Kliker.info

Čitajući članke i komentare na predsjedničke izbore u Republici Hrvatskoj jedna rečenica novinarke hrvatskog dnevnog lista me potaknula da napišem ovaj članak, jer mislim da upravo ta rečenica objašnjava zašto je Ivo Josipović izgubio izbore.

Piše : Anđa Ćosić  (Aljazeera)

Namjerno nisam napisala da je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila jer pred njom je dug put, ona će pobijediti ako svojim autoritetom uspije suzbiti HDZ-ove korumpirane pohlepnike koji samo čekaju da HDZ ponovno zasjedne na vlast, pa da se vrate dobro uvježbanom poslu “redistribucije” hrvatskog nacionalnog bogatstva na njihove privatne bankovne račune.

Dakle, zašto je izgubio Ivo Josipović? U svom članku “Kolinda postala prva žena na čelu države” novinarka, opisujući atmosferu pred Kolindino obraćanje u njezinom izbornom stožeru, piše: “Čim su se popeli pred gomilu, šef HDZ-a Karamarko i Grabar-Kitarović razdragano su se zagrlili”.

Prva stvar koja mi je pala na pamet bila je kako bi za Josipovićev tim novinarka sigurno našla prikladniju riječ, vjerojatno bi se radilo o “okupljenim pristalicama”, “masi okupljenih građana” ili nešto slično, ali sigurno ne bi bili “gomila”. Ne vjerujem čak ni da je novinarka ovako ružnu riječ izabrala svjesno, vjerojatnije da je to stvar navike među onima koji sebe smatraju višom klasom u Hrvatskoj.

Uostalom, ako hrvatske građane na takav način već tri godine tretira njihov premijer, zašto ne bi i ona. I upravo u tome leži odgovor zašto je Ivo Josipović izgubio izbore.

Hrvati su prepoznali da on nema snage suprotstaviti se Zoranu Milanoviću i ljudima okupljenim oko njega koji svojim riječima iskazuju otvoreno omalovažavanje prema većini hrvatskih građana i svojim postupcima potcjenjuju njihov zdrav razum.

Građani samo jednom u četiri godine mogu utjecati na izvršnu vlast, u međuvremenu, predsjednik je jedina izravna spona između građana i izvršne vlasti i od njega se očekuje da zagovara njihove interese, čemu inače izravni predsjednički izbori u parlamentarnim demokracijama?

Bez obzira kakav bio njihov odnos iza kamera, pred javnošću je Josipović za sebe izabrao elegantnu poziciju sveučilišnog profesora, koji u situaciji kad je Hrvatska pred bankrotom govori o ustavnim promjenama, umjesto da u ime hrvatskih građana koji su ga birali upozorava Vladu na ono na što je kao predsjednik morao upozoravati.

Pozicija sile

Kao osoba koja se bavi odnosima s javnošću i strateškim komuniciranjem dugo sam se bavila mišlju pisati premijeru Milanoviću.

Način na koji se on već tri godine obraća hrvatskoj javnosti je komunikološki fenomen, naravno, u negativnom smislu.

Samo u prvih par mjeseci svoga mandata on je govorio i zvučao kao premijer, da bi vrlo brzo nakon toga usvojio retoriku koja je apsolutno neprimjerena dužnosti koju obnaša. Nije čak primjerena ni običnom javnom govoru, a kamoli govoru prvog čovjeka Vlade.

Premijer koji svoju politiku brani poslovicama i raznim narodnim doskočicama umjesto statističkim podacima i dobro pripremljenim nastupima za medije zapravo potcjenjuje javnost kojoj se obraća.

Nakon tri godine mandata više uopće nije sporno da je Milanović nedorastao dužnosti koju obnaša, ali to i dalje ne objašnjava njegov način obraćanja javnosti.

Bez obzira koliko njemu kao pravniku ekonomske teme bile zbunjujuće, on na raspolaganju ima i ekonomske i PR savjetnike koji ga mogu pripremiti da govori i zvuči kao premijer.

No, pitanje je osjeća li Milanović potrebu zvučati kao premijer.

Dovoljno je analizirati samo nekoliko njegovih izjava. Nakon odluke Ustavnog suda RH u sporu oko uvođenja predmeta zdravstvenog odgoja, koji je izazvao veliko negodovanje među konzervativnijm dijelom hrvatskog stanovništva, Milanović je izjavio: “Riječ je o dokumentu Ministarstva obrazovanja i naše je stajalište da je sve bilo po Ustavu i zakonu. Tko hoće Bizant, neka ide na Bizant”.

Dakle, Milanović nastupa s pozicije sile, on nema potrebu objašnjavati poteze svojih ministara, nema potrebu za argumentiranim dijalogom i kompromisom, njemu Hrvati koji ne dijele njegova viđenja nisu potrebni, on bi najrađe da ih nema, ali eto, tu su i on ih mora trpiti.

Smatrajući da ga oni koji su iz njegove, više klase, svakako razumiju, Milanović je za ostatak Hrvatske izabrao način govora koji jasno daje do znanja da se obraća neukim ljudima, za koje nema poštovanja i koji razumiju jedino taj “pijačni” govor.

Tako, umjesto da iznese konkretne podatke o Vladinim mjerama za pomoć Slavoniji, da do u detalje elaborira svaku kunu i svaku subvenciju, on se poziva na Bibliju i kaže “neka mi se osuši desnica ako tebe zaboravim, Slavonijo”. Naravno, prije toga je izjavio da je ateist.

Upitan o nezaposlenosti mladih, on lakonski odgovara: “Te statistike su varljive i nisu baš najtočnije. Morat ćemo točno vidjeti što u Hrvatskoj znači statistika od 52 posto nezaposlenih radno aktivne populacije do 25. ili 29. godine. Ta je brojka najblaže rečeno, neobična, Hrvatska sigurno ima nezaposlenost među mladima iznad europskog prosjeka, ali nema baš toliki postotak”.

Ako već ne zna kako ih zaposliti, kao minimum pristojnosti premijer Milanović bi barem morao znati točan postotak, te obrazovnu, regionalnu, spolnu i dobnu strukturu nezaposlenih u Hrvatskoj.

Ne bez cinizma reći ću da bi to ostavilo dojam u javnosti da je Hrvatska vlada koji put i razgovarala o toj temi. Tako bi Milanović, ako već ne zna raditi svoj posao, barem pokazao da mu je stalo.

Zbog gubitka carinskih povlastica sa zemljama CEFTA-e, hrvatske tvrtke su u prvih sedam mjeseci nakon ulaska u EU izgubile pola milijarde kuna prihoda s toga trzišta.

Umjesto da kao premijer zna točne financijske podatke o članstvu u CEFTA-i da je njegova Vlada prije ulaska u EU pripremila odgovarajuće mjere koje će ublažiti gubitak carinskih povlastica s tako velikim tržištem on odgovara: “Izlaskom iz CEFTA-e nismo izgubili ništa, a tradicionalne grane trgovine funkcionirat će i dalje. Valjda nećemo kukati za CEFTA-om kao neki za Jugoslavijom. Kao, bilo je dobro! Vraga je bilo dobro, nije bilo dobro”.

Mislim da bi svaki umirovljenik koji igra briškule u nekom bircu na dalmatinskoj obali suvislije govorio o ovoj tematici da stane pred tv- kameru.Na kraju, treba li uopće spominjati njegovu izjavu u kojoj Domovinski rat naziva građanskim ratom.

Arogancija i bahatost Milanovića, njegovih ministara i novinara koji ih još uvijek podupiru ogleda se i kroz članak druge novinarke, koja piše sljedeće: “Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta”.

Ta novinarka nije neiskusna i brzopleta pa da joj se “omakne” činjenično netočna informacija. Njoj je potpuno nevažno to što je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila u 14 hrvatskih županija i dijaspori, dok je Josipović pobijedio u šest županija i gradu Zagrebu, te da bi Kolinda svakako pobijedila i da uopće nije bilo glasova iz dijaspore.

No, izgleda da je važnije od činjenica bilo naglasiti da je pobijedila zbog glasova iz dijaspore, jer to, prema njezinom mišljenju, samo po sebi tu pobjedu čini manje vrijednom.

Omalovažavanje građana

Osobno nikad ne glasujem za izbore u Hrvatskoj jer smatram da oni koji ne plaćaju porez u određenoj državi ne bi trebali ni odlučivati tko će voditi tu državu. Ali, to je stvar mog osobnog izbora.

Krajnje je cinično i nepošteno omalovažavati glasove onih koji su svoje živote i zdravlje ugradili u stvaranje hrvatske države i koji su platili gotovo svaku pušku kojom je ona obranjena od agresije.

Hrvati su već dva puta za izvršnu vlast birali SDP, a samo jednom je predsjednik bio iz redova HDZ-a. To znači da Hrvati ipak nisu takva neuka isključiva gomila kakvim ih sadašnja vlast nastoji predstaviti i kako se odnosi prema njima.

Predsjednik Tuđman je 1998. godine Hrvate koji ga nisu podržavali nazvao “stoka sitnog zuba”, što je odmah 2000. platio gubitkom izbora na nacionalnoj razini.

Milanović već tri godine tretira drugu skupinu Hrvata kao “stoku sitnog zuba” i platio je to gubitkom europskih, lokalnih i predsjedničkih izbora.

Izgleda da lideri na Balkanu imaju kroničan problem s poštovanjem prema ljudima koje predstavljaju. Strašno je zabrinjavajuće kada i novinari usvoje njihovu retoriku.

Što se tiče ovih izbora, novinarka dnevnog lista, kojoj su Hrvati koji ne podržavaju sadašnju vlast samo “gomila”, bi trebala znati da nema ništa loše u tome kad “gomila” vraća u svoje ruke državu koju je platila, i krvlju i novcem.