Kliker.info

Iako ih Milorad Dodik već mjesecima optužuje da vode “probosansku” politiku, stav Srpske demokratske stranke i Partije demokratskog progresa, kad je riječ o 1. martu, kao Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine, nije ništa drukčiji od njegovog.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Jasno je to vidljivo iz agencijske izjave Mladena Ivanića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojoj on o nezavisnosti države na čijem je čelu govori kao o takozvanoj nezavisnosti te dodaje da Srbi nikada neće participirati u obilježavanju 1. marta naglasivši: “Gnusno ubistvo srpskog svata i referendum, koji je održan protiv volje srpskog naroda, bili su uvod u krvavi rat. Sasvim je jasno i evidentno da nema političara iz Republike Srpske koji to može da prihvati kao nešto što je normalno”. Tako se još jedanput pokazalo koliko je zapravo “pogođen” onaj (pod)naslov zajedničke knjige Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini: Budućnost nezavršenog rata.

2015. je, između ostalog, i godina u kojoj će biti obilježeno dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prošlo je, dakle, dvadeset godina otkako je rat koji je simbolički nezavršen suštinski završio. Ali prošlo je takođe i osam decenija otkako je završio Drugi svjetski rat koga, barem u lokalnim okvirima, u posljednje vrijeme pokušavaju predstaviti kao simbolički nezavršen. Mnogo je primjera za to, ali dva recentna, iz bosanskohercegovačkog susjedstva, i onog zapadnog i onog istočnog, u tom smislu su paradigmatična. Kolinda Grabar – Kitarović, novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske, odlučila je da jedna od prvih njenih državničkih gesti na novoj funkciji bude izbacivanje biste Josipa Broza Tita iz Predsjedničkog ureda. Stjepan Mesić, nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske, koji je tu dužnost obavljao u dva mandata, odluku nove predsjednice je prokomentarisao ovako: “Hitno uklanjanje Titove biste iz Ureda predsjednice na tragu je miniranja i uništavanja više od tri tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, čemu smo svjedočili u proteklih četvrt stoljeća. Sve to treba sagledavati i ocjenjivati u kontekstu projekta revizije novije povijesti koji je poguban sa stanovišta građenja budućnosti ne samo jugoistoka Evrope nego i cijele Evrope, pa i svijeta. Indoktriniranje mladih generacija i prebacivanje na njih frustracija i netrpeljivosti svojstvenih gubitnicima iz Drugog svjetskog rata, poništit će i posljednju mogućnost da makar postupno uklanjamo posljedice ratova u kojima se raspala Jugoslavija”.

U isto vrijeme Srbiju ponovo potresa sudski proces kojim se traži rehabilitacija Draže Mihailovića. Inače, proces rehabilitacije Draže Mihailovića pokrenut je još 2006, na inicijativu njegovog unuka Vojislava Mihailovića, a prvo ročište je bilo održano 2010. Zahtjevu su se kasnije pridružili Srpska liberalna stranka, sa Kostom Čavoškim na čelu, Udruženje pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima i drugi. Prošlog petka se očekivala odluka Višeg suda u Beogradu, ali je odgođena zbog promjene sastava sudija u Sudskom vijeću. SUBNOR Srbije suprotstavio se mogućoj rehabilitaciji, a tog petka su se ispred beogradske Palate pravde verbalno sukobili simpatizeri četnika i simpatizeri partizana. Mediji javljaju da je situacija bila na ivici incidenta, a da je u sudnici, između ostalih, prisutan bio i Vojislav Šešelj. Odgovarajući na pitanje novinara da prokomentariše cijelu tu situaciju, Aleksandar Vučić, premijer Srbije, odgovorio je da njega interesuje budućnost, ali ne prošlost.

Hvalevrijedna je Vučićeva okrenutost budućnosti, a nasuprot prošlosti, samo je pitanje koliko je tako nešto u praksi moguće. U Novom listu iz Rijeke, hrvatski pisac Rade Jarak u posve drukčijem kontekstu odgovarao je na pitanje o svom novom romanu “Yu puzzle”. Rekao je, između ostalog, kako je “povijest Jugoslavije, od kraljevine do socijalističke Jugoslavije, naša prava tema, koja je u zadnje vrijeme jako zanemarena”. Iako se odmah zatim Jarak ograđuje od politike i ideologije, njegova je teza u ideološkom i političkom ključu zapravo i tačnija. Uostalom, dokazuje to i priča o Prvom svjetskom ratu, koja je naročito aktuelizovana prošle godine povodom stote godišnjice Sarajevskog atentata. Kao što se, iz naše perspektive, ne može govoriti o Prvom svjetskom ratu bez jasnog stava o jugoslovenskom projektu, to je jednako tačno i kad je riječ o svim ostalim našim ratovima u dvadesetom vijeku. I ako su zbog nečeg svi ovdašnji ratovi u posljednjih stotinjak godina nezavršeni, to je zato jer se sve vrijeme paralelno vodi rat na planu istorijskih interpretacija. Odbacivanje Titove baštine iz hrvatske državotvorne perspektive, ideja o rehabilitaciji Draže Mihailovića ili stavovi koji se mogu čuti od pojedinih pripadnika savremene bošnjačke intelektualne elite, a prema kojima je Jugoslavija služila da uljuljka Bošnjake u osjećanje lažne sigurnosti da bi ih se lakše pretvorilo u žrtve još jednog genocida, dolaze suštinski iz iste “kuhinje”, koliko god se mogli činiti međusobno suprotstavljeni. Problem je u tome što kod onih koji se tim idejama suprotstavljaju nema hrabrosti da se otpor tim politikama izrazi pod istom zastavom i pod pravim imenom.