Kliker.info

Prošle subote, na sajtu Radija Slobodna Evropa, u redovnoj rubrici “Dnevnik” objavljen je tekst podgoričke dramske spisateljice i novinarke Nade Zogović – Bukilić.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

U njemu ona, između ostalog, pominje kako joj je sin “vidno razočaran” pokazao snimak crnogorskih rukometaša koji nastupaju za reprezentaciju Katara: “Na snimku njih trojica, sa saigračima iz katarske reprezentacije, svečano stoje i – pjevaju katarsku himnu?! Dobro je naučiše, časti mi. Tako brzo? Donedavno su pjevali ‘Oj, svijetla majska zoro…’ Moj sin sve to smatra svojevrsnom izdajom, a ako i nije izdaja, veli on, onda je svakako prodaja.

Dijete uči u ekonomskoj školi, pa se razumije, bolje od mene, u te trgovine.” Istog dana, u svojoj redovnoj kolumni u subotnjem izdanju zagrebačkog Jutarnjeg lista, Jurica Pavičić je precizniji i manje fokusiran na Crnogorce te osim njih, među 16 igrača reprezentacije Katara, identifikuje i Bosance, a tu i je i ostatak “legije stranaca”: Francuz, Kubanac, Španjolac, Tunižanin i Egipćanin. Takođe, Pavičić je i manje ličan, pa se umjesto koncentracije na “izdaju” ili “prodaju” bavi objektivnom analizom cijelog fenomena.

Ipak, u oba ova teksta očit je negativan i skoro prezriv stav prema reprezentaciji Katara, prema toj skoro surovo plastičnoj ilustraciji istinitosti one stare pjesmice Zabranjenog pušenja čiju sam parafrazu iskoristio za naslov ovog teksta. I zaista, ako su se ti prebogati šeici i emiri već nakupovali “jahti, konja, zamkova”, “političara, novinara, sudija”, avionskih kompanija, fudbalskih klubova i čega sve ne, zašto si ne bi lijepo kupili i dobru rukometnu reprezentaciju? Uostalom, ono što je Katar napravio u rukometu, samo je do kraja primijenjen recept koji se već dugo koristi u popularnijim i “bogatijim” sportovima. Kad je 2002. godine, na svjetskom fudbalskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji, boje reprezentacije Poljske branio Nigerijac Emmanuel Olisadebe, to je još uvijek djelovalo relativno bizarno. Naučila se publika već da za Holandiju, Francusku ili Englesku nastupaju igrači iz njihovih bivših kolonija, naučila se takođe i na prisustvo igrača čiji su roditelji iz trećeg svijeta emigrirali nekud na evropski Zapad, pa bi onda ovi igrali za reprezentacije svojih domovina, koliko god im prezimena ili boje kože ili oboje bili neuobičajeni za tamošnju većinu, ali slučaj rođenog Nigerijca koji igra za Poljsku bio je u tom smislu drukčiji. No slični fenomeni u reprezentativnom fudbalu su vrlo brzo postali nepisano pravilo, pa je, primjera radi, ponajbolji igrač fudbalske reprezentacije Hrvatske donedavno bio rođeni Brazilac. U košarci su, pak, reprezentacije koje nemaju nekog, kako se to kaže, “naturalizovanog Amerikanca” već postale izuzetak. Katarski rukomet samo je, dakle, vrhunac jednog već odomaćenog trenda.

Iz ovdašnje perspektive, međutim, fenomen nam je posebno interesantan zbog igrača sa ovih prostora, Bosanaca i Crnogoraca, dakle, koji su među najistaknutijim katarskim rukometnim herojima. U većini slučajeva “reprezentativni legionari” postaju to iz dva razloga: ili dolaze iz siromašne i nerazvijene zemlje u bogatu i razvijenu ili su pak izvorno državljani neke sportske velesile u kojoj je konkurencija za reprezentaciju prevelika i prejaka, pa odlučuju da na velikim sportskim takmičenjima zaigraju u dresu neke druge zemlje, ako to već teško mogu da učine igrajući u dresu svoje domovine.

Dok je postojala Jugoslavija, ona je u rukometu bila velesila čiji je status bio usporediv sa statusom koji u svjetskom fudbalu ima Brazil. Jugoslovenski igrači, međutim, onomad nisu “legionarili” u drugim nacionalnim ekipama. I mada reprezentacije faktički svih zemalja nastalih raspadom SFRJ spadaju u gornji dom svjetskog rukometa, daleko od toga da dva katarska Bosanca i tri katarska Crnogorca ne bi bila dobrodošla u reprezentacijama matičnih domovina. U tom smislu se može reći da oni za Katar igraju zbog novca. Drugo je pitanje, međutim, treba li se o tome govoriti u ključu “izdaje” ili “prodaje”, u ključu osuđivanja. Zašto bi njihovi motivi bili inferiorni motivima onih Bosanaca ili Crnogoraca koji umjesto za BiH ili Crnu Goru igraju za Srbiju ili Hrvatsku, pa čak i onih Bosanaca ili Crnogoraca koji igraju za BiH i Crnu Goru?

Gledajući te momke čija prezimena završavaju tim tipičnim južnoslovenskim “ić”, mislio sam često na one velike medijske oglase koji se u ovim krajevima svako malo pojavljuju, a kojima se pozivaju momci i djevojke na konkurse i kastinge velikih aviokompanija iz Katara ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Svako malo se po lobijima skupih hotela u Sarajevu, Banjoj Luci, Beogradu, Novom Sadu, Podgorici ili Zagrebu gura ovdašnja mladost željna uniformi stjuarda i stjuardesa ovih kompanija.

Ne rade to iz želje da im guzica vidi puta niti iz potrebe da dokažu stereotip o “gordim (letećim) konobarima”, nego zato jer u domovini nemaju perspektive. Poslije nekoliko decenija kakve-takve slobode, opet smo svi ovdje u kolonijalnom položaju, samo što gospodar više nije fiksiran, nego je svugdje gdje ima novca. Lijepo zbore Andrić i JFK o dugu prema zavičaju i o tome šta ti možeš da uradiš za domovinu, a ne vice versa, ali lijepo su zborili i stari Latini: “Ubi bene ibi patria”, pa makar ti u ruci bili rukometna lopta ili poslužavnik.