Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.Jesil, kaže, čuo onaj novi o Muhamedu? Poslaniku?, upitah ja. E taj. Jesam, rekoh, kako nisam. Odlično, veli on, ne moram onda da ti ga prepričavam. Al dobar, jelde? Dobar, odgovorih ja.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Dobro je na kraju ispalo za Kožu, a dobro i za mene. Mogu, naime, o plavušama, mogu o zeki, mogu o Cigi, mogu na nacionalnoj osnovi, mogu korektni, mogu nekorektni, mogu vicevi svi i svakakvi, mogu o svemu i svakome, samo o njemu ne mogu. Ne smiju.

“Onaj ko uvrijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva ubijan, pokajao se ili se ne pokajao, svejedno. Dok je opsovao ili uvrijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, treba da je ubijen. Taman se pokajao pred svim ljudima, mora biti ubijen, jer je to zločinac kome se treba presuditi. Ako se iskreno pokajao, to će mu pomoći kod Allaha, ali kod nas na dunjaluku mora biti ubijen. Nema druge.”

Pravosnažnu presudu za svakoga tko uvrijedi Poslanika nije, kako biste pomislili, izrekao samoproglašeni kalif Abu-Bakr al-Bagdadi, ili netko od komesara iz njegove Islamske države. Jamesbondovska “licence to kill” svakom muslimanu koji čuje da je netko uvrijedio Poslanika – ili barem to tako shvati – izdana je usred Sarajeva, i izdao ju je šejh Safet Kuduzović, doktor islamskih znanosti, autor brojnih knjiga i tumač hadisa koji virtualnim dunjalukom širi Riječ Božju, a regionalnu slavu stekao prije koji tjedan, kad je ono internet obišao njegov odgovor na pitanje smije li žena putovati sama od Sarajeva do Zenice.

Jednako javno, jednako autoritativno i jednako lakonski kao kad objašnjava kako žena bez pratnje muškarca smije putovati do sedamdeset pet kilometara, što bi značilo – samo trenutak da gospodin šejh izračuna – da žena do Zenice bez muškarca nikako ne smije, dr. Kuduzović objašnjava, eto, kako “onaj ko uvrijedi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem treba biti ubijen”. Nema žalbe, nema priziva, nema obrane, advokata i ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija, nego odmah metak u čelo. “Nema druge.”

Kaže to – ponavljam – ugledni islamski propovjednik i doktor nauka, usred Sarajeva, usred Bosne i Hercegovine. Nemamo razloga sumnjati u ispravnost njegova tumačenja i legitimitet njegove presude: do zaključenja ovog broja Oslobođenja, dr. Safet Kuduzović nije ni u policiji, ni na sudu, ni u istražnom zatvoru – ni zbog poticanja na ubojstvo, ni zbog ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija: eno ga gdje i danas drži predavanja po Bosni, Sandžaku ili u austrijskom Linzu.

Policija i sudovi u Federaciji se, kako znamo, ne bave tim stvarima. Da se bave, našli bi valjda – ili barem tražili – osobe koje su, recimo, tri puta u proteklih mjesec dana pokušale ubiti Selvedina Beganovića, imama džemata u Trnovi kraj Velike Kladuše, zbog njegovih javnih istupa i protivljenja regrutaciji bosanskohercegovačkih muslimana za džihad u Iraku i Siriji.

Da se bosanskohercegovački sudovi i policija bave tim stvarima, da izvršna i sudska vlast u Federaciji BiH nije dr. Safet Kuduzović, ne bi bilo moguće da prije koji dan, manje od hefte nakon masakra u redakciji Charlie Hebdoa, sarajevskom Baščaršijom usred bijela dana kao po Levantu šeta vehabija u crnom, s crnom majicom i prepoznatljivim znakom Bagdadijeve Islamske države – bijelim šehadetom na crnoj podlozi. Sarajevo je tako u ovom trenutku jedini grad u Europi, štoviše jedini na svijetu zapadno od Aleppa, po kojemu možete slobodno šetati u uniformi Islamske države, a da vas istog trenutka ne opkoli hiljadu specijalaca u pancirnim košuljama, policijski se helikopteri ne spuste nad grad, a vojska ne evakuira širi centar.

Državnu paranoju ne treba brkati sa stvarnim strahom: nije, naime, stvar u tome što sam svojim očima vidio tu fotografiju – i zaista, na njoj bradati lola crne brade, crnog kaputa i crne majice sa znakom ISIL-a, snimljen kako Baščaršijom šeta kao oslobodilac, muda otečenih od samopouzdanja – već u tome što vi nećete. Bosanskohercegovački portal čiji je fotoreporter snimio selafijskog lolu neće je, naime, objaviti. Neće je objaviti jer se, razumljivo, boje osvete jalijaša u crnom i njegovih suboraca.

Kolege s tog portala možda i nemaju sve razloge ovoga svijeta da se boje, ali imaju najvažniji. Njihov strah ne izvire iz okrutnosti fanatika kojima vjera i pamet ne smetaju da u osveti kalašnjikovima poubijaju cijelu redakciju, već iz ravnodušnosti države koja bi građane od takvih trebala štititi. A u Bosni i Hercegovini danas, početkom 2015. godine, država od ISIL-ovih dobrovoljaca ne štiti ni efendije, a kamoli novinare. Da ima te države, da ima suda i policije, ne bi novinari imali dilema da li objaviti fotografiju ili ne: te fotografije, kao ni dobrovoljaca Islamske države usred bijela dana usred bijele Baščaršije, ne bi, naime, ni bilo.

Nisam stoga vidio ni čuo precizniju mjeru gustoga, ljepljivog mraka u koju je ova država potonula, od činjenice da se u Bosni i Hercegovini, u gradu Sarajevu, danas – početkom 2015. godine – jedan portal s prilično dobrim i uvjerljivim razlogom boji objaviti fotografiju džihadističkog kabadahije u šetnji gradom. Ne dakle karikaturu Proroka, ne vic o Muhamedu, nego običnu jebenu fotografiju terorista kako šeta Sarajevom u pola bijela dana.

O da, ne trebaju vam kalašnjikov i ručni bacač granata da biste bili terorist: teror je po definiciji vladavina nad ljudima pomoću njihova straha. Terorist je dakle i lola u ISIL-ovoj majici, baš kao što je terorist i dr. Safet Kuduzović. Strah koji oni nekažnjeno šire ima svoje ime i zove se teror. Strah koji država širi njihovim nekažnjavanjem ima svoje ime i zove se državni terorizam.

Zato od mene nećete čuti vic o poslaniku Muhamedu. A šteta, dobar je vic. Nije, naime, što je Muhamed Ibrahimović, poslanik SDA u parlamentu Federacije BiH, sam po sebi nešto zajeban tip: zajebana je država u kojoj je Muhamed poslanik, a SDA na vlasti.