Kliker.info

Prije nego što smo svi skupa postali “džematlije”, Srbi, “pravoslavci”, i Bošnjaci, prvo smo morali biti nešto Drugo. Ljudi.

Piše : Ahmed Burić (Radiosarajevo)

Čovjeku, da nije kroz svašta prošao, i da ne zna da je Bosna (i Hercegovina) zemlja u kojoj je stvarno sve moguće, nekad prekipi, pa mu dođe da lijepo uzme torbu s osnovnim stvarima, dvije-tri knjige za koje zna da će teže preživjeti bez njih kad mu teško dođe, tri-četiri najdraže fotografije, da se popne negdje visoko, gdje se nebo s planinama spaja, i ovaj i ovakav svijet i sav gad u njemu, otjera u tri lijepe i pustinjački uzimajući od prirode koliko mu da, proživi ono što mu je ostalo, ne osvrćući se na to ni šta ljudi misle, niti kako će svijet dočekati njegovu odluku.

Ko zna je li i koliko je puta takva misao pala na pamet odnedavno pokojnom Milanu Lalušiću, stanovniku sela Raštelica u općini Hadžići, nadomak Sarajeva, tačnije, između Sarajeva i Konjica. Virtualnu je zajednicu prije nekoliko dana, naime, obišla priča da su “džematlije”, na čelu s imamom Muamerom Mrkonjom i predsjednikom Mjesne zajednice Hazretom Subašićem, obavili sve pripreme i “realizirali” sahranu komšije pravoslavca koji je preminuo u 69. godini života.

Kako pokojni Milan nije imao porodicu i bližu rodbinu, na komšijama je ostalo da mu odaju sve počasti koje naš komšija dobri čovjek i zaslužuje, rekao je novinaru lista Preporod mjesni imam Muamer efendija, koji je, nakon sahrane, ugostio pravoslavne sveštenike koji su prisustvovali sahrani te izrazili pohvale za ovaj komšijski čin, navodi se u tekstu o ovom događaju, i dodaje: “Milan je svoj životni vijek provodio u Raštelici kao rado viđen komšija i prijatelj, stoga je džemat izrazio potrebu da mu na ovaj način ukaže počast. Također, džemat nije zaboravio da je Milan svojim prilozima učestvovao i u izgradnji džamije.”
“Da je više ovakvih ljudi, rata ne bi ni bilo”

Priča je, dakako, obišla i region: naslov “Da je više ovakvih ljudi, rata ne bi ni bilo” bio je hit.

“Milan je živeo sam, i dobio je sve počasti koje zaslužuje”, kaže se i u medijima s druge strane crte.

I svi se, opet, uredno zahvaljuju džematlijama.

Umijeće pričanja priča, općenito, ne služi isključivo da se rasvijetle pojedini fenomeni: istina, ne sreće se svaki dan takva u kojoj su, valjda, jedinog preostalog Srbina u selu, bez igdje ikoga, sahranile komšije Bošnjaci, izvršivši time posljednji akt koji čovjek na ovom svijetu, najboljem i najgorem od svih koje poznajemo – zaslužuje.

I u ovoj priči, kao i u valjda svakoj takvoj, od Aljaske do Ognjene Zemlje ima nešto veličanstveno. I nešto turobno, i to u onom smislu čitanja slojevitosti unutrašnjeg mraka u kojem je Ivo Andrić neosporeni šampion, a potvrđuje se onom čuvenom replikom Mustafe Madžara da je “svijet pun gada, i krštenog i nekrštenog”. U međuvremenu, kad shvatite da je svijet zaista takav, i da hoćete da se distancirate od njega, “utješite” se pričom kakva je ova iz Raštelice, u kojoj su komšije, eto, dostojanstveno ispratile suseljanina druge vjere na posljednji put.

Selo Donja Raštelica je, inače, prema popisu iz 1991. godine imalo 358 stanovnika. Njih 219 (61,17 posto) upisalo se kao Bošnjaci, 123 (34,35 posto) kao Srbi, njih devet, brojem 9 (2,51 posto) izjasnilo se kao Hrvati, troje je bilo Jugoslavena (0,83 posto), dok je ostalih, neopredijeljenih i nepoznatih ostalo četvero (1, 11 posto). Nije sad vrijeme za to, ali bilo bi zanimljivo pogledati kako se tada upisao pokojni Milan.
“Šareno”, dakle, malo bosansko seoce u kojem je život mogao biti težak i idiličan tačno onoliko koliko su i tačne i izmišljene priče iz njega.

Jedna od njih, recimo, govori da je selo, iako rekosmo s bošnjačkom većinom, odvajkada smatrano “srpskim”, a da su, recimo, susjedni Vukovići, za koje biste prema nekakvoj podrazumijevajućoj socijalnoj taksonomiji očekivali da su “srpski” – bili “muslimanski”. Čudna je, znamo, i komplicirana ta Bosna, taman kad čovjek pomisli da nešto zna, dočeka ga neka situacija ili praksa u kojoj mu se opet valja presabrati, i shvatiti da zna vrlo malo, ili ništa.

Jer, kad je onomad u ovom selu počeo rat, niko se nije pitao hoće li ikada vise biti Srba u njemu, i hoće li mučeni Milan ostati jedini? I da to neće biti dovoljno za pelcera. Nego za jednu dirljivu, ljudsku priču. S tužnim krajem, kakva je većina naših.
Životne su zakonitosti, naime, nešto starije, i nešto važnije od religije.

Problem, ako ga ima, je naime, u nečemu sasvim drugom: Raštelica, naime, do prije nekoliko godina nije imala džamiju – dakle njezini su vjekovni stanovnici “džematlije” tek odnedavno. Pokojni Milan Lalušić je i svojim prilozima učestvovao u izgradnji džamije. Pogrešno bi bilo misliti da su ga komšije Bošnjaci samo zato što je davao prilog sahranili kako dolikuje: vjerovatno bi bilo isto i da nije pomagao izgradnju džamije. Ne bi ga bacilli u jarak pored puta, nego bi svog komšiju, sahranili onako kako misle da treba. I kako dolikuje.

Lalušić je sahranjen na pravoslavnom groblju na kojem neki od nadgrobnih spomenika pokazuju motive i slike iz kojih se može pročitati najmanje to da je nacionalna segregacija u Bosni, povijesno gledano, nešto novijeg datuma. Često se na nadgrobnim spomenicima različitih konfesija mogu pronaći isti motivi koji nisu dominantno religijski: svaka daljnja interpretacija odvela bi nas u nepotrebnu romantizaciju povijesti koja najčešće otkliže u nekakav nacionalni integrizam. Bilo kako bilo, i krajnje jednostavno: niti je Milan, pokoj mu duši, bio kakav teški Srbin – pravoslavac (jer da jeste, ne bi, mučenik ostao jedini s muslimanima u selu), niti su ga “džematlije” sahranile zato što im je pomagao oko izgradnje džamije. Nego zato što drukčije nije moglo. Životne su zakonitosti, naime, nešto starije, i nešto važnije od religije.

Sahrana u Raštelici je, dakle, bila “običan” elementarni ljudski čin zajednice koja je ispratila svog člana, iako, eto, nije bio pripadnik određene vjere, dakle “džematlija”. Mi smo se, jednostavno, odvikli od toga: ispada da je sve oduvijek bilo (religijski, što u nas uvijek znači i nacionalno) određeno i podijeljeno. Nije, jer da jeste, ne bi krstovi na groblju u Raštelici i općenito u tom kraju podsjećali na stećke, niti bi sela sa “srpskim” imenima naseljavalo “muslimansko” stanovništvo. I obrnuto.

Stvar je , dakle, u tome da smo svi mi skupa, prije nego što smo postali “Srbi”, “pravoslavci”, “džematlije” i Bošnjaci – morali bili ljudi.

U Raštelici. A i šire.