Kliker.info

Samo dva dana prije dogovora o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, lider Demokratske fronte, u gostovanju na Face TV potrošio je podosta vremena objašnjavajući instituciju konkursa.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Senad Hadžifejzović, Komšićev domaćin, čudom se čudio: političar insistira na konkursu za mjesta u državnim agencijama, javnim preduzećima, u institucijama. Da nije tragično, bilo bi zaista presmiješno: Komšić jednako o zakonu “koji insistira na konkursu”, a Senad o (političkoj) praksi kojoj je do zakona k'o do lanjskog snijega.

Onda Komšić posegne za obrazloženjem koje je, kaže, dao jednom od svojih bivših kolega u državnom Predsjedništvu kada ga je pitao zašto toliko insistira na drugačijem pristupu, pored već uhodanog domaćeg političarenja. Komšić tvrdi kako ga je taj kolega konačno razumio kada mu je jednostavno odgovorio: Stalo mi je da moje dijete želi da ostane živjeti ovdje.

Razlika između Komšićevog zalaganja za konkurs i domaće političke prakse može se plastično objasniti i razlikom u odnosu prema djeci. Niko, naime, ne spori želju Milorada Dodika da i njegovo dijete ostane da živi ovdje, ali je poduzetni Dodik još poodavno, vrlo javno i transparentno, zbrinuo svoga sina višemilionskim kreditom Investicijske banke Republike Srpske, sve uz obrazloženje: Šta treba, da se drogira? Da mu sin, dakle, ne bi zalutao, Dodik je posegao za vlastitim utjecajem i moći u institucijama entiteta koji smatra svojim imanjem i novcem poreskih obveznika isfinansirao dječiji posao. Dodik razumije roditeljsku brigu za dječiju budućnost: Vojina Mitrovića, jednog od svojih najžešćih kritičara tokom prošlogodišnje kampanje, koji je na izbore izašao na listi Narodne demokratske partije Dragana Čavića, ne samo da je ugostio u institucijama RS-a već mu je i sina zaposlio i usput obezbijedio i prevlast koalicije oko SNSD-a u Parlamentu RS-a.

Pokazao se i kao susretljiv roditelj i kao vispren političar. Nije, dakle, problem politika a la dodik i čović u njihovim ambicijama da im djeca žive u nekim obećanim zemljama, mada niko ne tvrdi da sretne tate i takve opcije neće staviti svojoj djeci na sto, jer su baveći se politikom dovoljno zaimali pa bogu i poreskim obveznicama hvala da mogu, već u onoj Komšićevoj ideji da njegovo dijete želi ostati ovdje. Kada to govori, posve je jasno da je riječ o ambijentu za koji je ona institucija konkursa čvrsto svezana: ako dakle u Rak, Sipu, Osu… i ostale državne i ine agencije direktori počnu stizati na osnovu konkursa, osvojit ćemo prvu prepreku na trnovitom putu brige za dječiju budućnost. Konkurs podrazumijeva i makar minimalan stepen znanja i sposobnosti, a ne samo partijsku knjižicu i naklonost lidera.

Kuda su ovu zemlju odveli partijski podobni kadrovi možemo nabrajati do unedogled, ali uvijek ćemo se na kraju vratiti do rasprave o zakonu: temeljni je problem što za podobne kadrove ne važe zakoni, već samo i isključivo partijski dogovori. Kako to izgleda u federalnoj praksi najzornije ilustriraju primjeri koje je Komšić te Face noći skoro pa uzgred pomenuo, otvarajući zapravo pitanje beskrajnih mandata za pozicije na kojima sjede i sjede nedodirljivi moćnici, a ni konkursi se ne raspisuju. Ili još gore: i kada se raspišu, ovaploćene partijske intereždžije učinkovito ih blokiraju da ostanu na pozicijama (sve)moći.

Samo tako i jeste moguće da Hasan Ćelam u talačkoj krizi drži cijelu Federaciju, a Komisija za vrijednosne papire prikuplja krivične prijave (čak i od Vlade Federacije?!). Ćelam je – u ovom času – ubjedljivo najdugovječniji predsjednik bez mandata, no to ga ne sprječava da jaše finansijskim tržištem kapitala i to tako da odluke Komisije na čijem je čelu već odavno donosi i potpisuje samo formalno: suštinski o njima odlučuje isključivo Zijad Blekić. Za Blekićeve poslove prepreka nema – čak i struja nestaje taman onoliko koliko njemu treba?! A Komisija i Ćelam su tu da njegove želje pretvaraju u dokumenta! Ko je Blekić, ko je Ćelam, ko su njihovi kumovi i politički pokrovitelji Asim Sarajlić i Damir Hadžić?

Jedina vaga za njihovo mjerenje jesu količine para kojima se razmeću: Ćelam je u svoj osvajački pohod na nekretnine u centru Sarajeva krenuo iz Travnika, gdje je o jadu zabavio Trgovinu Borac koja je sa predratnih 1.600 zaposlenih i stotinjak poslovnih prostora nestala bez traga u različitim malverzacijama; karijeru nastavio u Sarajevu, gdje troši treći mandat, a dobio je samo jedan, i još uvijek samodopadno tvrdi kako će iz Komisije u zarađenu penziju?!

Blekić je valjda najveći domaći berzovni mešetar poznat po prilično osvetoljubivoj naravi i regionalnim prijateljstvima za koja su zainteresirane policije – od crnogorske do slovenske. Samo se u Sarajevu napadi na članove KVP-a koji su redovito – gle koincidencije – dobijali batine kad god su se usudili zainteresirati za predmete na kojima je insistirao Ćelam, još uvijek vode kao istrage protiv NN napadača. Kao uostalom i napadi na automobile onih koji između zakona i mešetara biraju ovo prvo.

Zijad Blekić je svoj prvi milion davno zaimao, njegovi partijski pokrovitelji Sarajlić i Hadžić svoje imetke pravdaju kreditima, ali i jedan i drugi već sada užurbano traže podobne kandidate za interno raspisani konkurs o Blekićevim pokroviteljima u narednom mandatu. Marinko Čavara nije ni svjestan kakvu je paniku izazvao najavom da će prioritet vrha Federacije biti upravo institucije u kojima svoje mandate troše razni ćelami.

Može li se Federacija obračunati sa kriminalom u vlastitim redovima? Glavna kantonalna tužiteljica Dalida Burzić nedavno je – ne bez čuđenja – rekla da je bila nemalo iznenađena kada je ustanovila da se o nezakonitostima u jednoj firmi vodi nekoliko procesa, pa ih je objedinila, od tužitelja očekuje da se odgovorno dohvate posla, a to je – makar za početak – dobar znak. Povratak institucije konkursa, koji najavljuje Komšić, zvuči također obećavajuće, upravo za onaj ambijent koji ističe kao svoj politički cilj – zemlju u kojoj djeca žele ostati. I kojoj nije uzor sicilijanski, već europski recept.