Kliker.info

Kad je početkom 2008. Danis Tanović najavio dolazak nove stranke na ovdašnju političku scenu, to je bilo mnogo više od događaja za koji u medijima postoji sintagma “vijest dana”. Naravno, Tanović je u toj vijesti bio važniji od njegove buduće stranke – ne događa se svaki dan da jedan filmski režiser takve reputacije, dobitnik Oskara za “Ničiju zemlju”, ulazi u politički ring.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Bio je to izraz Tanovićeve intelektualne pobune protiv uspostavljene vladavine etno-nacionalista, koji su Bosnu i Hercegovinu pretvorili u carstvo pljačkaškog kapitalizma, korupcije, organizovanog kriminala, socijalne nepravde, nepotizma i pogaženih ljudskih prava. Stranka je dobila prisno, nepretenciozno ime Naša stranka, a njeno jezgro činila je grupa mladih, obrazovanih i pametnih ljudi. Osim Tanovićeve filmske slave i nekoliko imena od intelektualnog formata, Naša stranka nije imala ništa što bi je činilo privlačnom sa stanovišta ličnih ili grupnih interesa. Njen prvi favorit, Predrag Kojović, po povratku iz Amerike, gdje je imao ugodan život, u Sarajevu nije imao posla. Svjesna svog kapaciteta, Tanovićeva stranka je, za početak, svoje djelovanje ograničila na Kanton Sarajevo, gdje je u političkom smislu postala neka vrsta oglednog dobra. Sarajevo se prirodno nametalo kao najzahvalniji izbor za takav eksperiment, to je ekonomski najvažniji kanton i najveći poslodavac u zemlji, u isti mah i epicentar političkih sudara i socijalnog naboja.

U takvom ambijentu, gdje se bavljenje politikom shvata kao otimačina za fotelje, grabljenje privilegija i nezakonito bogaćenje, Naša stranka se odlučila za ispravljanje “krivih Drina”, nudeći rješenja i nove ideje, ukratko, za bavljenje politikom na drugačiji način. Danis Tanović je učinio koliko je mogao, pozajmio je Stranci svoje ime kao najveći kapital, ali on je rođen da pravi filmove, a ne da raspravlja o tome kako zaštititi građane od sve masovnijeg nasilja, kako zaposliti nezaposlene ili kako ukloniti pse lutalice sa sarajevskih ulica.

Ali, da vidimo kakvi su prinosi pomenutog oglednog dobra. Na izborima 2010. Naša stranka je dobila 9.700 glasova, a sam Predrag Kojović, nosilac liste za Skupštinu Kantona Sarajevo, hiljadu. Četiri godine kasnije Stranka je uknjižila 16.700 glasova, a Kojović 6.700. Kao što se vidi, za svoj četvorogodišnji rad nagrađena je sa 7.000 glasova više. Sa uskostranačkog gledišta, to je značajan uspjeh. Koja bi to stranka rekla da nije zadovoljna takvim rezultatom? On je utoliko značajniji ako se zna da je Predrag Kojović praktično jedini političar od talenta i strasti u toj stranci, jedini koji se može nositi sa vukovima iz vodećih nacionalnih partija. Njeni ostali aktivisti su, manje-više, tek na nivou dobrih želja da Sarajevo, u najširem smislu riječi, bude bolje nego što je danas. Ipak, ako je agilni Kojović bio njena personifikacija, može se reći da je Naša stranka u protekle četiri godine ljuljala čamac koliko god je mogla, kako bi se ustajala politička močvara koliko-toliko zatalasala. Uspjela je natjerati ostale stranke da prihvate sudsku presudu u predmetu Sejdić-Finci, pa je ovo jedini kanton u zemlji u kojem je to učinjeno, zaustavila je uzimanje kredita koji bi drastično opteretili Kanton, spriječila je donošenje odluke kojom su poslanici trebali biti nagrađeni “bijelim hljebom”, otvorila je pitanje funkcionerskih plata i problem stečaja javnih preduzeća… Nagrada je, kao što smo rekli, stigla – na posljednjim izborima dobili su toliko glasova da sada umjesto jednog imaju dva poslanika. Jednako tako je, ni kriv ni dužan, profitirao BPS Sefera Halilovića. Radončićev SBB je ostao na sedam poslaničkih mjesta iz prethodnih izbora, dok je Demokratska fronta, bez ikakvih zasluga, pokupila četiri poslanička mjesta koja su ranije pripadala SDP-u. Značajno je profitirao i SDA, koji je imao sedam, a sada ima 10 poslanika. Paradoks je u tome što je ova stranka sve vrijeme bila protiv većine prijedloga Naše stranke.

Ovako upoređeni izborni rezultati navode na dugoročno pesimistične zaključke. Ako je, naime, Naša stranka poslužila kao lakmus-papir naivno priželjkivanih dramatičnih promjena, jasno je da se one nisu desile. Čak je došlo do daljnjeg političkog urušavanja Bosne i Hercegovine i trijumfalne promocije nacionalnog i sitnosopstveničkog interesa. Još jednom se ispostavilo da ni simbioza čistih ruku, entuzijazma i pameti nije dobitnička karta u politici. Tarik Haverić, doktor političkih nauka, univerzitetski profesor, pisac i prevodilac, dobio je 1453 glasa i nije ušao u Skupštinu Kantona. Nije prošao ni BOSS-ov džoker Esed Radeljaš, poslanik u prethodnom skupštinskom sazivu, ali je pretekao Haverića za skoro 300 glasova. Esed Radeljaš, to je ono čudo od djeteta koje je u petoj deceniji života u nezamislivo kratkom roku diplomiralo ekonomiju na čuvenom fakultetu na Sokocu, otkačivši sve ispite sa ocjenom 10 plus. Radeljaš je potom pod isto tako nejasnim okolnostima postao magistar ekonomskih nauka, navodno je osuđivan kao prevarant, a mediji su se do nedavno mjesecima bavili njegovim likom i djelom. Kad je Kojović javno otvorio njegov dosje i progovorio o Radeljaševoj korupciji i mutno završenim školama, ovaj mu je uzvratio insinuacijom da je za vrijeme rata bio na Palama!?

Bilo bi logično da građani, čitajući novine i gledajući televiziju, prate šta koji političar radi, odnosno ne radi, kako bi na prvim narednim izborima znali kome će pokloniti mandat. Bilo bi isto tako logično da građani daju povjerenje onoj stranci koja se bavi njihovim životnim pitanjima. Ali, logika ne stanuje u glavama ogromne većine ovdašnjih birača. Oni ne žele promjene i ne poštuju ljude koji se bore za javni interes. Nije da ne postoje i glasači koji čeznu za promjenama, ali takvi su na margini glasačkog korpusa u Kantonu Sarajevo. Možemo se, iz najdubljeg uvjerenja, truditi da mijenjamo svijet oko nas, ali nagradu ne treba očekivati.