Muharem Bazdulj : Srodna bol
Kao u poslovici po kojoj ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag, tako se i prošlosedmični teroristički zločin u Parizu, izvan privatne tragedije žrtava i njihovih porodica, pretvorio u poligon za dokazivanje različitih vrsta pravovjernosti.
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
S jedne strane, mnogobrojni predstavnici muslimanske elite u Evropi utrkivali su se u ograđivanju od terorističkog čina ne propuštajući da naglase da je i među žrtvama takođe bilo muslimana. S druge strane, silni evropski političari isto tako su se utrkivali u izjavama da se islam ne može izjednačiti sa nasiljem i terorom, da je islam religija mira, i tako dalje, i tome slično. (Tom se trendu priključio čak i Milorad Dodik poručivši: “Bez obzira na to što većina pripadnika tih terorističkih militantnih grupa dolazi iz radikalnog islama, jasno poručujem da svi muslimani nisu teroristi i u tom pogledu treba smiriti strasti u smislu stvaranja bilo kakvih kolektivnih percepcija i osuda.”) Sve podsjeća na onu postjedanaestoseptembarsku navadu kad je SFOR u svim bh. novinama zakupljivao oglasni prostor za objavljivanje “miroljubivih” citata. Imajući u vidu stanje u sektoru printanih medija, možda ne bi bilo loše da, recimo, OHR pokrene sličnu kampanju.
Novinari su se topili od kolegijalne solidarnosti. Svi su odjednom bili “Charlie” kao što je i JFK onomad bio Berlinac i kao što su hrvatski nacionalisti nekoć bili Mirko Norac. Tvorci Feral Tribunea su se sentimentalno prisjećali svog druženja sa ubijenima. Uzdizale su se vrijednosti neobuzdane satire i neograničene slobode govora. Zanimljivo je, međutim, kako se apsolutno niko na zapadnobalkanskoj medijskoj sceni nije pozivao na neobuzdanost satire i neograničenost slobode govora kad je prije samo nekoliko nedjelja Ivan Ivanović u TV eteru ispričao onaj glupi i besmisleni, za mnoge i uvredljiv, vic.
Okej, vic je glup i besmislen, mnogima takođe i uvredljiv, to niko ne spori, ali kako odjednom isti ljudi koji su se zgražali nad “kolegom” koji je u stanju tako da vrijeđa, nisu u stanju da shvate da su neke stvari koje su njima jako duhovite, nekim drugim ljudima uvredljive. Da se razumijemo, ničija uvrijeđenost ne opravdava ni prijetnje, a kamoli zločin, ali ne može se priča o slobodi govora svesti na individualni estetski ili humoristički ukus po kome je nekom nešto duhovito, a nešto drugo mu je opet uvredljivo.
Kad smo kod prijetnji i zločina, zanimljivo je saopštenje PEN centra BiH od prije nekoliko dana.
PEN je, izgleda, pod novim rukovodstvom odlučio da bude odlučniji. Vele iz PEN-a da s gnušanjem odbacuju svaku vrstu uskraćivanja prava na slobodu medija, na slobodu javnog govora i iskazivanja autorskih stavova o svim pitanjima javnog djelovanja i društvenog funkcioniranja te dodaju: “Policijski upadi u redakcije internet-portala, verbalni i fizički napadi na novinare i urednike, privođenja, saslušavanja i ometanja djelatnika medija u izvršavanju njihova posla, eklatantno je kršenje zakona od strane onih koji bi ga u BiH trebali štititi (institucije države!).
Šokantni teroristički napad na zaposlenike francuskog satiričkog magazina ‘Charlie Hebdo’ bjelodano otkriva činjenicu o jačanju radikalizma i konzervativizma u svijetu, no, ništa ne može biti razlog ili opravdanje za terorizam i oduzimanje ljudskih života.” Slijedi i zaključak: PEN Centar u BiH je ubijeđen da se zaštitom prava na javnost i prava na slobodu medijskog izvještavanja šire i brane sami temelji jedne društvene zajednice i demokratskog društvenog uređenja. To što nema apsolutno nikakve paralele između slučaja Klix.ba, odnosno mostarskog verbalnog ispada sa eklatantnim primjerom terorizma i ubistvom dvanaest osoba, očito nije nešto šta PEN previše tangira.
Bosanskohercegovački političari, novinari i drugi javni radnici bili su puni verbalne solidarnosti sa Francuskom zbog tuceta poginulih Francuza. Ni jedan posto takve solidarnosti nije iskazan spram Nigerije u kojoj su istih tih dana ubijene dvije hiljade ljudi. Slično je to generalno kad je riječ o evropskim i američkim žrtvama s jedne i svim drugim žrtvama s druge strane. Naše balkanske rubnoevropske zemlje trude se jadne da budu što sličnije “pravoj” Evropi kao što su onomad, poslije jedanaestog septembra, kako svjedoči Renata Salecl, slovenački mediji posvećivali neproporcionalnu pažnju lažnim prijetnjama antraksom, istovremeno gotovo i žaleći što među poginulima u Svjetskom trgovačkom centru nije bilo Slovenaca, kao da bi to, koliko god tragično, simbolički jasno pokazalo gdje se Slovenija nalazi.
Sve me to, moram da priznam, podsjetilo na situaciju od prije dvadeset i kusur godina. U svom tinejdžerskom društvu za vrijeme rata, ja sam bio na glasu kao neko ko puno čita. Jedanput mi je jedna drugarica, htijući valjda da se na neki način “bonduje”, ispričala kako je tri puta pročitala “Gričku vješticu”. Znaš, rekla je, nije da je ta knjiga samo uzbudljiva, nego je i mudra, pa mi je teatralno citirala svoju najdražu rečenicu iz cjelokupne istorije književnosti: “Samo srodna bol nam može izmamiti suzu; svako uvijek plače jedino zbog samog sebe.” Na tom se tragu, bez ikakve stvarne empatije, kod nas iskrenije oplakuje svijet kojem se želi pripadati, nego “treći svijet” od kojeg se želi pobjeći po svaku cijenu.
Komentari