Kliker.info

Alen je mladić kojeg je majka, žrtva silovanja iz Foče, nakon rođenja ostavila u goraždanskoj bolnici 1993. godine. O njemu je brinulo medicinsko osoblje, ali i domar Muharem Muhić, koji je kasnije sa suprugom Advijom usvojio Alena.Nedavno je u Goraždu premijerno prikazan film “Stupica nevidljivog djeteta”, u režiji Šemsudina Gegića, koji govori o Alenovom životu i njegovom traganju za biološkim roditeljima. Ovaj film će sutra biti prikazan i u BKC-u Tuzla.

 Nakon premijere filma u Goraždu tvoja biološka majka se javila i izrazila želju da se upoznate. Do vašeg susreta bi moglo doći u ovom mjesecu, kada ona stigne iz Amerike. Kako zamišljaš taj susret?

-Nekako me i strah tog susreta, jer, ipak su 22 godine prošle i trebaš se upoznati sa nekom osobom, koju nikada nisi vidio u životu, a nešto ti znači. Tu je i neka dvoumica, da li da se predstavim kao njen sin ili kao neki momak, dječak, kojeg je ona rodila. U nekoj velikoj sam dvoumici kako da se predstavim. Nadam se da će sve to dobro i mirno proći. To je jednostavno moja ljudska potreba da upoznam osobu koja me je rodila.

 Izjavljivao si da svojoj biološkoj majci ne zamjeraš ništa zbog čina koji je napravila. Kako danas gledaš na njen potez koji je napravila 1993. godine?

-Prije, dok sam bio mlađi, osuđivao sam i jedno i drugo. Dakle, i biološkog oca i biološku majku. Međutim, vremenom, kako se odvijao i moj privatni život i što se tiče ovog snimanja, promijenio sam mišljenje zbog toga što ona ništa nije kriva. Da je ona nešto kriva, pa bih ja osudio oboje. Nikada je nisam opravdavao, ali je sigurno imala dobar razlog da ovako nešto uradi.

 Spomenuo si privatni život. Čuli smo da imaš djevojku i da planiraš da se ženiš?

-Ako Bog da. Čekam samo da dobijem ugovor zastalno. Trenutno radim u kantonalnoj bolnici u Goraždu.

Znači, kada dobiješ ugovor zastalno, slijedi svadba?

-Pa, sačekat ću možda da i ona počne raditi, pa onda. Vidjet ćemo.

 Kako si upoznao svoju djevojku Dženanu i kako se ona nosi sa svim ovim?

-Upoznao sam se s njom na hirurgiji, na poslu, jer je i ona medicinski tehničar. Završila je školu za višu medicinsku sestru. Znali smo se iz viđenja, i kasnije, kada je ona došla na hirurgiju, tu smo se zbližili i povezali. Poslije smo počeli izlalziti.

 Pretpostavljam da imaš njenu apsolutnu podršku u svemu ovome?

-Naravno, imam apsolutnu podršku. Zatim, imam podršku svojih roditelja – usvojitelja, imam podršku njenih roditelja, braće i sestara. I cijelog grada, naravno. Nisam očekivao ovoliku medijsku pažnju. Na osnovu toga imam podršku cijele BiH, što mi dosta znači. Ovdje, prije svega, hoću da se zahvalim prvo Dženani, što je odvojila vrijeme, što je bila uz mene zadnjih mjeseci, i što mi je bila rame za plakanje, bila mi je podrška. Želim da se zahvalim i njenim roditeljima. Čak ponekad pomislim da je ovo Dženana bolje podnijela od mene.

 Kako tvoja porodica reaguje na ovo?

-U početku se oni nisu slagali. Iako su prije par godina ponudili da idem u potragu za majkom i da će mi oni snositi troškove. Ja nisam tada imao potrebe, nije me ni zanimalo gdje je biološka majka, gdje je biološki otac. Sada, kada sam završio srednju školu, nešto se prelomilo u glavi. Imam tu želju da vidim ko je, šta je i kako izgleda. I nekako me u tom periodu Šemsudin Gegić nazvao i pitao me: da li bi ti snimao ovaj drugi film, koji sam mu obećao kada sam imao 10-12 godina. Sjeli smo i dogovorili se. Moja porodica Muhić me podržava. Njih je jedino strah da neću izgubiti posao, jer stalno putujem vezano za ovaj film.

 Šta treba uraditi da dobiješ stalno zaposlenje? Ko treba donijeti tu odluku?

-O tome se pita direktor bolnice. Radim već godinu i dva mjeseca u bolnici. Dosta mi je ljudi reklo: ako iko treba da dobije posao zastalno – to si ti. Ti to zaslužuješ. Sada, kako to Vlada doživljava, ne znam. Kad sve saberem i oduzmem, cijeli život mi se svodi na tu bolnicu. Tu sam rođen, tu sam ostavljen, završio medicinsku školu, volontirao u toj bolnici, radim u toj bolnici, upoznao djevojku Dženanu u bolnici, čitav život mi je tu.

Spomenuo si i biološkog oca. On je osuđen na 5,5 godina zbog silovanja, a kasnije je oslobođen, jer je priznao da si njegov sin. Kako danas njega doživljavaš?

-Ja njega ne doživljavam kao oca, ali moram ga zvati biološki otac, jer ja sam njegov sin. S druge strane, ja sam izjavio da je on ratni zločinac, kao što i jeste ratni zločinac. Ja njega doživljavam kao ratnog zločinca, jer tako i zaslužuje.

Rekao si da ćete tražiti da se obnovi sudski postupak?

-Vidjet ćemo kolike su mogućnosti. Da vidimo koliko je moguće, da se ponovo pokrene taj postupak. Nadam se da će to biti sve dobro i da će on vratiti tamo gdje mu je mjesto – u zatvor.

 Desetine, stotine je djece u našoj zemlji koja dijele tvoju dubinu. Oni još uvijek šute. Ti si progovorio. Šta bi ti poručio toj djeci?

-Ja znam da nisam jedini. Djeca čiji su roditelji prošli kroz te stvari, monstruozne stvari, mislim da se o tome treba više da priča. Čitao sam nedavno neki tekst o tome kako je rat u BiH već podavno završen. Nije rat završen. Čim neko od nas ne može slobodno otići u Foču ili Višegrad, a da mu neko ne dobaci ili opsuje, i naziva pogrdnim imenom. Znači, rat nije završen. Volio bih da djeca koja su to doživjela, koja imaju sudbinu kao ja, da se jave, da se obrate, da izraze svoje želje, da svijet zna za njih.

Samir Karić (Faktor.ba)