Kliker.info

Građani BiH su svakodnevno izloženi vijestima o napretku BiH, europskom putu BiH, međuentitetskim izljevima saradnje, usvajanjima dokumenata koji nikog ni na šta ne obavezuju, ohrabrujućim riječima eurobirokrata, uspješnim i manje uspješnim formiranjima vlasti (što je eufemizam za podjelu fotelja) itd. Sve one imaju funkciju da nas uvjere u jedno: med i mlijeko samo što nisu potekli.

Piše : Amila Kahrović- Posavljak (Tačno)

S druge strane te izmaštane stvarnosti, koja funkcionira samo na papirima i u lažnim diplomatskim osmijesima, stoje tuzlanski radnici koji pokušavaju da se izbore za svoja prava. I da, često će se čuti da su to radnici “propalih” tuzlanskih firmi. A kako je novinarstvo u BiH odavno svedeno na odano služenje moćnicima na vlasti, sasvim je jasno da ovakve konstrukcije nisu slučajne. Razlika između “propalih” i “uništenih” firmi je u tome što potonje podrazumijevaju subjekta koji ih je uništio. Takvi subjekti su, dakako, nadobudni direktorčići i samoproklamovani menadžeri koji sve svoje sposobnosti stavljaju na raspolaganje nekome od stranačkih šefova koji su ih i doveli na mjesta na kojima jesu. Umjesto u zatvoru, takvi “menadžeri” su u BiH višestruko nagrađivana kategorija.

Tako je, umjesto svih važnih istraživača sive bh. stvarnosti, tek jedan od radnika banovićkog Borca otkrio da je njihov direktor dobio nagradu za menadžera godine iako radnicima od 2000. godine nije ni uvezan staž, a kamoli šta drugo. Pogađate, ti radnici skupa s radnicima Aide stoje pred institucijama TK, mole, čekaju, odlaze do granice i vraćaju se a da nikoga, da se ne lažemo, nije ni najmanje briga.

U tajkunskom wonderlandu direktori, koji bi u normalnoj zemlji bili iza rešetaka, dobijaju titulu menadžera godine. Pravosuđe se obračunava s radnicima koji mirno protestirajući traže svoja prava. Doduše, ne treba biti zločest. Učiniti ovo što je u Tuzli učinjeno fabrikama i radnicima, a ne otići u zatvor je itekako ozbiljan poduhvat. I zaslužuje nagradu, ako ništa da bude primjer ostalim menadžerima kako se slušaju stranački šefovi.

Neki od radnika su dobili prijave za kršenje javnog reda i mira zbog traženja svojih prava. Istovremeno, radnici ističu da Tužilaštvo nije uradilo ništa povodom silnog materijala o kriminalu koji su oni uredno dostavili. No, kako i bi kada u tužilaštvima i sudovima sjede uposlenici istih onih stranačkih tipova koji na čelna mjesta preostalih bh. fabrika postavljaju “najmenadžere” da unište ono što se uništiti može. Krug menadžmenti – vlasti  – pravosuđe se zatvara. U državi u kojoj tajkuni nakon što razore firme te obesprave radnike i opustoše poreske kase bivaju nagrađeni, očekivati je da oni koji se pobune protiv toga budu kažnjeni. To je u bh. stvarnosti stara lekcija. Ne treba ovdje zaboraviti ni vjerske zajednice i to iz prostog razloga što su omiljeni privjesak vlasti. Tako ćete čuti zazivanje prokletstva na obične građane koji počine neki od grijeha, jer je građane potrebno disciplinirati. Ako se nekome omakne da spomene pljačku fabrika, obavezno se doda da se treba nadati da će onaj koji je to počinio (fantomska instanca) odgovarati nakon smrti. A možda i neće jer je to učinio boreći se za “našu” stvar. Poruka: ne dirajte ih. A ovo je prvorazredna logistika vlastima u pljački. Ljubi šefa stranke kao samoga sebe.

No, pitanje je šta rade svi ti profi analitičari, svi oni koji primaju ogroman novac da analiziraju, upoređuju, izrađuju planove i makete neke bolje budućnosti? Zašto ne učine nešto za tuzlanske radnike? A odmah se može navesti i odgovor: briga o radnicima prosto nije u trendu. Dok se u Tuzli ljudi bore za prosti komad hljeba ili barem da mogu ovjeriti zdravstvenu knjžicu, u Sarajevu se organiziraju skupovi o pravima bilo čega što nisu radnici. Jer, vrlo je fancy boriti se za prava onoga o čemu bruji sav svijet u čijoj se civiliziranosti političko Sarajevo voli narcisoidno ogledati. Upravo ovo svjedoči šizofrenoj i fatalnoj podijeljenosti bh. društva u kojoj je jednom dijelu građana bitna ravnopravnost muslimana u Finskoj, a drugom dijelu sigurnost razočaranog bivšeg-i-nikad-više-ne-sastavljenog dr. Karajlića dok pije kafu u Teheranu, pardon Sarajevu. Trećima je, pak, bitna činjenica da li ima onih koji kritikuju novoizabranu predsjednicu Hrvtaske, a četvrti ne spavaju noću zbog problema koji imaju tuljani s nesavjesnim lovcima negdje daleko odavde. U tom ozračju svega “našeg” i fancy, ko bi razbijao glavu nekakvim tamo tuzlanskim radnicima.

Nerijetko, na kraju promišljanja o sudbini radnika stoji stara narcisoidna mantra svih malograđanskih hulja: zašto se nisu školovali? Jer, biva, da su se školovali ne bi bili “obični radnici” i samim tim bi imali bolju budućnost. A za one koji su se “školovali” kažu da im je džaba diploma ako se “nisu snašli”. Ova sintagma zvuči poznato? Nemilosrdnost koja podsjeća na naziv albuma američkog gangsta repera: get rich or die tryin’ tako svakodnevno dolazi iz usta merhametlija sa svih strana.

Borba koju uporno i sistematski vode tuzlanski radnici je suštinska. Uz to, ma kako ovo nekome zvučalo glupo, ova je borba i najiskrenija. Dva su temeljna razloga za ovo. Prvi je činjenica da je tuzlanske radnike na ulicu izvela egzistencijalna situacija i nezbrinutost, a ne nekakvi projekti koji služe tome da po planu i programu svjetskih moćnika “podižu svijest”. Druga činjenica koja ukazuje na presudnu važnost borbe tuzlanskih radnika je što zadiru u srž svih problema poslijeratne BiH, a to je splet vlasti, takozvanih menadžera i kriminaliziranog pravosuđa.

Otuda se nameće pitanje svih pitanja. Ko se brine za radnike? To bi trebala biti ljevica. Ali, u BiH nema jedinstvene ljevice. Istina, ima ozbiljnih ljevičarskih promišljanja, posebice u samoj Tuzli. No, većini je ljevica furka kao tinejdžerima Nirvana. A u sklopu toga, ovi se samoproklamovani ljevičari više zanimaju činjenicom da je Nele “imao obraza” doći u Sarajevo, nego činjenicom da vladajuće elite (taj hipertrofirani pojam koji nikad nije izgubio na djelatnoj moći) od Tuzle, industrijskog i privrednog srca BiH, prave Somaliju. Takvim je ljevičarima koji su svoje ljevičarstvo izgradili na pročitanih par on-line tekstova o ružnom licu neoliberalnog kapitalizma (nipošto ih ne pitajte šta je to neoliberalno u tom kapitalizmu ili šta je sam kapitalizam) smisao ljevičarenja u zgražavanju. Dok se oni zgražavaju, mahom uživajući u ljepotama života u glavnom gradu i (budžetskim) poslovima koje su im u ručice bijele dali roditelji, radnička se prava sistemski krše i imovina fabrika krčmi.  Hvali Marksa, drž’ se menadžmenta.

Ako je političko Sarajevo ground zero političkih šarenih laža, onda je Tuzla grand zero istine o životu radnika u BiH. Zato je Tuzla daleko. A Sirija blizu.