Kliker.info

“Slučaj” djevojčice iz Bara koja je u školu odlučila dolaziti sa hidžabom zapravo ne postoji. Ne postoji sa aspekta zakona, jer djevojčica nije učinila ništa što nije njeno ljudsko pravo, ne postoji sa aspekta Ministarstva prosvjete, koje je potvrdilo njeno pravo da nosi hidžab, ne postoji sa aspekta ugovora koji je država potpisala sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori, ne postoji sa aspekta takozvanih evropskih standarda, jer je garantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, precizno: članom 9. konvencije.

Piše: Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Čemu, onda, sva medijska buka koja prati ovaj “slučaj”? Medijska buka koja, ako ćemo pravo, sugeriše da ovdje imamo posve drugi “slučaj” – očit manjak tolerancije i poštovanja različitog, koji na polju internet-komentara prodire duboko u prostor vjerske i etničke mržnje, u mjeri koja je zapanjila i mene, koji od ljudi očekujem u principu sve najgore. Konstatujmo, stoga, popriličnu rupetinu u zvaničnom narativu o “crnogorskoj multikulturi i suživotu” koji je, je li, za primjer svima na Balkanu i šire, kako se voli reći.

Elem, djevojčica kosu pokrila maramom, nastavni kadar odbio da predaje dok je ona, tako odjevena, na času. Onda se đaci okrenuli protiv djevojčice jer, kažu, neće da ispaštaju zbog nje. Iz Vlade poručili da djevojčica ima pravo na maramu, sociolozi za novine rekli isto, složili se i sveštenici Srpske pravoslavne crkve.

Odbrana sekularne države

Dio nastavnika Gimnazije “Niko Rolović” u Baru ipak se obratio Ustavnom sudu. Traže tumačenje: da li se ugovorom koji su 30. januara 2012. godine potpisali tadašnji premijer Igor Lukšić i reis Islamske zajednice Rifat Fejzić krši Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, kojim su “vjerska obilježja u državnim školama zabranjena”?

Eh… Samo što vjerska obilježja u školama u praksi NISU zabranjena. Učenici nose krstove, a pravi modni hit su već godinama narukvice (volja te crne, volja te crvene) koje se prodaju u manastirima. Jeste nekad čuli da je profesor odbio da predaje jer učenik oko vrata nosi krst iz Ostroga?

Kako bi tog nesretnog profesora tek razapeli mediji i političke partije… A tek da se nastavnik sa “muslimanskim” imenom usudio braniti sekularnu državu tako što je odbio predavati sve dok učenici ne sklone krstove sa vrata? Može li to neko uopšte zamisliti? Ne? Pa kako smo onda u građanskoj i evropskoj Crnoj Gori svi isti? Jer, evo, profesori “pravoslavnog” imena brane sekularnu državu. Zašto onda to ne bi smjeli i muslimani? Ili je za njih rezervisano da se bore protiv hidžaba? A pitanje krsta u učionici da prepuste nekom drugom?

Krst nije sporan

Uzgred, doslovna primjena ovog zakona značila bi da se sa nastave udalje svi učenici koji na bilo kom odjevnom predmetu imaju Yin Yang znak, kao obilježje taoizma. Metalci sa svojim satanističkim majicama – napolje. Valjalo bi isključiti i sve one koji nose New Age simbole – a to bi tek bila čistka.

Pa ipak, stvar se, gle čuda, zalomila baš na hidžabu.

Koji se, rekosmo, osporava upravo sa pozicije “odbrane sekularne države”. To je u najmanju ruku licemjerno, jer gdje su branioci sekularnosti bili kada je država finansirala i sa Amfilohijem otvarala raskošni hram u Podgorici? Gdje su ti branioci kada Amfilohije ističe da je on, kao mitropolit, iznad države, jer je njegova crkve tu državu i “stvorila”?

Udarnički posao desekularizacije crnogorskog društva zajednički su, u najvećoj mjeri, sproveli upravo država i Srpska pravoslavna crkva – katolička crkva i Islamska zajednica tu su odigrali tek sekundarnu ulogu. Meni se ipak čini da se ispod redova poručuje kako se pod “sekularnom državom” podrazumijeva da je u Crnoj Gori zabranjeno nošenje svih vjerskih obilježja, osim krsta. Što kažu oni naročito tolerantni: ja poštujem sve religije, nije važno kako se ko krsti.

Praksa kralja Nikole

Nakon crnogorskog osvajanja Bara i Ulcinja, na osnovu odluka Berlinskog kongresa, kao i Ugovorom između Crne Gore i Turske, kralj Nikola je na čelo Islamske zajednice u Crnoj Gori postavio hadži Salih-efendiju Hulija iz Ulcinja, davši mu “punovažnu vlast da sudi muslimanima po šerijatu onako kako je to bilo u turski vakat”.

Kralj Nikola to, dakako, nije učinio zato što je bio posvećen “evropskim standardima”, nego zato što je želio stabilizovati vlast na novoosvojenim teritorijama i pacifikovati muslimansko stanovništvo.

Ali pitanje islama, očito, do danas, uprkos protoku vremena, ostaje traumatično za dobar dio crnogorskih građana. Rekao bi čovjek da će se, nakon toliko vjekova prisustva islama na Balkanu, navići. Nije baš da živimo na selu u Provansi, pa se šokiramo kada vidimo ženu sa hidžabom, jer to nikada ranije nismo vidjeli. Islam je sastavni dio naše tradicije, a svaki pokušaj da se “naša tradicija” i “naša kultura”, je li, “očisti” od islama golo je varvarstvo i put u toliko puta viđeni zločin.

Posljednji sam koji bi se protivio sekularizaciji crnogorskog društva, tim prije što ovo društvo ide u radikalno drugačijem pravcu. Međutim, selektivna “navodna sekularizacija”, kakvu primjećujem u dijelu crnogorske javnosti, najpodmuklija je vrsta diskriminacije.

Na djelu je logika tipa PEGIDA: mi smo civilizovani, tolerantni, demokratski i sekularnosti posvećeni građani, nemamo mi ništa protiv muslimana, samo da ne nose marame i ne zidaju džamije, ukratko, da budu nevidljivi i nečujni. Ili, da parafraziramo znamenitu “šalu” američkih rasista kojom su objašnjavali svoj odnos prema crncima: što manje islama, manje islamofobije.