Kliker.info

Sadašnjost i bliska prošlost Bosne i Hercegovine isprepliću se na najgori način, čineći stvarnost nepodnošljivom. Prošlost nikada nije raspetljana do kraja, na način da za njeno mračno lice svako preuzme svoj dio krivice i odgovornosti, a sadašnjost se raspetljava tako da sve ostane po starom, bolje rečeno da linije političkih frontova ostanu tamo gdje su zatečene Mirovnim sporazumom.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Da je taj rašomon djelo naših političkih garnitura, znaju i vrapci na grani. Njihov odnos prema ratnim zločinima, najtragičnijoj epizodi nedavne prošlosti, politički i mentalno je uvriježen kao odnos sa ekskluzivno etničkih pozicija, baš kao što je i odnos prema korupciji, organizovanom kriminalu ili nepotizmu odavno definisan kao Cosa nostra. I tako se u političkoj i pravosudnoj praksi manje-više i tretira – kao Naša stvar, srpska, hrvatska, odnosno bošnjačka. Ovog ponedjeljka su u Parlamentu izabrani predsjednik i dvoje potpredsjednika Federacije BiH. Novi čovjek na vrhu ovog entiteta je Marinko Čavara, hadezeovac od glave do pete, ličnost iz Čovićeve partijske škole, koja propagira političku staloženost i dobronamjernost, ali i odlučnost da se ostvare hrvatski nacionalni ciljevi. Sve je to Čavara demonstrirao u svom inauguracionom govoru, a vrijeme će pokazati kakva će biti sudbina pomenute hadezeovske doktrine.

Nešto drugo je ovdje sporno. Izboru Marinka Čavare usprotivio se Predrag Kojović, zastupnik Naše stranke, podsjetivši da je Čavara prošlog ljeta prisustvovao organiziranom dočeku haškog osuđenika Darija Kordića. “Nikad više na političku funkciju ne bismo smjeli birati nikoga ko na takav način ispoljava svoj odnos prema ratnim zločincima”, rekao je Kojović. Replicirao mu je Ivo Tadić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, rekavši da Kojović time “vrijeđa hrvatski narod”. Nije izostala ni cinična opaska o “minornom ugledu” Naše stranke, koja ima tri predstavnika u federalnom Parlamentu.

Činjenica je da je HDZBiH vodeća hrvatska stranka u zemlji i da je njena participacija u vlasti, kako na entitetskom, tako i na državnom nivou, neupitna. Pokušaj da se matematičkom akrobatikom Čovićevoj stranci oduzme njena porcija vlasti završio je kao politički debakl. Račun je, kao što je poznato, platio Lagumdžijin SDP, ali je i Federacija prokockala svoje četiri političke godine. To što je HDZ nacionalistička stranka, kakve su i ostale, tradicionalno vodeće stranke u Bosni i Hercegovini, ne samo što ne smeta njenim pristalicama već ih, naprotiv, ona time i privlači. Poznato je da je na prvim postkomunističkim izborima stanovništvo Bosne i Hercegovine listom glasalo za svoje etničke stranke – SDA, HDZ i SDS. To je bio izbor ogromne većine građana koji su, po cijenu krvavog rata, željeli da omeđe svoje etničke i vjerske torove. Od tada je prošlo skoro četvrt stoljeća, ali se u tom pogledu stvari nisu mnogo promijenile. Posmatrano s te tačke gledišta, sve što zabada prst u takvu narodnu volju, uključujući i nacionalističko veličanje svojih ratnih zločinaca, može biti proglašeno “vrijeđanjem” konkretnog naroda. Nacionalistički diskurs ne ostavlja prostor za bilo kakvu kritiku svog političko-populističkog ambijenta. Ako bez ostatka osuđujete zločine počinjene u ime svog naroda, ne gine vam etiketa “izdajnika” i “otpadnika”, a ako pritom upirete prstom i u zločine koje su počinili pripadnici nekog drugog naroda, bićete obilježeni kao njegov “neprijatelj”. Nema praštanja ni na jednoj strani.

Većina ljudi kako u Bosni i Hercegovini, tako i u njenom neposrednom okruženju, žele biti, i jesu, nacionalisti. Očekivati, dakle, od Marinka Čavare da u jednoj populistički tako važnoj prilici ne bude tamo gdje i njegov partijski šef, u ovom slučaju na dočeku Darija Kordića, prilično je naivno. Više smisla ima postaviti pitanje šta je tamo radio osječki biskup Vlado Košić, a pogotovo zašto je tamo veličao ovog osuđenog ratnog zločinca, upoređujući ga ni manje,  ni više nego sa Isusom!? Ne govori li to o licemjerju Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji biskup spušta Isusa na nivo jednog provincijskog mediokriteta i zlikovca koji se, navodno, u zatvoru “okrenuo vjeri”. Ništa manje sramotan nije ni gest mileševskog vladike Filareta, koji je nedavno u manastiru Mileševa odlikovao ordenom “Belog anđela” Vojislava Šešelja “u znak zahvalnosti za njegovu odbranu srpstva”. Sam taj čin predstavljao je čistu parodiju, a njegov smisao neskriveno licemjerje, već samim tim što naziv pomenutog ordena Srpske pravoslavne crkve simbolizira nešto što je u potpunoj suprotnosti sa likom i djelom četničkog vojvode. Ovim nakaznim igrokazom, sa ratnim zločincima kao glavnim junacima, treba dodati i povratak bivšeg generala Branimira Glavaša u Slavoniju, gdje mu je priređen doček u atmosferi tamošnjeg raskošnog folklora.

Srpska demokratska stranka nikada se nije odrekla Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Naprotiv, odala im je priznanje za zasluge na stvaranju Republike Srpske, a onda je to još eksplicitnije učinio i Milorad Dodik, ne stideći se da izjavi kako je za njega general Ratko Mladić srpski heroj, bez obzira na ishod haške presude. Koliko je samo prisnosti bilo u Dodikovom zagrljaju sa Biljanom Plavšić prilikom njenog povratka u Banjaluku, nakon što je u švedskom zatvoru odslužila nezasluženo malu kaznu. Dodik je početkom ove sedmice gostovao u emisiji “Indirektno” RTRS-a, papagajski ponavljajući svoju opsjednutost “jačanjem Republike Srpske”. Kad ga je voditelj emisije podsjetio da je prošle godine “uhapšeno čak dvadeset Srba osumnjičenih za ratne zločine, a skoro niko od Hrvata i Bošnjaka”, Dodik je, sav usplahiren, rekao: “Pa, vidite, to je ono o čemu ja stalno govorim. Da Sarajevo nije, uz pomoć međunarodne zajednice, prisvojilo te nadležnosti, mi bismo zaštitili te ljude”.

Eto zašto se na ovim prostorima borba protiv etničkog nacionalizma doima kao fikcija, a njegovo jačanje kao realnost.