Kliker.info

Još jednom su ovdašnji politički analitičari zakazali u svojim prognozama. Koliko znam, niko od njih nije predvidio novonastalu situaciju u formiranju vlasti. Ona je tu i tamo pominjana samo kao puki matematički inženjering, nikako kao objektivan ishod postizbornog raspleta.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Uklanjanje Dodika iz državne vlasti, koliko god da je to u velikom dijelu javnosti bilo priželjkivano, nije izgledalo realno, kako zbog činjenice da je Dodikova stranka ipak dobila najviše glasova u Republici Srpskoj, tako i zbog Dodikovog političkog pakta sa Draganom Čovićem, koji je odmah odbacio sporazum između Stranke demokratske akcije, Demokratske fronte i Saveza za promjene. On je ovog utorka izjavio da između njega i Dodika ne postoji nikakav pisani sporazum, ali postoje “data riječ i pružena ruka”, što je za lidera HDZ-a BiH, kako je istakao, važnije od svakog potpisa i pečata. Ako je tako, onda se i Komšićeva ponuda Čoviću da sve hrvatske pozicije u vlasti pripadnu HDZ-u unaprijed može smatrati odbijenom. Svejedno, ne može se ignorisati činjenica da je, iako neočekivano, nastala potpuno nova dobitna kombinacija, koalicija čiji program možda predstavlja spas za Bosnu i Hercegovinu.

Posve je druga stvar kakve će političke implikacije izroditi stvaranje pomenutog “trojnog pakta”, bez obzira što su HDZ-u BiH ostavljena širom otvorena vrata. Možda od te zamisli neće biti ništa, možda samo prisustvujemo pokušaju da se institucionaliziraju dobre namjere koje neće potrajati duže od duge na bosanskom nebu, a možda je sve ovo uvod u teške političke svađe sa neizbježnim nacionalnim predznacima. Svi koji ovu “dobitnu kombinaciju” doživljavaju kao prekretnicu i veliko olakšanje, u isti mah su i zabrinuti mogućim raspletom. Dodik je izrastao u nacionalističko čudovište, on već deset godina raznim smicalicama blokira ovu državu i već ga je svima na vrh glave, ali on je i dalje dovoljno jak da nastavi svoju štetočinsku misiju. Nastavak ove priče prepuštam političkim analitičarima.

U političkoj prognostici promašaji nisu tako rijetki. Sredinom 2012. godine, u vrijeme krize izazvane prekomponiranjem tadašnje propale vlasti, dvojica uglednih bošnjačkih sociologa, univerzitetskih profesora, smjelo su izjavili kako “SDA ne gubi samo vlast, ona ide s političke scene”. Lokalni izbori održani u oktobru te godine potpuno su demantovali njihove prognoze – SDA ne samo što nije otišla s političke scene, nego je osvojila više mandata od Lagumdžijinog SDP-a. Naravno, ljudski je griješiti, ali loša predviđanja nisu glavni motiv ove kolumne. Život je pun nepredvidljivih situacija, pa s tom činjenicom nisam ni u kakvom nesporazumu. Ali jesam u nesporazumu sa pojmom “analitičar”. Znam šta u Klaićevom “Rječniku stranih riječi” piše u odrednici analitika, ali to nema veze sa ovom temom. Pored političkih analitičara postoje i ekonomski analitičari, vojni analitičari, analitičari kulture… Da budem iskren, ne znam kako se i u kojim školama takvo zvanje stiče. Postoje eksperti za razne oblasti, ljudi koji su uložili trud i talenat da bi ovladali vrhunskim znanjima i čija su mišljenja vrijedna pažnje. A analitičar, to mi nekako zvuči prilično maglovito. Naučnik je naučnik, ekonomista je ekonomista, intelektualac je intelektualac, vojni stručnjak je vojni stručnjak, novinar je novinar. Nikome od njih nije potrebna titula analitičara.

Inflaciju tog pojma izazvali su mediji. U novinama i magazinima, na radiju i televiziji vrte se imena bezbrojnih analitičara. U samo jednoj radio-emisiji možete po deset i više puta čuti magičnu riječ analitičar. Televizija te zamoli da kao novinar daš izjavu o nekom aktuelnom političkom događaju, pusti te da izgovoriš pola rečenice, ali ne propušta da uz tvoje titlovano ime dopiše da si politički analitičar! Autori takvih priloga misle da takvim titulisanjem svom sagovorniku dižu ugled. Analitičar, jašta radi! U prevodu na srpski: Analitičar, bre! Tu skoro, u svom polemičkom tekstu objavljenom u Oslobođenju (prilog Pogledi), Abdulah Sidran me je u konkurenciji “ovdašnjih političkih analitičara” postavio na opasno visoko mjesto. Nisam to shvatio kao bilo kakvo podilaženje, jer Sidran tako misli ima dvadeset godina, ali mi ta pohvala, osim što je neke analitičarske duhove iritirala, nije nimalo prijala. Kad me pitaju šta mislim o nečem, imam običaj da, plagirajući Charlesa Bukovskog, kažem da ja nisam mislilac.
Isto tako nisam ni politički analitičar, pa me čudi da me pisac kakav je Sidran trpa tamo gdje ne pripadam. Ali, ja tu ništa ne mogu. Ono što naši politički analitičari govore u medijima na temu vlasti, sve to u upečatljivom obliku možete čuti u svakom sarajevskom bircuzu. U životu sam sreo mnogo ljudi raznih zanimanja – inženjera, arhitekata, filmadžija, matematičara, glumaca i pisaca koji su imali izvanredan smisao za percepciju i sintezu društvene stvarnosti i kojima sam kao novinar na tome zavidio. Sa Mirzom Idrizovićem sam se družio dvije-tri godine pred njegovu smrt. Bila je velika privilegija slušati njegove definicije nove stvarnosti, njenih aktera i fenomena, uzroka i posljedica. Umio je to, jer je svijet posmatrao širinom umjetnika.

Mi novinari smo sitnica u velikim političkim igrama. Što se mene tiče, gledam, slušam i razmišljam, i onda ponešto od toga, služeći se spisateljskim zanatom, bacim na papir. I tako već godinama i decenijama. O ekonomiji, recimo, ne znam ništa, ali znam šta je siromaštvo. Takođe znam da je svaka vlast dužna da narodu osigura posao i hljeb. Stvarnost je satkana od više boja i moraš ih sve uzeti u obzir. Ako si čovjek, onda si u svakoj prilici na strani slabijih, a u ratu na strani svake nevine žrtve. I to je sve. Vjerujem da i Sidranovi književni tekstovi nastaju na sličan način. U tome smislu je on vjerovatno i bolji “politički analitičar” od mene.