke“ je MMF bio najmanje kritičan prema grčkoj strani. Tsiprasova politika, međutim, dovela je do sadašnje situacije. Grčki je premijer blefirao izlaskom iz eurozone i svoju zemlju doveo u situaciju da mora prihvatiti neku vrstu prinudne uprave. U našem dijelu svijeta ne vidim razloge za posebne simpatije prema Tsiprasovoj politici. Sve zemlje bivše Jugoslavije prošle su kroz sito i rešeto u integracijskim procesima. Neke su još u predvorju, a neke ni to. U međuvremenu, Grčka je opstruirala (Makedonija, Kosovo, BiH), ponašala se krajnje bezobzirno, a nije prihvatila ni minimum od reformskih mjera koje EU nameće novim članicama. Na kraju se pokazalo da Grčka ipak nije spremna podnijeti rizik pristupanja nekoj novoj protueuropskoj politici na čelu s Rusijom. Usput, ne vidim nekih bitnih razlika između politike grčke desnice i ljevice. Sve su to varijante zalaganja za posebne privilegije.

Često se termin „Južni tok“ i ono što je vezano uz taj tok koriste u tumačenjima političkih i vojnih – što pokazuje slučaj Makedonije – dešavanja na Balkanu. Šta je, zapravo, Južni tok?

Južni tok je propali ruski projekt kojim su se Rusi htjeli suprotstaviti uvozu kaspijskog plina preko cjevovoda sponzoriranog od Zapada – projekt Nabucco – a koji bi preko Turske i balkanskih zemalja spajao Azerbajdžan i Srednju Europu. EU i SAD uspjeli su privoljeti Bugarsku da odustane od Južnog toka, što je bilo ravno njegovom kraju. No onda je Putin uskočio s prijedlogom Turskog toka – cjevovoda kojim bi se Bugarska zaobilazila i to preko Grčke i Makedonije. Teško je reći je li to razlog zašto je došlo do opozicijskog pritiska na vladu Nikole Gruevskog. Makedonska je situacija do te mjere zamršena da je, barem meni, teško zaključiti koji su sve interesi i preko koga umješani u Makedoniji. Sve to podsjeća na stanje prije Prvog svjetskog rata kad su male balkanske države bile pijuni u igrama velikih sila.

Šta je povezalo i šta trenutno vezuje Rusiju i Tursku, odnosno Putina i Erdogana? Da li će, i ako hoće, to imati implikacije na situaciju u Bosni i Hercegovini?

Vezuju ih autoritarni pristup i slične ideološke pretpostavke – neliberalna demokracija, premda je Rusija tek formalno demokracija, a Turska je, unatoč Erdoğanovim namjerama, pokazala prilikom nedavnih parlamentarnih izbora da je još uvijek demokratski lider na Bliskom istoku. Ne mislim da će rusko-turski odnosi uticati na situaciju u BiH. Očito su ovdje na djelu različite koncepcije, neću reći jednako štetne za BiH, ali sigurno štetne, svaka na svoj način. Erdoğanov neo-osmanizam poljuljan je turskim izbornim rezultatima ne samo u BiH nego i u Siriji. Nema dvojbe da su i u slučaju Sirije ruski interesi još uvijek na strani Asadove vlasti, a turski na strani pobunjenika.

Ko prema Vašem mišljenju danas vlada Bosnom i Hercegovinom, imajući na umu da BiH de facto nije nezavisna zemlja, u smislu suvereniteta i integritate koji, barem u teoriji, imaju nezavisne zemlje?

Bosnom i Hercegovinom vladaju bosanskohercegovačke stranke, koje nažalost često ne vide dalje od svog vlastitog nosa. Ima razloga za to, kao, dakako, i vanjskih vinovnika. No, sve više vjerujem da boljitak u Bosni i Hercegovini mora biti djelo građana BiH. Deus ex machina, Godot ili neki drugi spasitelj, novi Dayton ili stari ZAVNOBiH, nisu na putu. To je gola realnost, a od žalopojki se ne može živjeti. Vrijeme je da se zavrnu rukavi i krene u akciju – protiv svih koji koče normalizaciju BiH.

Je li Tuđman imao podršku iz Evrope na koju se (kako se može čitati u transkriptima sa nekih njegovih sastanaka) pozivao kada je obrazlagao projekat podjele BiH i nepriznavanje Bošnjaka kao posebnog naroda? Znali ste ga lično: je li Vas iznenadila lakoća sa kojom se oprostio od tih elementarnih aksioma – državnosti BiH i samobitnosti Bošnjaka?

Tuđman je mrtav već šesnaest godina i njegova uloga u bosanskoj priči nije više aktualna. Većina mladih u Hrvatskoj o Tuđmanu zna tek onoliko koliko se može saznati na obljetnicama, a to nije mnogo. Mene je mnogo toga u životu iznenadilo, ali i to je dio dnevne naobrazbe. Živimo i učimo. Odnos između Tuđmana i Bošnjaka nije tako bitan koliko odnos između Hrvata i Bošnjaka. Mislim da je došlo vrijeme da se taj odnos popravi, ili barem vrati na situaciju pri koncu devetnaestog stoljeća kad je, čitamo ovih dana u zagrebačkim novinama, Matica hrvatska bila suzdržana prema objavljivanju novog izdanja Gundulićeva „Osmana“, jer je to moglo uvrijediti Bosanske Muslimane. Moramo postići barem toliko da jedni druge ne vrijeđamo. Doček koji je predsjednica Grabar-Kitarović doživjela u Srebrenici govori da se može postići i mnogo više.

Ko je krivac za rat Bošnjaka i Hrvata, do kojeg je došlo u BiH nekoliko mjeseci nakon otpočinjanja agresije JNA i srpskih paravojnih formacija?

Neka ne bude važno da ponavljam ono što sam govorio čitav niz godina. Važnije je da se shvati matrica agresije. Mi optužujemo svo i svja, a često zaboravljamo velikosrpski imperijalizam koji je nedvojbeno glavni uzrok svega što se dogodilo 1990-ih.

Kada su mnogi tvrdili drugačije, Vi ste  – čini mi se – još 1990., najavili da će doći do rata na prostorima bivše Jugoslavije. Hoće li u BiH doći do ratnih sukoba?

Tko je čitao beogradsku štampu 1990-ih mogao je s lakoćom predvidjeti što će se dogoditi. Sad je trenutak da saznanja iz današnjeg dnevnog tiska okrenemo naglavce. Sukobi u BiH moraju se izbjeći. Za to je potrebno naći formulu koja će zadovoljiti sve ljude dobre volje. One druge ionako nikad nećete zadovoljiti.

Da li najavu referenduma za otcjepljenje Republike Srpske treba shvatiti ozbiljno? Tačnije, Dodik je izrekao ove namjere, a da li se prema Vašem mišljenju na ovaj „poduhvat“ odlučio  sam ili očekuje podršku izvana?   

Takve najave itekako treba shvatiti ozbiljno. Ipak, ne mislim da će doći do takvog „referenduma“. RS jest projekt države Srbije. To je nedvojbeno. No, nije sigurno da Srbija trenutno ima snage da ga dovede kraju. Osim toga, EU zemlje, posebno Njemačka, od Srbije će tražiti niz ustupaka kao cijenu za početak procesa eurointegracije. Tražit će se ustupci glede statusa Kosova, ali i odustajanje od pretjeranog sponzoriranja Dodika. Srbija će teško pristati na tako što, ali će ipak morati zamaskirati svoje neslaganje. Morat će igrati umjereniju igru, možda čak i zakratko zahladiti odnose s Banja Lukom. No, suština ostaje. Dokaz tomu je histerija protiv  britanske UN rezolucije o Srebrenici. RS se brani negiranjem srebreničkog genocida.

Zašto zapadnim vladama, konkretnije američkoj administraciji, nije bilo u interesu da 1995.,  nakon uspješno okončanih operacija u Hrvatskoj, slične operacije budu nastavljene i u BiH, odnosno da BiH bude oslobođena do kraja?  

Peter Galbraith je svojevremeno rekao da se Clintonova administracija plašila etničkog čišćenja Srba u sjeverozapadnoj BiH, nešto poput onoga što se dogodilo u Hrvatskoj. Zato je Holbrooke navodno i insistirao na zaustavljanju napredovanja hrvatskih i bosanskih snaga prema Banja Luci, na što je Tuđman na kraju pristao. Zapravo, Zapad je uvijek vodio politiku zadovoljavanja velikosrpske politike. To nije zbog simpatija nego zbog cinizma, jer „svi su oni isti“. Zato je vrlo važno ne hraniti zapadni cinizam. Kad žrtve agresije ne poštuju prava drugih, onda svi doista postajemo isti.

Medina Delalić (BNN)