Kliker.info

Švicarska, znamo svi, nije članica Evropske unije, ali jest dio Schengena. Otkad su bosanskohercegovački državljani dospjeli na tzv. bijelu schengensku listu, bez vize se s bh. pasošom može putovati u većinu zemalja članica EU, ali i u neke druge – poput Švicarske.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

I kao što posljednjih decenija u graničnim krajevima više uopšte nije izuzetak da se, recimo, živi u Belgiji, a radi u Holandiji ili živi u Sloveniji, a radi u Austriji, tako i signifikantan broj ljudi živi u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji, a radi u Švicarskoj. Takvi su ovih dana, s porastom vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro, slavili jer su im primanja u realnom smislu preko noći porasla faktički za četvrtinu. I nisu jedini; Slobodna Dalmacija, recimo, ovih dana piše o penzionerima iz Imotskog i okoline koji su penziju zaradili u Švicarskoj, pa su im se, takođe, realna primanja ovih dana pristojno povećala. Ima takvih penzionera zasigurno i u Bosni i Hercegovini.

Kao što obično biva, dok jednim ne svane, drugim ne smrkne. A smrknulo se ovih dana svima onima koji su podigli kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. I nije im se smrknulo prvi put. Pamtimo da se slična situacija desila i prije nekoliko godina. Lako je osjetiti empatiju i solidarnost s ljudima kojima se, ni krivim ni dužnim, kako se to kaže, mada, je li, dužni očito jesu, kreditna rata preko noći povećala, no postavlja se pitanje kako su se uopšte našli u takvoj situaciji. Nino Raspudić je prije nekoliko dana u sjajnom tekstu u zagrebačkom Večernjem listu pisao o ovom problemu iz perspektive dužnika u Republici Hrvatskoj: “Priča je, s naknadnom pameću, bolno banalna.

U vrijeme kad je švicarac bio rekordno nizak i kad je razumna procjena bila da samo može rasti, banke su pripremile kreditne pakete s nižom kamatom u odnosu na one u eurima. Naivci su se polakomili, uzimajući kredit s nižom kamatom vezan uz franak, ne razmišljajući zašto je to tako. Nije im bilo neobično otkud odjednom kredit u drugoj valuti. Progutali bi tada udicu i da su im ponudili da vežu sudbinu uz novozelandski dolar ili kongoanski franak. Bila je to neka vrsta oklade da švicarac neće rasti iznad razlike kamate prema kreditu u eurima. Otprilike kao da ti netko u siječnju predloži okladu da će se snijeg na moru zadržati do srpnja, s tim da se ti kladiš da hoće”.

Za Raspudića je priča oko kredita – uglavnom stambenih – sa valutnom klauzulom u švicarskim francima svojevrsna studija slučaja koja plastično ilustruje sve loše strane hrvatske tranzicije. I pohlepa, i glad za luksuzom, i precijenjenost kvadratnog metra nekretnine, i lihvarske navade bankara i utopijska vizija vječnog, kontinuiranog i neprestanog napretka i rasta – sve se to sastavilo u muci nesretnih dužnika. Ono što je, međutim, ključno u njegovoj analizi i po čemu se ona razlikuje od mora što sentimentalnih toplih ljudskih priča, što pubertetsko-histeričnih žurnalističkih narativa o zlim bankama koje su krive za sve nedaće ovog svijeta, jest činjenica da se u njoj ne amnestiraju oni koji su kredite uzeli. Da, sistem jest nepravedan, ali ljudi se svjesno ugrađuju u taj sistem.

Priča o bosanskohercegovačkim dužnicima, međutim, doima se nekako tužnijom od priče o njihovoj hrvatskoj sabraći. U Hrvatskoj je, naime, lakše bilo povjerovati u bajku o vedrijoj i bezbrižnoj budućnosti, u sreću i idilu što čekaju tu iza ugla, a neće ih uzbrati samo oni koji se ne snađu. Hrvatska je odlučno grabila ka EU, a i država se zaduživala šakom i kapom, a od tog zaduživanja svi su vidjeli nekog haira, prvenstveno u vidu sjajnih autoputeva. Bosna i Hercegovina je svih tih godina tonula u depresiju i čamotinju, uz nekoliko uskih i malih “džepova” po centru Sarajeva i nešto malo eventualno po Banjoj Luci i Mostaru što su loše glumili tranzicijski bum. I ta loša gluma je, međutim, neke očito hipnotisala. Ideja o “svojoj nekretninici – svojoj slobodici”, o podstanarstvu koje nije život dostojan čovjeka, o na prvi pogled logičnoj jednačini prema kojoj je mnogo bolje plaćati ratu banci nego kiriju stanodavcu, jer po isteku dvije-tri decenije postaješ vlasnik stana koji pripada tebi i tvojim nasljednicima od tada do vječnosti, primila se, očito, i među zlosretnim Bosancima i Hercegovcima.

I neka je, da se razumijemo, svako bira svoje prioritete. I novac je roba, kao i svaka druga, pa se i novac nabavlja po uslovima onog ko ga prodaje. I ljudi uglavnom uplaćuju te svoje rate bez hroptanja i žalopojki do nekog ovakvog scenarija, dok ne počnu da se osjećaju kao da ih je neko prevario.

A prevario ih nije niko, osim ako sami ne priznaju da su duhovno maloljetni, da su potpisivali ugovore ne čitajući šta u njima stoji, da su ušli u ugovorni odnos sa obično višedecenijskim trajanjem, a da se ni raspitali nisu kakva je realna mogućnost da stvari krenu loše. To su one situacije u kojima ljudi regresiraju u status djece, pa traže od države-majke da ih zaštiti. Neke države – poput Mađarske – to i učine. Ali neke države su od drugih država proglašene “maloljetnim”, suverenitet im je objektivno kontrolisan, suštinski su pod protektoratom, pa su u tom smislu faktički nemoćne. Jadna su djeca takve države, jadna kao djeca siromašnih samohranih maloljetnih majki.