Muharem Bazdulj : Nova moda mora da se proba
Slobodna Bosna prenijela je skoro pisanje Slobodana Vaskovića da je “Momčilo Krajišnik, predsjednik samoprozvane Asocijacije stvaralaca Republike Srpske, uputio prije desetak dana pismo najvišim stranačkim organima SDS-a u kojem traži da se njegovoj nazoviorganizaciji prepusti 30 posto vlasti u toj stranci. I to na svim nivoima.
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
” Krajišnik je, prema Vaskovićevim tvrdnjama, svjestan da niko od pripadnika njegove Asocijacije, koju potpuno kontroliše Milorad Dodik, ne bi prošao na unutarstranačkim izborima, pa pokušava na drugi način da dođe do 30 posto svojih ljudi u vrhu stranke, što bi mu, računa, omogućilo potpunu vlast nad strankom. Ipak, “u vrhu SDS-a Krajišnikovo pismo smatraju potpuno besmislenim, a njegove zahtjeve otužnim.”
Nekako u isto vrijeme, zagrebački Jutarnji list piše kako “dva tjedna nakon trijumfalnog povratka u Hrvatsku i pučkog slavlja u Osijeku Branimir Glavaš nema razloga za osobito zadovoljstvo: u trenutku kad se politički reaktivirao, njegovoj se stranci rejting srozao na 1,3 posto”. Glavašev povratak očito je zapravo nanio štetu njegovom Hrvatskom demokratskom savezu Slavonije i Baranje (HDSSB). Naime, HDSSB bio je “nakon dugo vremena, napravio odmak od svoje radikalne retorike, čemu su najviše pridonijeli mladi kadrovi – novi šef stranke Dragan Vulin te, u Saboru, nekadašnji HDZ-ovac Josip Salapić, koji im se pridružio, ali sada se samo u nekoliko dana sve srušilo kao kula od karata.” Po riječima jednog komentatora, “Glavaš će pokušati ojačati stranku u regiji i pripremiti je za parlamentarne izbore. Krajnjom desnom retorikom sada pokušava pridobiti glasove propalog Saveza za Hrvatsku. Zato je sada zaoštrio odnos prema Miloradu Pupovcu i žestoko ga napada. No, to može imati i negativan efekt jer će time odbiti one umjerene opcije. To je rizična zona. HDSSB nije nacionalna desna stranka, nego regionalna.” U isti kontekst, naravno, spada i priča o povratku Vojislava Šešelja u Srbiju. Najave njegovog (makar i privremenog) dolaska iz Haaga s velikim su nadama i dobrodošlicom iščekivali svi protivnici vlade Aleksandra Vučića: oni s radikalno desnog kraja političkog spektra s nadom da je upravo Šešelj najbolji mogući lider udruženog desnog fronta, oni s lijeve strane pak želeći da se Vučićev rejting koliko-toliko uruši, bez obzira na to ko ga i s kojoj politikom rušio. Ispostavilo se, međutim, da su Šešeljevim povratkom profitirale isključivo društvene mreže kojima se ovaj neobično brzo prilagodio, tabloidi i tabloidni portali te pokoja televizija. U političkom smislu, Šešelj niti je ojačao svoju Srpsku radikalnu stranku niti je oslabio Srpsku naprednu stranku svog nekadašnjeg pulena i omiljenog učenika Aleksandra Vučića.
Šta je dovelo do ovakvog nesporazuma sa stvarnošću nekadašnjih moćnih političkih lidera? Šta im je srušilo političku moć? S jedne strane, dugo su bili odvojeni od političkog života. U političkom životu, naime, izuzetno je istinita ona poslovica koju je volio Schopenhauer: Prisustvo je moćna boginja. Bez svakodnevne kontrole stranačke infrastrukture, liderstvo se brzo troši. Ipak, to ne može biti samo to. Uostalom, da imaju nekadašnji uticaj na glasače, oni bi lako osnovali nove stranke. Šta navodi iste one ljude koji su nekada glasali za njih da im više ne pada na pamet da ih podržavaju? Utješno bi bilo pomisliti kako je došlo do “katarze”, kako su glasači listom shvatili da su ratni zločini nešto odvratno što se nipošto nije smjelo desiti i da krivci za njih zavređuju aktivan građanski prezir i kada svoju sudsku kaznu odsluže. U to je, međutim, teško povjerovati. Ipak, čak i oni kojima je etnonacionalna pripadnost pomračila svaku objektivnost, oni koji su svjesni svakog zločina nad “svojima”, a svaki zločin “svojih” ili negiraju ili ga svode na opravdanu samoodbranu na izborima više uglavnom ne glasaju za optužene ili osuđene ratne zločince. Vrijedi pokušati odgovoriti na pitanje zašto je to tako.
Sve tri ove priče nude zapravo vrlo sličan odgovor. Dobar rezultat SDS-a na nedavnim izborima u Bosni i Hercegovini ne tiče se vremena u kojem je Krajišnik žario i palio ovom strankom, nego se tiče kritike Milorada Dodika i SNSD-a u posljednje četiri godine. Isto tako, kako ističe citirani sagovornik Jutarnjeg lista, HDSSB nije nacionalna desna stranka, nego regionalna. U tom smislu, Glavaševo potenciranje rata i šovinističkih sentimenata nema uticaja na glasače i može im biti samo odbojno. Popularnost HDSSB-a u dobroj mjeri počiva na osjećanju da Zagreb ne uvažava dovoljno Slavoniju i Baranju i ne investira dovoljno u ovaj dio Hrvatske, pa mu u tom smislu teško može pomoći demagoško insistiranje na svehrvatskoj slozi. Naposljetku, u srodnom ključu valja čitati i Šešeljev slučaj. Glasači koji su podržavali i njega i radikale nisu pošli za Nikolićem, Vučićem i SNS-om jer im se činilo da će oni bolje od njega ostvariti program Karlovac – Karlobag – Ogulin – Virovitica, nego jer im se činilo da s njima lakše mogu da se riješe očaja “gubitnika tranzicije”. Ne treba, dakle, u ovoj promjeni trenda vidjeti “promjenu svijesti”, više je riječ o “promjeni mode”, ali, kako god, neke su mode ljepše, prijatnije i “civilizovanije” od drugih pa ni takve promjene ne treba olako omalovažavati.
Komentari