Kliker.info

“Ako je Evropa željela da sačuva model koji je zagovarala u Maastrichtu ‘93. godine – multietnički, multikulturalni, multilingvistički – mogla je uzeti i zaštititi Bosnu i Hercegovinu kao model, primiti je uz poseban pristupni uvjet.To se nije desilo, mi dalje tapkamo u istom mjestu” , ističe u intervjuu za RSE Anis Bajrektarević, profesor iz Beča.

RSE: Moglo bi se reći kako se u procesu integrisanja ipak nešto događa – pokrenut je mehanizam aktiviranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ranije je u Parlamentu BiH usvojena izjava o neophodnim reformama u oblasti privrede i socijalne politike, odnosno prihvaćena inicijativa Evropske unije za drugačiji pristup procesu približavanja. Profesore Bajrektareviću, da li ove pozitivne vijesti mogu biti ‘svjetlo na kraju tunela'mukotrpnog puta evropskog približavanja za BiH?

Bajrektarević: Dok ste pitanje postavljali, ja sam se sjetio turskog primjera. Turskoj je rečeno već 1956., to je već šezdeset godina od tada, da će joj vrata svih mogućih evropskih integracija biti otvorena. I sad imate tehničke detalje, imate stepenike, imate faze, koje zapravo u turskom slučaju nisu dovele ni do čega konkretnog. Znači, mi moramo da shvatimo da put prema Evropskoj uniji može da dovede do ‘ničega’, što nije izgovor domaćoj eliti ili stručnjacima da sjede i da ništa ne rade.

Mi moramo biti kompatibilni s kontinentom na kom živimo. Znate, kad stavite utičnicu, ta utičnica mora biti ista u Bosni kao u Norveškoj, kao u Španiji, kao i drugdje. Znači, to nije izgovor da se ne čini ništa, međutim, samo od sebe pristupanje Evropskoj uniji nije sadržaj, nije nikakav cilj, nego je sredstvo, a cilj bi trebao da bude opća dobrobit. Mi smo pobrkali ciljeve i sredstva.

Ako je Evropa htjela da sačuva jedan model koji je zagovarala i sama u Maastrichtu ‘93. godine, a to je multikulturalnost, multilingvizam itd., mogla je uzeti i zaštititi BiH kao model, primiti je na poseban pristupni uvjet, itd. To se sve nije desilo, mi dalje tapkamo u istom mjestu. Ulaz u Uniju jeste tehničko pitanje, međutim, on na kraju, u svojoj konačnici, jeste političko pitanje.

RSE : To je već opisano i poznato u Bosni i Hercegovini kao nedostatak političke volje. Ali, šta dalje?

Bajrektarević: Ono što mi moramo da shvatimo jeste da, kao što ni rat u Bosnu i Hercegovinu nije došao iznutra nego izvana, tako isto stabilizacija BiH ne može da dođe iznutra i iz nje same, nego mora da pomogne susjedstvo. Na Južne Slavene se uvijek, geopolitički i geostrateški, gleda kao na jednu cjelinu, a rascjepkanost u pojedine nacionalne države vidi se kao sredstvo kako da se taj centar Balkana kojim dominiraju Južni Slaveni održava ‘mekim’.

Prema tome, nama se čini da imate dinamiku Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Srbije, Bosne, međutim, to se izvana, u jednoj konačnici, posmatra kao jedan entitet i kao jedno mjesto koje treba održavati ‘mekim’, a onda se on, kao što smo rekli, održava na različite načine. Moramo sebe staviti u cjelokupan kontekst.

Znači, Bosna i Hercegovina je jedan meki trbuh, ona ima jedno infektivno mjesto, i prema tome, naši susjedi treba da izađu iz svoje zatočenosti u sebe, samozaljubljenosti, samodopadnosti, i da pomognu ovoj zemlji, jer ni njima neće biti bolje.

Ovdje se ne smijemo zanositi tzv. ‘mainstream’ medijima, nego stvarati sopstvenu naraciju iz nas samih, i oštru analitiku. Primjer? Prelistajte u arhivama novine iz Pariza, Brisela, Osla, Madrida, Beograda, Sarajeva i Zagreba 1944. – je li u njima išta nagovještava goleme promjene? Ništa! Niti slova, a svijet se iz temelja mijenja tek nepunu godinu kasnije. A to su tadašnji mainstream mediji.

RSE: Osim što je kao ‘meki trbuh’ prijemčljiva za različite uticaje,koliko je Bosna i Hercegovina ipak vezivno ili kohezivno tkivo na Balkanu ali i uopšte u svjetskim relacijama?

Bajrektarević: Ljudi će često reći: ‘Joj, mi smo nekakvi nesretni, mi smo ovakvi, mi smo onakvi’. Tu se već radi o geografiji. Narod ili narodi koji zaklapaju jedan jako bitan geostrateški prostor, biće predmet različitih vrsta igara. Imate jedan period kada je taj centar Balkana bio jači od svojih periferija, to je vrijeme “Bismarcka Balkana” iliti Josipa Broza Tita. To je jedini period kada je centar Balkana bio jači od njegovih periferija. Sve vrijeme prije i poslije toga, periferije su bile jače. U čemu je bit Balkana?

Balkan i prilaz Kavkazu su jedinstvena mjesta na ovoj planeti. Ako pogledate geografsku mapu, atlas svijeta, onda ćete vrlo lako uočiti da postoji jedno jedino mjesto koje spaja tri kontinenta. Nigdje drugo ne postoji jedno mjesto koje spaja tri kontinenta – Afrika, Azija i Evropa. Pristup Bliskog istoka prema Evropi ili pristup Evrope prema Bliskom istoku, i dalje prema Aziji, ili dalje, preko arapske ili subsaharske Afrike je preko Kavkaza i Balkana.

Znači, imperativ će biti da se održava prisutnost na tom prostoru. I vidite, od Adriatika do Vladivostoka, od Adriatika do Pacifika, ne postoji nijedna zemlja koja je, kao Bosna i Hercegovina, ustavno uređena kao višenacionalna zajednica. Prema tome, Bosna i Hercegovina mora da bude opomena, živa baklja koja opominje sve druge da se ne može živjeti skupa, a ne može se ni odvojiti. To je stanje ‘ničije zemlje’.

RSE: Više puta ste naglasili značaj približavanja Južnih Slavena, te da je BiH ‘komunikativno’ mjesto za je njihovo povezivanje ili, kako kažete, očvršćivanje. Da li je to između ostalog uslovljeno promjenom odnosa u svijetu?

Bajrektarević: Prvo da istaknem, da su Južni Slaveni, pored Sovjetskog Saveza, jedini evropski narod koji se sam oslobodio od nacizma, i to platio golemim žrtvama. Danas se to zaboravlja i relativizira, a antifašizam je najbolje što se desilo Južnim Slavenima od kako su se doselili u Evropu u sedmom stoljeću.

Što se tiče promjena, gospodarski i geopolitički odnosi u svijetu su se bitno promijenili, imamo potpuno druge sile, devedesetih godina i danas. Polovina svega što se proizvede prelazi tjesnacom između Malezije i Indonezije. Poslije Drugog svjetskog rata, od pet najvećih sila četiri su bile u Evropi, samo je jedna, SAD, bila izvan.

Znači, nama mogu biti jedno od sredstava euroatlantske integracije, ali mi ne možemo da iscrpimo sve svoje buduće resurse, sve svoje snage, svu svoju volju i sav svoj socijalni ili ljudski kapital u jednoj jedinoj strani svijeta. Mi moramo da pogledamo na ostale strane svijeta, i to na jedan ozbiljan način.

Prema tome, mi ne možemo da budemo imuni prema onome što se dešava u BRICS zemljama. Imate osnivanje jedne banke od strane Kine, gdje Kina predvodi jedan novi monetarni fond. Mi ne možemo da ostanemo gluhi, nijemi i slijepi na to. Imate jedan Vijetnam koji će biti Koreja za deset godina. Mi ćemo svi za desetak godina vjerovatno kupovati automobile i telefone iz Vijetnama.

Ako to nekome izgleda čudno danas, treba ga podsjetiti da je to neko rekao devedesetih za Koreju, to bi bilo čudno. Danas mi svi kupujemo telefone, čuveni Samsung, i televizore iz Koreje. To su nova privredna čuda. Potpuno se mijenja kompletna geografija, gdje mi ne možemo biti rigidni i statični u jednom dinamičnom okruženju.

RSE: Gospodine Bajrektareviću, molim Vas da se vratimo na problem neuspostave vlasti na državnom i federalnom nivou i obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela, prije svega usvajajući novu evropsku inicijativu.

Bajrektarević: Uspostavljanje vlasti u Bosni i Hercegovini je kao u Neletovoj pjesmi ‘Šokiraš me, majke mi’. Imate stalne izbore, stalno stanje šoka. Čim jedni prođu, pripremate se za druge. A političke stranke moraju da dođu na vlast, one se bave formom, a ne suštinom. Onda se uspostavlja vlast koja je, u ovakvom ustrojstvu, nemoguć puzzle, jedan algoritam koji ne možete savladati, ma da ste Descartes u matematici. To se namjerno tako stvara.

Da bismo našli rješenje, mi moramo popričati s prijateljima iz Afganistana, iz Iraka, iz Libije, iz Ukrajine, i vidjeti da oni imaju gotovo identične probleme. I onda riješiti stvar na jedan potpuno drukčiji način. A to možete isto tako raditi sa susjedima. Susjedi moraju da shvate da, mada nominalno postoji neka druga zastava i himna kad pređete Savu ili Drinu, u principu vanjski faktori gledaju na to kao na Južne Slavene i kao na Balkan. Šta je naša dugoročna opcija?

RSE: Za neuspjeh u zemlji uglavnom se okrivljuju političari, kao da nema drugih, ili svih nas koji smo u jednom lancu odgovornosti za budućnost zemlje.

Bajrektarević: U Bosni i Hercegovini nemate više od 30-40 ljudi koji zbilja kroje, koji participiraju u pravoj političkoj odluci. U Hrvatskoj možda 50 do 100, u Srbiji takođe, u Sloveniji dvadesetak, tridesetak. Znači, ne možete okriviti njih. Onda, imate intelektualce- par tisuća, znači akademski sloj, a onda imate one koji tvore srednju klasu, njih imate na desetine ili stotine tisuća. Dakle, oni su birači koji dovode na vlast različite elite, znači, oni su odgovorni.

Pazite, politika je žongliranje u mogućem, ono što vam je dato, time se bavite u politici. U političkom sistemu Bosne i Hercegovine, čim se završe izbori počne borba – kao bokseri, ko će s kim i kako u koaliciju, to je iscrpljivanje, dok još nije na vidiku uopće suština. Ima Đoletova (Đorđe Balašević, prim. RSE) jedna sjajna pjesma, ‘Krivi smo mi’, najbolja optužnica, bar ono što je meni dostupno, pošto ne živim u Sarajevu, ali najbolja optužnica intelektualaca, jedne tihe većine koja se samo izmakla i ostavila bitange da kolo vode

Anis H. Bajrektarević je šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija, austrijskog Univerziteta IMC-Krems, u blizini Beča. Rođen u Sarajevu, autor više knjiga, naučnih radova, više stotina publikacija, objavljenih u pedesetak zemalja svijeta. Posebnu pažnju izazvala je njegova knjiga “Ima li života poslije Facebooka”, u kojoj kritički govori o sadašnjem svjetskom poretku i upozorava na smanjenje sloboda zbog interneta, globalizacije i trijumfa konzumerizma, kao i o zbivanjima u arapskom svijetu, krizi u Europi, prisluškivanju te položaju i budućnosti zemalja Balkana.

Gordana Sandić-Hadžihasanović  (RSE)