Kliker.info

Najnovija Dodikova prijetnja stranačkom rezolucijom o proglašavanju samostalnosti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta izaziva burna reagiranja, da se čak na koncu i Ured visokog predstavnika morao očitovati, ponavljajući toliko puta već izrečene tvrdnje o daytonskim garancijama nedjeljivosti zemlje.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

Ništa neobično, rekli bismo. Ipak, ni prijetnje ni reagiranja nisu noviteti aktuelne političke prakse, kako se to često nastoji prikazati. Naprotiv, one se već stoljećima obnavljaju poput kakve boleščine, ali ova zemlja uvijek nekim čudom producira protuotrove koji zacjeljuju, pokazujući vitalnost kakvoj u povijesti nema primjera.

Postoje dva načelno isključiva pogleda na multietnički karakter Bosne. Jedno gledište drži da je kao multietnički struktuirana izvorište stalnih sukoba, iz čega se, dakako, izvlače zaključci da je povijesno neodrživa, da je kao takvu treba dokinuti, odnosno raspračati, kako bi se miran društveni život mogao nastaviti u nekim drugim i drugačijim oblicima.

Drugo gledište Bosnu doživljava u bitno drugačijem svjetlu, afirmira tezu o zemlji u kojoj njene različitosti egzistiraju u međusobnim prožimanjima, specifičnom dijalogu saradnji.

Iskreno rečeno, ni jedni ni drugi ne govore istinu!

Gdje je istina?

Da Bosna živi u znaku stalnih sukobljavanja, njeno bismo trajanje najvjerovatnije mjerili decenijama, možda čak i godinama, nikako milenijem! Odavno bi, drugim riječima, da ovakvo gledište ima razložnog uporišta, nestala s povijesne pozornice. Toliko o onim prvim, koji bi je najradije raščerupali.

Iz perspektive njenog povijesnog trajanja čini se da bi drugi mogli biti u pravu, ali nisu! Društveni život u ovoj zemlji, da ona egzistira u znaku multietničkih prožimanja i saradnje, bio bi ispunjen s više reda i općeg zadovoljstva.

Gdje je onda istina? Na sredini, naravno. U ekstremnim viđenjima istina nikad nije obitavala niti je tamo mjesto za nju. Ovdje, naravno, ne mislim samo na spoznajnu razinu. Istina njenog povijesno-političkog perpetuiranja očituje se na identičan način.

Čini se da bi hiljadugodišnja povijest ove zemlje morala konačno obeshrabriti trubače koji bi najradije odsvirali početak njenog kraja, koji već hiljadu godina lijepe smrtovnice, a pogrebna povorka nikako da se oformi, jer njen smisao čini mrtvac a njega naprosto nema. Ali ne obeshrabruje ih očito. Nova lukavstva ih ohrabruju, ulijevaju im nadu da će svoj naum ipak ostvariti.

Trenutno, puno su vispreniji oni koji joj rade o glavi, zbog čega patriote treba podsjetiti na pomalo zaboravljenu logiku političkog djelovanja onih koji su znali njenu tajnu šifru, ključ koji je osiguravao stabilnost i miran društveni život. Prije svega zbog činjenice što upravo patriote, ne poznavajući logiku života ove zemlje, često i naivno upadaju u klopke koje im dušmani postavljaju.

Ulazeći u Bosnu sultan Mehmed Fatih prihvatio se pisanja glasovite Ahdname. Veliki vojskovođa i državnik znao je dobro da Bosnom, uz silu kojom je raspolagao, može upravljati i bez jednog takvog dokumenta. Ali, on je, također, dobro znao da mirnog društvenog života i napretka bez takvog dokumenta, koji je simbolizirao odnos poštovanja spram kulturno civilizacijski drugačijeg, ne može biti. Tim je činom Fatih onemogućio i samu pomisao na bilo kakve oblike ugrožavanja i diskriminacije.

Da promocija ovakvog stajališa, odnosno Fatihove mudrosti, ne bi izazvala asocijacije o kakvim autorskim pristrasnostima, podsjetit ću da su njegov primjer slijedili i partizani?! Njihova borba, lišena poznate fraze po kojoj „Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“, zasigurno u Bosni ne bi bila ni primijećena, a kamoli našla razložan odziv u najvećem broju njenih građana. Jasno je i zašto?! Iz prostog razloga što tako predstavljen koncept nije glorificirao bilo čije posebnosti, pogotovo velikosrpske i velikohrvatske, od kojih se u Bosni opravdano zaziralo i strahovalo.

„Bratstvo i jedinstvo“

Šta to na koncu znači? Znači da samo politika koja polazi i uvažava posebnosti o kojima je riječ može imati izgleda na uspjeh i može biti kreator prosperitetnog društvenog života. Nacionalni ključ osigurao je partizanima gotovo polustoljetnu vlast. Socijalistička se vlast, ne zaboravimo, počela raspadati onog trenutka kada je bratstvo i jedinstvo postalo poštapalica za promociju srpskih privilegija u višenacionalnoj zajednici. Da budem još precizniji, komunisti su izgubili vlast čim su prestali brojati krvna zrnca?!

Nacionalni ključ, htjeli mi to priznati ili ne, najbolja je formula vladavine u multietničkim zajednicama. Upravo zato treba biti oprezan spram napadnih potenciranja anacionalnosti, koja se u javnom mnijenju nastoji legitimirati nekakvom vrstom čudotvornog recepta za punoću globalizacijske afirmacije. Takav odnos, bez obzira na plemenitost motiva, predstavlja najopasniju zamku, trend koji ide na ruku Dodiku i drugima koji bi BiH najradije pomeli s povijesne pozornice.

Ne zaboravimo, ni Hitlera brojanja krvnih zrnaca nisu zanimala, jer je njemačka smatrao vrijednijim od svih ostalih. Moderni svijet živi u znaku nezapamćenog haosa, ubijanja i rušilaštva, najviše iz razloga što su Velike sile umislile da su njihova famozna krvna zrnca nadvrijedna, dok su sva druga manje ili više kancerogena. Upravo zato, svako ko želi dobro ovoj zemlji, pogotovo u kontekstu očuvanja njene terotorijalne cjelovitosti i očuvanja njenih tradicionalnih datosti, posebnu pažnju mora posvetiti preciznosti brojanja o kojima je riječ, kako ničija prava ne bi bila ugrožena i, naravno, ničija posebno vrednovana