Kliker.info

Pisao sam na ovom istom mjestu, a u vrijeme odluke beogradskog suda o rehabilitaciji Draže Mihailovića, kako se licemjerje pozivanja bošnjačke elite na antifašističku tradiciju najbolje vidi kad je u pitanju imenovanje sarajevskih ulica. (“Vrijedilo bi napisati poseban tekst o načinima na koji je sjećanje na NOB tendenciozno izbrisano iz imena sarajevskih ulica.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ima jedna tačka između Mejtaša i Bjelava gdje se savršeno vidi kako funkcioniše ta politika. To je tačka u kojoj se dodiruju ulice koje su se prije četvrt vijeka zvale Ahmeta Fetahagića i Duvanjska. Fetahagić je bio predratni komunista, španski borac, poručnik u republikanskoj armiji koji 1941. godine učestvuje u pripremama ustanka, zatim djeluje kao ilegalac u Sarajevu, a naposljetku odlazi u partizane gdje prelazi herojski put kao jedan od najboljih boraca. Dovoljno je reći da on spada među prve narodne heroje, jer ga je Predsjedništvo AVNOJ-a odlikovalo tom počašću još 10. septembra 1944. godine. Fetahagić nažalost gine 25. 12. 1944. kod Izačića u borbi protiv Nijemaca i ustaša. Imao je samo 31 godinu. Njemu su sarajevske vlasti uzele ulicu da joj, kao, vrate staro ime – Kevrin potok, a dali su ulicu – bivšu Duvanjsku – Enveru Čolakoviću, diplomati kvislinške i zločinačke NDH koji u vrijeme Fetahagićeve smrti službuje kao Pavelićev diplomata u Hortijevoj Budimpešti. Oni koji se stide Fetahagića, a ponose se Čolakovićem imaju zapravo vrlo jasan i konzistentan stav o istoriji i ljudskim vrijednostima, samo što se taj stav ne može zvati antifašističkim.”)

Događaj sa Kozare od prije dva dana, u vlastitom kontekstu, naravno, ima nečeg od te savršenosti kad je riječ o ilustrativnosti do koje tačke se došlo u odbacivanju antifašističke tradicije iz Drugog svjetskog rata, čak i kad se u nju deklarativno zaklinje, ovaj put od strane političke elite iz Republike Srpske okupljene oko Milorada Dodika. Preuzimam izvještaj kolegice Maje Isović sa portala Buka (datum je 5. juli): “Više osoba pod policijskom pratnjom danas je udaljeno sa ceremonije obilježavanja 73. godišnjice Bitke na Kozari jer su pjevali partizanske pjesme. Dražen Crnomat, aktivista iz Banjaluke, koji je bio jedan od onih koji su pjevali partizanske pjesme, rekao nam je da su danas otišli na Kozaru da bi obilježili godišnjicu Bitke na Kozari, pa su pjevali partizanske pjesme: ‘Pjevali smo Oj, Kozaro, Po šumama i gorama, Mladen vodi partizane i poslije te pjesme policija nas je prekinula i razdvojila je grupu koja je pjevala pjesme. Nakon razdvajanja policija nas je legitimisala’.”

Dok je policija tjerala aktiviste koji su pjevali partizanske pjesme, Milorad Dodik je blasfemično uspoređivao kozarsku epopeju sa stvaranjem Republike Srpske. Ne sporeći uopšte da je narodnooslobodilački ustanak u Bosni i Hercegovini najprije podignut na teritoriji gdje su ustaše vršile teror nad Srbima i da su Srbi u njemu činili većinu, Dodik bi morao da zna ne postoji nikakva veza između boraca koji su se borili za slobodu, bratstvo i jedinstvo svih Jugoslovena i vojske koja je stvarala Republiku Srpsku. Ciničan je i neprijatno pokroviteljski njegov ton kad optužuje svoje sunarodnike, partizane, za tobožnju naivnost, jer su, oni, eto, kao “naivno vjerovali u Jugoslaviju”. Ti su ljudi vjerovali u Jugoslaviju zato što su se borili za nju i za to što su znali da im samo takva Jugoslavija za kakvu su se borili garantuje slobodu. Nije časno danas, sa pijedestala sadašnjosti, njihove ideale proglašavati naivnim. Rekao je Dodik i da najveća opasnost za Republiku Srpsku nije Bakir Izetbegović, već Mladen Bosić, odnosno uže članstvo Srpske demokratske stranke (SDS), te njihovi predstavnici u zajedničkim institucijama BiH, koji se po njegovom mišljenju ponašaju podanički u Sarajevu i vode izdajničku politiku prema tom entitetu. U tom kontekstu je indikativno (i ironično) da je policija prekinula aktivističko pjevanje partizanskih pjesama baš nakon pjesme “Ide Mladen vodi partizane”. Nije valjda neko pomislio da je taj Mladen ustvari Mladen Bosić ili Mladen Ivanić?!

Cinično je i objašnjenje iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS-a kako su partizanske pjesme pjevane u pogrešno vrijeme, odnosno uporedo s početkom zvaničnog programa. Ne postoji adekvatnija muzička podloga za obilježavanje godišnjice Bitke na Kozari od pjesama kakve su Oj, Kozaro, Po šumama i gorama i Ide Mladen vodi partizane, kao što ne postoji ni pogodnija ikonografija od one koju su nosili aktivisti koje je policija udaljila. Ona politika, međutim, koja danas tendenciozno sužava fokus partizanske borbe, ona koja se deklarativno poziva na nju i pokušava se predstaviti kao njen nastavljač iznevjeravajući njenu suštinu, ima, naravno, problem kad bude suočena sa onima koji se pozivaju na partizane bez politikantske (zlo)upotrebe, sa onima koji partizane ne optužuju za naivnost, sa onima koji još vjeruju u ideale u koje su vjerovali i partizani. Pjevaće se partizanske pjesme usprkos svim policijama. Silnici protiv kojih su ispjevane bili su ipak i veći i zajebaniji od ovih današnjih silnika pa su opet završili na poslovičnom smetlištu istorije.