Kliker.info

U nekom od svojih romana Ernest Hemingway je zapisao kako u svakoj svjetskoj luci postoje barem dva estonska mornara.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Radi se o usputnoj rečenici, ne posebno važnoj, iako karakteristično hemingvejskoj, no za veliku većinu čitalaca ovog pisca ona nije nešto po čemu Hemingwayevo djelo pamte. Izuzetak su, naravno, Estonci, čak i oni koji Hemingwaya nisu ni čitali. Pomenuta rečenica često se citira u estonskim turističkim vodičima i sličnim reklamnim materijalima.

Ljudima iz velikog svijeta koji baš i nisu upoznati tko je ta, što je ta, da prostiš Estonija, ona treba da pojasni kako ova baltička zemlja nije repa bez korijena, kako je za nju, eto, znao i veliki američki pisac Ernest Hemingway.

Među savremenim američkim piscima i spisateljicama kod kojih se prepoznaje Hemingwayev uticaj kritičari znaju da pomenu i Louise Erdich. Ova pjesnikinja i romansijerka (rođena 1954. godine) objavila je skoro trideset knjiga dobivši za njih cijeli niz uglednih književnih nagrada. Jedna od najrecentnijih dodijeljena joj je prošle godine, i to za životno djelo. Nagrada se zove Holbrookeova i dio je “fundusa” nečega što se zove Dejtonska mirovna književna nagrada (Dayton Literary Peace Prize). Osim Holbrookove nagrade za životno djelo, dodjeljuju se, naime, i nagrade za knjigu godine i u kategoriji beletristike i u kategoriji publicistike. Ova nagrada nema još uvijek neku pretjerano dugu tradiciju, no među brojnim američkim književnim nagradama već je stekla ugled i reputaciju. Zarad pridjeva “mirovna” u imenu nagrade, a posebno zbog pominjanja Richarda Holbrookea, jasno je da grad Dayton ovom književnom nagradom čuva uspomenu na ono po čemu je, između ostalog, ušao u istoriju, odnosno na tamošnje parafiranje mirovnog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Iako grad sa okolinom ima oko 850.000 stanovnika, Dayton nema neki posebno prepoznatljiv identitet. Uz asocijaciju na mirovni sporazum, najprije padaju na pamet najpoznatije ličnosti rođene u Daytonu: Orville Wright, jedan od dva brata što su stvorili prvi avion te pjesnik Paul Laurence Dunbar. Nije, dakle, čudo da ovaj grad s poštovanjem pamti ulogu koji je odigrao u istoriji zapadnog Balkana prije nepunih dvadeset godina.

Kako je krenulo, međutim, čini se da bi mirovna aura Daytona mogla da značajno proširi svoju prepoznatljivost.

Krajem prošle nedjelje, u nizu medija pojavio se, recimo, naslov prema kojem Merkelova Putinu nudi Dayton. Na prvi pogled, naslov djeluje izrazito bizarno. Otkud njemačkoj kancelarki pravo da ruskom predsjedniku nudi jedan američki grad?! Neko zloban bi se u tom kontekstu možda prisjetio kako je Hitler Staljinu isprva bio “dao” pola Poljske, no čak i tako blesava hipotetska šaljiva paralela pada u vodu samim tim što je Ameriku neuputno uspoređivati sa Poljskom.

Šalu na stranu, jasno je da se “Dayton” iz tih naslova odnosi na Dejtonski mirovni sporazum, odnosno na njegovu “srž” koja se sada pokušava primijeniti i u smirivanju ukrajinskog konflikta. Srž je, naravno, u očuvanju teritorijalnog integriteta i međunarodnog subjektiviteta zemlje, uz istovremeno davanje široke autonomije dijelovima teritorije na kojima bjesni pobuna protiv centralne vlasti. Drugim riječima, a u ključu iste analogije, Angela Merkel je Vladimiru Putinu ponudila Republiku Rusku.

Iz perspektive konflikta u Ukrajini, i ratni raspad Jugoslavije, uključujući i rat u Bosni i Hercegovini, ukazuju nam se u novom svjetlu. To što se Jugoslavija raspala krvavo, za Zapad je bilo mnogo manje važno od činjenice da se SSSR raspao – mirno. U kontekstu mirnih disolucija Češkoslovačke i SSSR-a, ratni raspad Jugoslavija djelovao je kao anahroni balkanski krvavi bal. Sada se, međutim, ispostavlja da je i raspad SSSR-a imao u sebi ugrađen tempirani eksplozivni mehanizam. Takođe, o ratu u BiH se uobičajeno govorilo kao o jedinom i posljednjem ratu na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Ukrajina ga je lišila oba ta pridjeva, pa više definitivno nije jedini, a ni posljednji. I pored jugoslovenskog iskustva, Zapad se ponovo ponaša naivno i neiskusno. Za nas koji pamtimo rat u Bosni i Hercegovini, neuspjele mirovne inicijative djeluju tako poznato. Ipak, kad se čula vijest o potencijalnom ukrajinskom “Daytonu”, asocijacije na bosanskohercegovački slučaj dosegle su vrhunac. S jedne strane, prirodno je poželjeti mu uspjeh, jer bi to označilo kraj sukoba i pogibija te dolazak kakvog-takvog mira. S druge strane, takvo rješenje može takođe da označi i zamrzavanje konflikta i održavanje statusa quo. Geopolitički gledano, međutim, valja podsjetiti da je izvorni Dayton rezultat američke diplomatije, nakon što su evropski pokušaji okončavanja rata u BiH listom propali.

Inicijativa o “ukrajinskom Daytonu” je isključivo evropska jer iza nje stoje Hollande i Merkelova. Poslije pobjede Syrize u Grčkoj i glasina o tome da će ova zemlja morati da napusti euro zonu, najava o referendumu u Velikoj Britaniji o potencijalnom izlasku iz EU i sličnih vijesti koje dokidaju i minimiziraju slavu evropskog projekta, Evropi pod hitno treba nešto što bi joj vratilo reputaciju ozbiljnog globalnog igrača. Šta u tom smislu može biti bolje od okončavanja krize koja je zaprijetila novim hladnim ratom i u kojoj su neki čak vidjeli i početak trećeg svjetskog rata?

Evropi pak treba – treći svjetski mir.