Kliker.info

Kad je američki predsjednik Barack Obama, ugošćujući 5. februara godišnji Nacionalni molitveni doručak u Bijeloj kući, i nakon najnovijih zvjerstava počinjenih u ime “Islamske države” rekao kako “svaka vjera može biti izvrnuta i zloupotrebljena u ime zla” i da teroristi koji pretenduju da djeluju “u ime islama” zapravo “izdaju islam” iz dijela javnosti zamjereno mu je da je to izjednačavanje odgovornosti uvredljivo i naivno i da prestane igrati ulogu teologa i da prizna kako islam ima problem s nasiljem i ekstremizmom.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Razumijevanje za Obaminu poziciju stiglo je s pomalo neočekivane strane: kolumnista Washington Posta Michael Gerson, koji je pisao govore za Obaminog prethodnika u Bijeloj kući Georgea Busha, podsjetio je kako je samo nekoliko dana nakon terorističkih napada na Ameriku 11. septembra 2001. godine, Bush izuo cipele, ušao u Islamski centar u Washingtonu i u razgovoru s islamskim vođama rekao: “Ovi akti nasilja nad nedužnima protivni su osnovnim principima islamske vjere …Lice terora nije lice islama”. Slično je govorio i na zajedničkom zasjedanju Kongresa 20. septembra 2001, naglašavajući da je islam religija mira: “Teroristi su izdajnici svoje vlastite vjere, nastojeći, u osnovi, da otmu sam islam”.

Gerson zaključuje kako ogromna većina muslimana u svijetu – i gotovo svi američki muslimani – vjeruju kako je njihova vjera “bezuslovno protiv toga da se ljudi stavljaju u kavez i živi zapale, ili da se mentalno bolesni šalju kao bombaši samoubice, ili da se djeca živa zakopavaju” i to je po njemu jedina podjela koju treba potcrtavati: miroljubiva većina protiv terorista.

Ali, ako je uloga svjetskih lidera – u ovom slučaju američkih predsjednika – da upućuju na taj viši moralni plato u odnosu prema vjerskom ekstremizmu i nasilju u ime vjere, rekao bih kako to prihvatanje “islama kao religije mira” na oslobađa, nego naprotiv još više obavezuje, islamske vjerske vođe i intelektualne autoritete u muslimanskom svijetu, da se u svojim zajednicama posvete suzbijanju širenja ekstremnih ideologija i pokreta.

Bosanskohercegovački muslimani su, i prije a posebno tokom i nakon rata devedesetih, u svijetu bili viđeni kao primjer “evropskog islama”, religije u dodiru i koegzistenciji s drugima, u samopoštovanju i punom uvažavanju drugačijeg, i kao takvi su bili uvaženi i prihvaćeni kao ravnopravan partner u zaokruživanju vizije “cjelovite i slobodne Evrope”.

Njihovo političko – a i doskorašnje vjersko vodstvo – nije na vrijeme uvidjelo kako je taj status kao i sve drugo u ovom svijetu i vremenu podložan izazovima i promjenama koje od odgovornog vodstva zahtijevaju pravovremena i primjerena reagovanja i odgovore. Iako bilo kakvo razumijevanju novije prošlosti, pa i presude autoritativnih međunarodnih sudova, nedvosmisleno pokazuju da su bosanski muslimani bili ciljane žrtve projekta “nestajanja jednog naroda”, to je trebalo da ojačava – a ne potkopava – njihovu odanost kulturi i tradiciji vjerske i etničke tolerancije i ravnopravnosti. Njihovi predstavnici su tu tradiciju iznevjeravali počev od dovođenja stranih ratnika džihada i žmurenja na njihove zločine protiv vjekovnih susjeda do propuštanja da se ta zlodjela gone i kažnjavaju. Blagonaklono su gledali na širenje i nametanje uvoznih tumačenja “jedino ispravnog” islamskog učenja i prakse. Na sve učestalije manifestacije vjerskog ekstremizma – od nametanja novih normi ponašanja i odijevanja preko pojedinačnih zločina poput ubistva katoličke obitelji okupljene na večeri naa Badnju noć do napada na policijsku stanicu u Bugojnu i na američku ambasadu u Sarajevu – lokalnim vjerskim autoritetima bilo je važnije da uz formalnu osudu pokažu kako se nemaju oni kome pravdati nego da sistematski porade na suzbijanju ekstremizma tamo gdje se on pojavljuje.

Najnovija eskalacija globalnog islamističkog ekstremizma takođe se prečesto – na bosanskoj javnoj sceni – relativizira pozivanjem na razumijevanje i uklanjanje “uzroka”, kao da bilo šta u savremenom svjetskom iskustvu može da opravda masovna ubistva po tržnicama i džamijama u islamskom svijetu, egzekuciju cijele jedne novinske redakcije zbog štampanja bilo čega pa i “uvredljivih karikatura”, odsijecanja glava humanitarnih radnika i reportera otetih na teritoriji “Islamske države”. Dok se političke i vjerske mudre glave pozivaju na “kontekst” i “uzroke” narastanja esktremizma, on privlači i sve veći broj posebno mladih bosanskih muslimana kod kuće i u svijetu, od Evrope do Amerike: sve više ih je na ratištima džihada, u materijalnoj i logističkoj podršci, u zapaljivim antizapadnim kampanjama na Internetu.

Jednoj prisustvujemo upravo ovih dana: Povodom brutalne egzekucije troje uzornih mladih muslimana u univerzitetskom gradu Chapel Hill u američkoj državi Sjeverna Karolina jedinice “internet džihada” požurile su da optuže vodeće svjetske medije kako za razliku od smaknuća redakcije francuskog satiričnog magazine smaknuću troje mladih muslimana nisu posvetilu nikakvu pažnju. Iz poštovanja za tri izgubljena obećavajuća života ovdje ne bih govorio kako je ipak riječ o neuporedivom: u pariskom slučaju ubice su počinile zločin u ime svog shvatanja vjere dok ubica u Chapel Hillu – iako deklarisani ateista – po do sada poznatim detaljima nema iza sebe nikakvu organizaciju a policija osim indicija o “susjedskoj svađi oko parking mjesta” istražuje i mogućnost da je ipak po srijedi “zločin iz mržnje”. Dok istraga i sud ne kažu svoje, možda je najbolje da internet-džihadlije poslušaju poruku koju je uputila najpozvanija osoba, majka ubijenog nesuđenog doktora stomatologa: “Ne borite se vatrom protiv vatre”.