Kliker.info

Moram priznati da s neskrivenim uživanjem pratim ovaj, sad baš i svakodnevni, preobražaj Milorada Dodika, predsjednika skoro pa svega u Republici Srpskoj.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Taj lider najjače partije u RS-u, što je onomad jedva sastavio parlamentarnu entitetsku većinu, a pitanje je i bi li da se ne dogodiše dva papka, taj najveći postmiloševićevski zagovarač svesrpskog sjedinjenja, veliki protivnik svega što se zove Bosnom i Hercegovinom, od subote je (ove prošle) neophodni mehanizam za utiranje evropskog puta države BiH!

U intervjuu Dnevnom avazu, čije stupce potpisuje novinar simboličnog imena i prezimena, izvjesni Mirsad Kebić, ukazuje nam se jedan (naj)novi(ji) Dodik, čija je briga za BiH u EU skoro tolika da između redova uspijevam zaključiti da čovjek i ne spava sekirajući se što ova vladajuća koalicija, okupljena (bez njega) na državnom nivou ne razumije kontekst. Ne samo da ne shvataju nego takvi kakvi su – a naročito SDA i SDS – nisu ni sposobni da povedu zemlju ubrzanim putem ka euroatlantskim integracijama koje su jedino rješenje. Njegova je briga utoliko veća što on, dokazani vizionar, već vidi i sve moguće probleme na tom EU putu BiH i naravno zna i rješenja.

Da ne kažem da samo oni koji čitaju baš baš između redova i nisu najspremniji da prihvate ovakve obrate, mogu pomisliti da Dodik unaprijed prijeti, ali to je već do mene. Vizionar Dodik – za takve nevjerne tome poput mene – ima adut u rukavu: baš je on (uz malu pomoć lidera SBB-a Fahrudina Radončića) dao Predsjedništvu BiH ključne elemente izjave koju su tražili njemački i britanski ministar vanjskih poslova da bi nakon formiranja vlasti konačno stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Da, s njim je razgovarao njemački ministar Frank Walter Steinmeier i Dodik mu je, konstruktivan kakav i jeste, potvrdio svoj beskompromisni pristanak na izjavu.

Dodik je, dakle, već u subotu (da ne kažem u petak, kada je intervju morao nastati) preskočio sebe i vlastitih sedam milja od onog Dodika od četvrtka – kada je Predsjedništvo objavilo potpisanu izjavu – koji ju je odbacivao, pozivajući se na neki svoj davnašnji potpis dat Federici Mogherini. Taj je Dodik od četvrtka bio i onaj veliki rusofil, a ovaj najnoviji sav je okrenut ka Zapadu. Toliko da ga – usuđujem se reći – i Japan ne zanima, naprosto zato što to varljivo Sunce vazda izlazi na istoku.

Ovaj naš novi Mića (zaslužio je da mu malo tepamo, kad mu je već Bosna i Hercegovina toliko na srcu) napravio je i korak više: sve je on dileme otklonio u tom telefonskom razgovoru sa Steinmeierom, koji mu je čvrsto obećao da ni Velika Britanija, a ni Njemačka, nemaju nikakvih loših namjera spram BiH, tako da mu je još jedna velika briga pala sa srca jer se uvjerio da je Steinmeier zainteresiran za napredak naše zemlje, čak toliko da su isključene sve mogućnosti da domaći politički vrtlozi bilo šta poremete.

Hoću da vjerujem da je ovaj Dodikov intervju pažljivo pročitao i Nebojša Radmanović. A i Igor Radojičić (nije zgoreg da ga dvaput iščita Rajko Vasić). Ovom posljednjem bi valjda trebalo postati jasno da je morao otpasti iz SNSD-a jer nije dijelio euroentuzijazam sa predsjednikom kojem je čak predlagao i da odstupi. S prvom dvojicom je nešto teža situacija: oni su i u samom SNSD-u, a i diljem RS-a i cijele zemlje, obično doživljavani kao prozapadni, umjereni političari, zbog čega su sa onim Dodikom od četvrtka imali ozbiljnih problema. Radmanović je sat potrošio na ATV-u da se pokaže kao borac i protiv izjave i protiv inicijative, a bogami i da minimizira dvojicu EU ministara.

Roditeljsku pažnju trebaju posvetiti ovim domaćim političkim vrtlozima, jer ako ja umijem čitati (a nešto si umišljam), Dodik je voljan da se sav preda euroatlantskoj BiH, što će reći da za te unutarstranačke probleme nema ni vremena ni energije, baš kao ni za Cvijanovićkine bizarije kakav je ovaj zakon o javnom redu i miru ili pak ekonomska situacija u entitetu. Njih troje-četvoro, kako god, barem sam ja stekla takav dojam, ponašaju se kao SDS i SDA (u Dodikovim očima), što će reći da ne razumiju kontekst. Da razumiju, shvatili bi da je ovaj (naj)novi(ji) Dodik zaigrao na posljednju kartu i trenutno je sav posvećen pokušaju da se ugura u vlast.

Jer Milorad Dodik bez vlasti ne može pred ogledalo, ukazuju mu se čudne slike, neke magareće uši, policijske sjene, neki likovi ga progone i postavljaju čudna pitanja. Još onomad, oko izbora, dok se mogao suočiti sa svojim odrazom, slika je bila jasna, nije čak morao ni da pita ogledalce ko je najmoćniji u RS-u, ko je taj ko koči cijelu zemlju, ko zapravo ne da narodu da živi od svog rada u toj omrznutoj EU projekciji istkanoj od demokracije, vladavine prava, zakona i sličnih trica. Otvori oči i vidi sebe.

Na vlast i moć nigdje na kugli zemaljskoj političari nisu imuni, ali ovdje u ovim našim ojađenim krajevima, vlast je slast koja se mjeri desetinama miliona stečenih sad pa sad. I nije Dodik usamljeni primjer: eno ga onaj što ga je još davno prozvao Mićom, drug Zlatko Lagumdžija. I on se od četvrtka do subote potpuno preobratio. U četvrtak je Mićin drug Zlaja sa TV ekrana vazio kao da je još uvijek živući predsjednik SDP-a BiH, a ne tek član (kojem se sprema i članska odaja, preko puta predsjedničke, ali to je već posebna priča). Dr. član Lagumdžija je te noći, sve pozivajući se na Kongres SDP-a BiH, obećavao čvrste i nepomirljive stavove Glavnog odbora ove stranke glede formiranja vlasti u Federaciji.

Vješto bježeći od riječi blokada, obećavao je u subotu upravo to: odluku GO SDP-a BiH da će zaustaviti proces izbora vrha FBiH. Kakva bi to i bila vlast u kojoj se on ne pita?! U subotu drug član nije davao izjave, pustio je (od)uvijek odgovornog Slavišu Šućura da novinarima kaže da će SDP, kao stranka kojoj je boljitak ove zemlje utkan u programske ciljeve, dati svoj konstruktivni doprinos, poštujući formiranu koaliciju. Iste su subote novinari saznali i da je SDP imenovao prvi od svojih 10, možda i 15 savjeta: na čelu stranačkog savjeta za strategiju i razvoj društva i države je bivši predsjednik stranke, inače (još) ministar vanjskih poslova BiH. Da ne dužim: stranački savjet koji će voditi Lagumdžija ima ingerencije na kojim bi mu i NATO pozavidio.

Predsjednik savjeta će se baviti, kako mu i samo ime kaže, strategijom razvoja društva i države, zadužen je i za euroatlantske integracije, ukupne regionalne i međunarodne odnose, razvoj BiH, izgradnju funkcionalne države, ekonomiju, izgradnju institucija i socijalnu pravdu. Funkcionalno rečeno, postao je premijer i ministar vanjskih poslova SDP-a. I što je možda i najvažnije, predsjednik savjeta bit će redovno pozivan na sve sjednice GO koje se budu bavile nekim od ovih važnih pitanja.

Davno nekad, iza onih izbora poslije kojih smo čekali formiranje vlasti 16 mjeseci, pa su je onda drugovi Mića i Zlaja i napravili sa neizbježnim Draganom Čovićem, imali su – svaki ponaosob i zajedno – savršenu priliku da nas povedu ka Evropi. Pozivali su ih tada da to učine ne samo ministri već i predsjednici zemalja EU, njemačka kancelarka Angela Merkel sastajala se s njima i objašnjavala im šta bi za narod(e) i građane BiH značio iskorak zemlje ka EU. Ma kakvi! Nisu htjeli ni da čuju.

Moj drug Slobodan Popović, koji je i javno upozoravao da su Lagumdžija i Dodik suglasni jedino u potrebi da poslije njih opet ostanu oni na pozicijama vlasti i moći, i od koga sam posudila naslov ove kolumne, danas je član PDP-a. A Dodik i Lagumdžija ne odustaju i i dalje se otimaju, čak i po cijenu da ih ni u kućama više ne prepoznaju. No, više nije do njih. Magareće uši zaslužuju jedino oni koji se i u primislima bave idejom da im povjeruju. Ma kako preobraženi bili.