Kliker.info

Da ne bi bilo zabune: ne mislim se baviti izborom predsjednika Sabora Islamske zajednice, mada bi – umišljam si – neki to od mene očekivali, a i naslov bi mogao tako nešto naslutiti. Petak je muslimanima važan dan, pa se uoči petka (ostala je tradicija) obavljaju sva velika pospremanja, makar kućna. Sabor Islamske zajednice za svoje je pospremanje odabrao subotu, kao neradni dan, a sabornici su ubjedljivo izglasali Hasana Čengića, (još uvijek) člana Glavnog odbora SDA i jednog od rijetkih živućih i aktivnih utemeljitelja te stranke.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

No, Čengić je, kako i sam priznaje, već odavno marginaliziran u političkom životu ove zemlje, čini se i svoje partije u kojoj je – javna je tajna – rijedak i istrajan kritičar, ali još rjeđe nailazi na razumijevanje okoline. Što se za njegov angažman u Islamskoj zajednici naprosto ne može reći: ovo mu je četvrti mandat u Saboru, po obrazovanju u Medresi i na Fakultetu islamskih nauka jasno je da je i predan i opredijeljen, a ko god hoće da mu sada pripisuje aferime iz političke prošlosti neka se obrati domaćim sudovima koji su odlučili da je nevin. Iskustvo zatvora pak ima od prije rata: tada je, u čuvenom Sarajevskom procesu, osuđen na 10 godina. Vrijedi se prisjetiti da je uhapšen nakon samo 50 dana svog imamskog rada u Stocu, gdje je primio tek prvu plaću. Bio je treći čovjek u pripremi odbrane BiH, glavni logističar Armije i njezin ključni lik u finansiranju. Još uvijek je na crnoj listi SAD-a, no to svojevremeno nije smetalo parlamentarcima Bosne i Hercegovine kada su ga birali na čelo komisije za vanjske poslove.

Ako ćemo pravo, ovih se dana u Washington spremaju neke druge parlamentarne nade, ove svjetovnog i entitetskog tipa, oličene u predsjednicima vlada – Željki Cvijanović i Fadilu Novaliću. Njihov je američki cilj sjedište Međunarodnog monetarnog fonda i zajednička želja da otkoče neophodne milione iz stand-by kase, što ne bi bila nikakva novost, čak ni zanimljivost da nije – što bi rekao Slobodan Vasković – šizofrene politike SNSD-a. Šta zaista radi stranka Milorada Dodika i kuda vodi Republiku Srpsku možda bolje od Cvijanovićkinih putnih priprema, pa čak i obećanja Nebojše Radmanovića o saborskim rezolucijama SNSD-a koje će definirati samostalnost i slobodu RS-a, ilustrira predsjednički javno-entitetski servis.

RTRS je, uoči velikog petka, koji se smatra najtužnijim danom hrišćanstva, dakle na veliki četvrtak, kada prestaju da zvone zvona na crkvama i kada se zapravo priprema sve za praznik pa i farbaju jaja, svoje gledatelje počastio sa 50 minuta uznemirujućeg jezika mržnje. U emisiji “Aktuelno”, u kojoj je skoro pa licemjerno zvučalo svako malo snebivanje nazoviurednika i voditelja: to su tako teške optužbe, gosti su se naprosto takmičili u uvredama “srpskih predstavnika u BiH”. Da ne zaboravim, na opasku lidera Napredne stranke, koji je jednako sipao rafalnu paljbu po Mladenu Ivaniću i ostao zatečen kada ga je slavni erteeresovac zapitkivao šta sve ne valja na Igoru Crnadku te u jednom trenutku ispalio “pa ministar mora da bude lijep”, urednik je uspio sročiti – ma nećemo o tome. Iz čega nesretni gledatelj shvati da novinar na zadatku bolje podnosi optužbe za ratni zločin i silne milione negoli ukus svojih gostiju.

A gosti, k'o gosti i to na pravom sijelu, ne mogu sami sa sobom da se dogovore. I da nije u pitanju (zlo)upotreba javnog servisa, da su – dakle – nastupili u nekoj kafani, možda bi nekog svojom kontradiktornošću i nasmijali. Hadži Jovan Mitrović, predsjednik Srpske napredne stranke, okomio se na Ivanića što se miješa u mehanizam koordinacije u Federaciji! Sutra će, veli on, onako sav argumentiran, neki bošnjački član progovoriti o RS-u! A njemu je cilj da zaštiti “ovo malo Republike Srpske što je ostalo”. I nikako da nam kaže u čemu je problem, što je tako malo RS-a, nego onako nemušto pokušava da naknadno optuži PDP za prijenos nadležnosti s entiteta na BiH. Da svi ne bi bili “kratke pameti kao narod” brinuo se već pominjani lider Napredne Srpske Dragomir Babić (sa sobom je, kaže, u studio ponio sve papire i od tužbi i od obavještajnih agencija koje ima, ali neće da ih pokazuje). Hvalio se Babić svojim “strašnim kontaktima” s međunarodnom zajednicom i jednako pominjao Raffija Gregoriana, koji je sve znao o kriminalu u RS-u. E sad bi Babić da taj kriminal pripiše – a kome nego Ivaniću – a da onog Milorada Dodika čiji je kriminal u Gregorianovo vrijeme jednako otkrivao zaštiti “kao instituciju predsjednika RS-a”. Jer, zaboga, od te institucije Dodika sad svi žele napraviti kriminalca!

Nije samo RS kriminalan, objasnio nam je treći gost, Duško Vukotić. To je onaj, sjećamo se, predsjednik Organizacije veterana RS-a što je organizirao proteste prošle godine protiv Dodikovog režima u Banjoj Luci. I glađu je štrajkao. Ove godine Vukotić je čitao i tako doznao da je u BiH pokradeno 150 milijardi maraka, a od toga u RS-u samo 60 milijardi. Zato nije u redu da se RS pravi kriminalnim, tumači on koji bi Ivanića nekako i preživio da nije Aleksandre Pandurević i SDS-a. Ovi na vlasti, upućuje nas slavni veteran, oni su ratovali, oni su krivi – i SDS i SDA i HDZ – a on je stvarao Srpsku. I sad bi da je odbrani od Evrope i to zato što “Evropu vode sile osovine, fašističke sile” pa se on ljuti zbog stvaranja atmosfere kako Evropa nema alternativu. Šta ako se pojavi neko sa boljom idejom od Evropske unije, razmišlja Vukotić naglas, a mi potpisali izjavu da ćemo u Evropu?

Gotovo sam sigurna da je u tom studiju RTRS-a bio makar snimatelj koji je mogao posvjedočiti Dodikovom potpisu na tu istu izjavu, ali, eto, šta činjenice ima da traže uoči velikog petka kad se pravi “Aktuelno” za predsjedničke uši? I ko je stvarno šizofren nakon ovakvih 48 minuta? Politika SNSD-a, i dalje tvrdi Vasković, koja bi da bude tri u jedan: secesionistička za gledatelje RTRS-a, prijeteća za Bosnu i Hercegovinu u Radmanovićevim obećanjima i istovremeno molećiva i kooperativna spram MMF-a u Željkinoj interpretaciji. Sam Dodik, svjedoče ovih dana živi ljudi, a i pokoji obavještajac, ponovo je put Sarajeva poslao svoje emisare u one iste ambasade na koje se svako malo javno ljuti, e ne bi li tamo skontali da je on – a nikako Savez za promjene – pravi euroamerički igrač. Samo mu eto smetaju taj Ivanić, taj Šarović, ta Aleksandra Pandurević… ti nesretnici koji nikako da shvate da je on, Mile, prodao telekom RS-a i pare potrošio sve sa željom da narodu bude bolje, a oni bi da narod zaposle.

Ko bi onda s njim čuvao i štitio RS kad bi ljudi konačno krenuli na posao? U sretni(ji)m zemljama, tamo daleko gdje ljudi žive od svog rada, pa makar bili političari, televizije koriste praznične dane da kamerom posvjedoče radost, veselje, mir, uspjeh. Kod nas već odavno i praznici služe za svađu. Bilo da je riječ o državnim, entitetskim ili vjerskim, nađe se poznat neko da zaprijeti ratom, posije koju mržnju više ne bi li zazvečao oružjem. RTRS odavno prednjači, no ovaj su put u borbi za Dodikovo veselje i prazničnu trpezu otišli korak dalje: oni titlovi koji su tokom emisije prolazili ekranom izvještavajući narod o uspjesima Vlade RS-a tek su priprema za pravo slavlje, ono pospremanje na koje kooperativna premijerka računa skupa sa federalnim kolegom, pare od MMF-a i mrskog Zapada. A da bi se kooperativnost sakrila, trebaju i Radmanović, i Babić, i Hadži Mitrović i neprijatelji, pa makar ih tražili u vlastitim nacionalnim i vjerskim redovima.