Kliker.info

Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija.

Autor: Miljenko Jergović (Jutarnji list)

Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. Talijanska vlast nad Libijom trajala je sve do Mussolinijevog pada, nakon čega su slijedile godine savezničke okupacije, da bi 1951. bilo uspostavljeno samostalno libijsko kraljevstvo. Kralja Idrisa je 1969, u državnom udaru bez krvi, s trona srušila skupina mladih časnika, predvođenih Muammarom al Gaddafijem.

S godinama Gaddafi stvara specifičnu ideološku slitinu islamizma i marksizma, uspostavlja Libijsku Arapsku Džamahiriju, državu bez demokracije, ali s besplatnim obrazovanjem od vrtića pa do doktorata, besplatnim zdravstvom (na vrlo visokoj zapadnoeuropskoj razini) i socijalnom sigurnošću svih šest milijuna stanovnika (BDP preko 12.000 dolara). Za razliku od većine arapskih vladara, koji bi nakon pronalaska izvora nafte uspostavljali svoje oligarhije, iliti vlast prebogatih elita, ovisnih, u pravilu, o Sjedinjenim Američkim Državama, Gaddafi je stvorio socijalnu državu. Iako nije imao formalnu funkciju, vladao je kao diktator. Štoviše, bila je to povremeno krvava diktatura, ali, recimo i to napokon, za život domaćega stanovništva, kao i stranaca, neusporedivo ugodnija od arapskih i inih muslimanskih država koje sopću pod blagoslovom i pod političkim i financijskim nadzorom State Departmenta.

I još nešto veoma važno: za razliku od američke Saudijske Arabije, američkog Iraka, američkog Pakistana pa i američkog Egipta, u kojima su sa lica zemlje zbrisane sve nemuslimanske manjine, u Gaddafijevoj Libiji, kao i u Asadovoj Siriji, poštovana su sva manjinska vjerska, rasna i nacionalna prava. Zato je Libija bila meka za radnike iz afričkih i arapskih zemalja, među kojima je bio velik broj kršćana, osobito egipatskih Kopta.

Nakon američkih i europskih vojnih udara na Libiju, kojima je bila potpomognuta kopnena akcija u kojoj su, uz lokalne pobunjenike, sudjelovali američki marinci, srušena je Libijska Arapska Džamahirija, a Gaddafi je na radost euro-američkih televizijskih stanica i tabloida ubijen kao pas. Malo zatim ubijen je i američki veleposlanik u Tripoliju, ali State Department oko toga nije dizao veliku frku. Cjelokupna naftna infrastruktura stavljena je pod kontrolu Amerikanaca i njihovih saveznika, i provedeno je ono čemu je Gaddafi desetljećima bio smetnja. Na kraju se pokazalo da raspiritelje demokracije nisu zanimala ni ljudska, ni ženska prava, ni stanje u zatvorima, ni libijska opozicija. Zanimala ih je samo nafta.

Libija danas ne postoji. Pred libijskim građanima stoji ovakav izbor: ili će iz potpunog kaosa i bezvlašća, od gladi, žeđi i smrti bježati prema Europi, ili će se odazvati zovu ISIL-a. Ako imate mašte, pokušajte se uživjeti u glavu i srce svoga vršnjaka, ama brata blizanca, rođenog, odraslog i obrazovanog, recimo, u Bengaziju. Što biste izabrali: u gumenom čamcu preploviti Mediteran, i tražiti milostinju onih koji su vam srušili državu, kakva god da je bila i što god da ste mislili o pukovniku Gaddafiju, ili se pridružiti Islamskoj državi i zaratiti protiv svega što je kršćansko, zapadno, njihovo? Odaberete li prvo, najvjerojatnije ćete se utopiti. U boljem slučaju završit ćete u logoru. Odaberete li drugo, također ćete umrijeti, ali ćete prije toga iz sebe istresti svoj gnjev.

Prije nekoliko mjeseci gledali smo onu strašnu snimku, kad islamisti na obalu mora dovode nesretne koptske radnike, kršćane kojima će sjeći glave. Odsijecanje, naravno, nismo vidjeli, ali strašnije je ono što nismo čuli. Ti Kopti su za Gaddafijeve ere imali ilegalno boravište u Libiji, bili su ljudi bez papira. Takvih je radnika, raznih vjera i nacija, bilo više od milijun. Nakon što su neki drugi kršćani likvidirali i Gaddafija i njegovu državu, oni u vilajetu bez vladara više nisu imali nikoga svog. Umjesto da ih smjeste u neko ISIL-ovo Ježevo, iza visokih dvorišnih zidova, nad kojima su tropleti bodljikave žice, islamisti su im jednostavno poodsijecali glave. Sramotno je što su sve euro-američke televizije emitirale tu snimku, i da nikome, a ne samo HTV-u, nimalo nije bio važan ovaj aspekt teme. Ako ste u ime liberalne demokracije, ali i kršćanskih vrijednosti, otimali naftne izvore, zašto usput niste spašavali barem – kršćane?

Sređene države izvaneuropskog Mediterana – redom one koje su bile izvan američkog utjecaja – najprije Libija, a zatim i Alžir, Tunis i Maroko, pa Jordan i Sirija, bile su prirodna socijalna brana provali afričkih doseljenika u Europu. Odlazeći trbuhom za kruhom, ili bježeći od političkog i vjerskog terora, ti su ljudi utočište nalazili u zajednicama koje su im jezično, kulturološki, ali prije svega zemljopisno bliže. Nakon što je Zapad vojno uništio Libiju, politički izbezumio i obezglavio Alžir, te gospodarski, vojno i politički dotukao Siriju, ne samo da ljudi iz Afrike nemaju kamo da pođu, nego moraju bježati oni koji su u te zemlje već jednom došli. A skupa s njima bježe i domaći: sve u ruzinavim trgovačkim brodovima, u trabakulama i gumenim čamcima. Mediteran je njihova plava grobnica, njihov Auschwitz i njihovo davilište, koje im je priredila Europa, užasnuta pred mogućnošću da bi je ti ljudi mogli naseliti.

Otočić Lampedusa, do kojeg doplutaju sretnici, spomenik je europske savjesti. Preživi li Europa – ili bolje rečeno, preživi li ideja njezina ujedinjavanja – na Lampedusu će se voditi đačke ekskurzije, jednako kao u Auschwitz. Da se djeca uče sramu, a odrasli da ponavljaju: nikad više, nikad više… Koliko je desetina tisuća utopljenih? I koliko ih se treba utopiti, pa da se u glavama ljudi uspostavi vrlo jednostavna, logična veza između uništenja Libije i ljudi na brodovima, između euro-američkog otimanja naftnoga bogatstva i onog što se krajnje licemjerno naziva humanitarnom katastrofom. Jest, to je humanitarna katastrofa na način američkih koncentracijskih logora diljem svijeta, počevši od onoga simbolički najvažnijega, u Guantanamu. Uništili ste im države i društvene zajednice – sve iz tobožnje zabrinutosti za prava žena u islamskome svijetu, za slobodu riječi i za manjinska prava, oteli ste njihova materijalna dobra, nakon čega ste oko Europe podigli zidove od bodljikave žice, ne dopuštajući im da dođu, i sad se gadljivo snebivate kada more na vaše plaže izbacuje njihova mrtva tijela. Ali doista, koja je razlika između onih koji tim ljudima sijeku glave, i vas koji ih davite u svojim morima? Ili, možda, nas, osjetimo li se na čas Europljanima.

Nekako se potrefilo da je u sedmom-osmom osnovne većina mojih školskih drugova imala veći džeparac nego ja. Njihovi su očevi vozili nove bijele golfove, imali su vikendice na Jahorini, kupovali kuće u Trpnju i na Hvaru, dok je moj otac vozio renaulta 4, a majka fiću. Njihovi su roditelji radili u Libiji, kao liječnici, inženjeri građevine ili obični radnici, kao medicinske sestre, urbanistice, arhitektice… Odlazili su na dvije i na četiri godine, pa bi produžavali ugovore, i vraćali se s gomilom novca i s pričama o toj neobičnoj zemlji, čiji je vladar, poput vladara zemlje Izrael, otimao zemlju pustinji, i stvarao novu civilizaciju. Ni tada, kao ni danas, o Libiji se nije govorilo kao o zemlji slobode i demokracije. I tada, kao i mnogo kasnije, Gaddafija se doživljavalo kao šašavog čovjeka, Salvadora Dalíja među svjetskim vođama, i nitko ga ne bi poželio, ama ne za predsjednika države, nego ni za sekretara mjesne zajednice. Iako su desetine tisuća očeva i matera odlazili na rad u Libiju, iako su se liječnici vraćali opčinjeni novosagrađenim bolnicama, koje su izgledale kao svemirski centri, nikome ne bi na um palo da kod nas stvara džamahiriju. Mi smo mi, a oni su oni, mislili su i najprostiji među nama, oni koji su išli u Libiju da čiste zahode i kopaju kanale. Iz današnje perspektive čini se to nedostižnim civilizacijskim načelom i za bijelog Putina u Kremlju, i za crnog Putina u Washingtonu, i za njihove blazirane europske ortake, koji svoja mora pretvaraju u masovne grobnice.