Kliker.info

Data riječ i pružena ruka vrijedi više od svakog potpisa. Tako je nakon oktobarskih izbora govorio Dragan Čović, objašnjavajući time prirodu svog političkog savezništva sa Miloradom Dodikom. Nema nikakvog razrađenog programa, nikakvog pisanog sporazuma, naprosto – braća smo po političkim idejama i ciljevima.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Da našim političkim vladarima njihovi vlastiti potpisi ne znače ništa, kao nešto potpuno neobavezujuće, u to smo se svih ovih frustrirajućih godina mogli uvjeriti bezbroj puta. Spriječene su i propale mnoge diplomatske inicijative koje su ulijevale neku nadu da će događaji u ovoj zemlji krenuti u boljem pravcu. S te tačke gledišta Čović je u pravu dajući prednost “datoj riječi i pruženoj ruci”. Ali, postoji u politici nešto što je jače i od tog vrhovnog moralnog zakona u odnosima među ljudima. To je ona čuvena, brutalno otreznjujuća izreka, prema kojoj su u politici “samo interesi vječni, dok su prijateljstva prolazna”. Teško je reći što se tačno desilo ovog utorka u Banjaluci, prilikom susreta dvojice starih prijatelja, ali da je njihova razmjena mišljenja izazvala ozbiljnu smutnju na još do kraja neoblikovanoj političkoj sceni, više je nego očito. Ne može se reći da je njihov dvojni pakt propao, ali ima signala koji ukazuju na to da će od sada svako morati ići svojim putem.

Onog trenutka kad je Čović bacio na sto svoju najvažniju kartu, rekavši da će njegov HDZ u svim varijantama sudjelovati u vlasti na državnoj razini, Dodik se našao u iznudici. Šahovskim jezikom rečeno, morao je da se izjasni hoće li držati remi ili će komplikovati poziciju sa krajnje neizvjesnim ishodom? Učinio je ovo drugo. Prilikom kraćeg obraćanja novinarima nije uspio potisnuti nezadovoljstvo tek završenim razgovorom sa Čovićem, primijetivši, ne bez ironije, da se “oni koji su u prošlom mandatu bili istjerani iz vlasti sada udružuju sa gubitnicima iz Republike Srpske”.

Znajući da bi u ovoj trgovini stranačkih i etničkih interesa mogao izgubiti dobar dio imetka zvanog vlast, Dodik je na stari mlin svog populizma skrenuo još nešto vode. Prkoseći sudbini (a Srbi vole neobuzdani prkos) izjavio je da mu ne treba milostinja ni Dragana Čovića ni Bakira Izetbegovića, te da je SNSD sve bliže odluci da ne učestvuje u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Bio je to izraz nemoći u sudaru sa tvrdokornom činjenicom da SDA, Savez za promjene i DF mogu imati matematičku većinu u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Dragan Čović se, nakon svega, našao u neobranom grožđu – nije imao drugog izbora osim već pomenutog, a s druge strane, ne može da ostavi svog najboljeg druga među srpskim političarima. Iz Banjaluke je otišao sa obećanjem da će u narednih deset dana “učiniti sve kako bi oni koji imaju vlast u RS-u bili dio vlasti i u BiH”. Ako još nije sve izgubljeno, to je samo zato što tek predstoji formiranje Doma naroda. Umanjujući svoju ulogu u ovom raspletu, Čović je vreli krompir poslao bošnjačkim strankama, smatrajući da su one te koje u ovom trenutku odlučuju o formiranju vlasti na nivou BiH. Pokušavajući da vrati Dodika u sedlo državne vlasti, hrvatski lider izražava sumnju u sporazum koji su potpisali SDA, DF i Savez za promjene, i tako formiranoj vlasti predviđa brzi kraj, imaćemo krizu i “stvari ćemo morati vratiti na početak”.

Nad cijelom ovom pričom lebdi sjena raznih personalnih animoziteta, od kojih je najeruptivniji animozitet između Dodika i Bakira Izetbegovića. Nakon njihovog nedavnog susreta u Sarajevu, kad se razgovaralo o mogućim koalicijama u Parlamentu BiH, Izetbegović je izjavio da su se njih dvojica praktično složila oko svih najvažnijih principa na kojima bi novoformirana vlast trebala djelovati, ali da postoje razlike u nekim detaljima. A vrag je, kao što je neki lucidni tip davno uočio, uvijek u detalju. Međutim, i pored njihove “saglasnosti o principima”, Izetbegović ipak nije krio da bi kao partnere više volio stranke iz Republike Srpske koje čine Savez za promjene, jer njihova politika, za razliku od Dodikove, nije negatorska u odnosu prema Bosni i Hercegovini kao državi. I zaista, ako već možeš da biraš, zašto bi od dva zla izabrao veće? Imajući u vidu da Dodik ni za dlaku nije promijenio svoju antibosansku političku doktrinu, postavlja se logično pitanje kakva je svrha njegovog participiranja u vlasti koja simbolizira državu? I zašto je njemu samom stalo da svoje stranačke poklesare šalje u Sarajevo ako mu je ono, kao i sama država, tako mrsko? S druge pak strane, ulazeći u vlast bez Dodika, Bakir Izetbegović ulazi u veliki rizik. On ima u rukama jedan prilično uopšten koalicioni sporazum, koji međutim ne garantuje stratešku viziju ekonomskog prosperiteta i političke stabilnosti.

Opozicione partije u Republici Srpskoj Dodik tretira kao neku vrstu zavjereničke organizacije, spremne da u Sarajevu izda srpske nacionalne interese. Ali, to je već račun između njega i Mladena Bosića. Ono što je u postizbornim dogovorima možda najinteresantnije, to je da su detalji postali važniji od principa. Dogovor o principima postignut je bez većih teškoća, dok se dogovor o detaljima pokazao kao nemoguć. Dodik se, recimo, u principu ne protivi knjiženju državne imovine, ali pod uslovom da ona ne pripadne državi. Nema ništa protiv reforme Ustava, pod uslovom da ona ničim ne dotiče Republiku Srpsku. Ne poriče nužnost strukturnih reformi, ali ne želi da država u komuniciranju sa svijetom govori jednim glasom. I nikada neće reći da je protiv Evrope, ali će sve učiniti da tamo, umjesto cestom, putujemo kozijom stazom.

Naša politička stvarnost sazdana je od bezbroj takvih i sličnih “detalja”. Naši životi su zaglavljeni u njima, a ne u principima.