Kliker.info

Skoro svaki put kad sa porodicom posjetim svoje roditelje u Hamiltonu, Canada, noć prije našeg povratka, moj otac zahtijeva da svi, osim potomstva koje zajedničkim naporima spava, sjednemo u dnevnu sobu da još malo budemo zajedno.

Piše: Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

Kad svi zauzmu svoje pozicije po kaučima i počnu da bivaju (i drijemaju) zajedno, on obznani svoj redovni zahtijev: «Conclusions!»–tj. «Zaključci!»  K'o biva: koje su to posljedice našeg (vječito) kratkog druženja, šta smo to jedni od drugih naučili, koji su nam lični i zajednički dobici, a i kakvi su nam budući planovi i zadaci.

Ja se na to redovno brecnem («Daj, bolan!»), zbog čega mi poslije bude žao, Gospođa se velikodušno nasmije, dok moja majka frkće što on uvijek isto priča, i onda nam priča šta on to sve isto priča (izbor tema na rasponu Prnjavor—pčele). Sutradan ujutro, kad nam je auto spakovan, djeca se izgrle sa bakom i dedom, a i Gospođa i ja ih izljubimo i obećamo da ćemo se javiti čim stignemo u Chicago.

Prije nego što se uputimo kući, dok zakopčavam sigurnosni pojas, vidim kako se moja majka tužno gega (od artritisa u koljenu) nazad u kuću, a moj otac stoji i gleda nas dok polako krećemo i izlazimo iz njihove ulice. Može biti da nam je retrovizor magičan, ali ja uvijek u njemu vidim kako u očevom oku zaiskri oproštajna suza. Onda me ždere savjest—što ne ostanemo duže, što se ne viđamo češće, što im nisam bolji sin—sve do prve benzinske stanice, gdje dok točim gorivo sebična rutina preuzme kontrolu. Osam-devet sati kasnije javimo im se iz Chicaga da smo bez problema stigli. Nekoliko mjeseci kasnije, sve se ponovi: kratki vikend, conclusions, suza u oku, poziv iz Chicaga, tužno otišli, sretno stigli.

Moja baka Mihaljina također je jednom stajala u svom dvorištu, ruke na kukovima, čarape joj niz otekle noge spale sve do samih šlapa. Dok bi nas (tatu, mamu, sestru i mene) gledala kako sjedamo u auto i krećemo nazad u Sarajevo, oproštajne bi joj suze tekle niz obraze. Ona bi ih krajevima marame brisala, a onda bi se i ona odgegala da dežura nad dva velika lonca na šporetu: jedan sa borščem, drugi sa napojem za svinje. Pred kraj života, nakoj što su joj izvadili kancerogeno debelo crijevo, svaki put kad bismo odlazili mislila bi da je to zadnji put da nas vidi. Umjesto šest mjeseci, koliko su joj doktori dali kad su je pustili iz bolnice, živjela je još nekoliko godina, što je značilo da nas često posljednji put viđala, pa je suze lila i kad bismo dolazili i kad bismo odlazili.  Svako viđanje je bilo bonus, sve dok nije došao dan i kad nas je zadnji put vidjela. Tog se dana ja ne sjećam. Kad je hiljadu devetsto osamdeset i neke umrla, moj otac je bio u Zairu, gdje je radio na nekakvom Energoinvestovom projektu.

Vijest je dobio dok je obitavao u Intercontinentalu u Kinshasi, odakle se nije mogao vratiti na sahranu. Dane je proveo zatočen u svojoj sobi sa osjećajem krivnje koji ga je nemilosrdno žderao: što joj nije češće odlazio, što nije bio pored nje na samrti, što joj nije bio bolji sin. U neka doba je taj osjećaj krivnje pikirao na jedan davni dan iz mladosti, kad se otac sa kolegom zadesio na terenu negdje u blizini Vučijaka, kod Prnjavora, gdje mu je bila roditeljska kuća. Naprasno je bio odlučio da ih iznenadi i sa kolegom svrati na ručak.

Kad joj se nenajavljen ukazao majka mu se toliko obradovala da se rasplakala i od silne nebulozne sreće odlučila da napravi pitu od jabuka. Kao starinska, neuka žena, svoju je ljubav izražavala kuhanjem, a pita od jabuka ocu je bila omiljena. Te je baba Mihaljina nabrala jabuka, ogulila ih, narendala, stavila šećera i cimeta, a zamijesila je i tijesto i munjevito razvila jufku, pa je onda to srolala, poredala u tepsiju, dodala drva u vatru i stavila u rernu—sve to dok je moj otac sa kolegom lagodno pio kafu i majci pričao o svom životu u velikom gradu zvanom Sarajevo.

Ali mladost je često ludost: bila mu je neka numušta žurba, negdje se moralo ići da se nešto uradi, moj otac je bio po prirodi nestrpljiv, dovoljno mlad da misli da sve traje ili dugo ili vječno, te nije mogao sačekati i  sa kolegom se pokupio prije nego što je pita od jabuka bila gotova. Bezbeli je baba Mihaljina stajala dok su odlazili, sa rukama na kukovima i čarapama na šlapama, lijući oproštajne suze.

I tako je u Kinshasi mom ocu sva ta krivnja prema svojim roditeljima, koju čovjek življenjem nakuplja, stala u jedno jedino pitanje: Što nije sačekao na pitu od jabuka? U svojoj sobi u Interconinentalu, štraftao je u žalosti i očaju od zida do zida, tražeći odgovor na to pitanje, formulisano na bezbroj različitih načina. Kakav ga je đavo bio gonio da ide, da zanemari koliko joj je ta pita bila važna? Gdje je to morao ići? Šta se to nije smjelo propusitit? Kako to da ono se što je učinjeno ne može raščiniti?

Otud na kraju ove grozne godine (rat, kijamet, zlo), kao i na kraju svake godine, ima samo jedan mogući zaključak: kad u retrovizoru pogledamo na ono što je bilo, jedino što je dobro i što se pika vezano je za one koje volimo i one koji vole nas. Sve ostalo je uzaludno, besciljno vozanje, boravak na terenu daleko od kuće i vlastitog života. I ako nam neko u novoj godini brzinski razvije jufke i pitu u rernu instalira, treba vazda sačekati. A među planovima i zadacima u narednom periodu treba da budu i da se nekom nekad, barem jednom, napravi neka omiljena pita, da l’ od jabuka, da l’ najobičnija zeljanica. Onima koji su tome nagodni, a i ostalima, neka tako bude sretna 2015.